Evo, nakon nekog vremena i poticanja nekolicine vas ponovno se vraćam blogu. Mislim da prvo svi vi zaslužujete ispriku jer nisam već mjesecima ništa pisala na blog. Razlog tomu je taj što sam naporno radila na knjizi (za koju još uvijek ništa ne znam).
Ali, to je prošlost i ostavimo to ondje gdje pripada - u prošlosti, a okrenimo se sadašnjosti i, još bitnije, budućnosti.
Dakle, što me potaknulo da baš sad nešto napišem? Jednostavno, cijela situacija u kojoj se nalazim koja i nije pretjerano jednostavna. Ali, postoji nešto što želim svima vama poručiti ovime. Vratite se na početak ove objave i pogledajte njen naslov. Kad Ljubav progovori. Ljubav. Velikim slovom napisana, ta jednostavna riječ pogodila me ravno u srce. Inače, to je naslov moje nove knjige na kojoj sam jučer počela raditi.
Mislim da je potpuno jasno zašto je ta riječ napisana velikim početnim slovom. Nemojte pomisliti da pišem nešto vezano za klasičnu romantiku, neki ljubić ili slično. Ne... Nije to moj žanr. Baš sam zato tu riječ napisala tako kako sam ju napisala. Jer želim da onoga tko pogleda naslov odmah dirne njegova simbolika kao što je mene u jednom trenutku jučerašnjeg dana dodirnula.
Ova će knjiga, nadam se, još jednom dokazati svima onima koji još uvijek sumnjaju, da Bog može sve nas iskoristiti upravo na onaj način koji je On zamislio i u vrijeme koje je On odredio. Čak i ako ne vjerujemo u to, čak i ako ne vjerujemo u Njega, On će stalno tražiti način da svoj plan ispuni.
Nitko od nas nije pogreškom ovdje gdje je. Znam to jer sam ja dugo vremena vjerovala u suprotno. Bila sam uvjerena da sam ovdje slučajno, greškom, ali onda sam shvatila da iako me možda moji roditelji nisu planirali onda kad je moj život započeo, Bog definitivno je. A moje rođenje, kao i rođenje svakog pojedinog čovjeka, na njegovo je lice izmamilo osmijeh.
Zato, zašto bismo se sakrivali? Zašto bismo se pretvarali da smo nešto što nismo? Zašto bismo se borili da prihvatimo sami sebe? Mislite da ćemo se na taj način drugima svidjeti? Ne! Znam to iz vlastita iskustva. Čak i ako vas netko takve zavoli, neće voljeti vas, nego onu masku koju nosite.
Ja sam posljednja dva i pol mjeseca uporno pokušavala 'pobjeći' od pisanja, od onoga što me do tada ispunjavalo, što mi je pomagalo da se osjećam cijelom. Zašto? Nakon što sam uistinu naporno radila na knjizi (više od 7 i pol mjeseci skoro svakodnevnog pisanja, uz gomilu neprospavanih noći i ranog buđenja svako jutro), osjećala sam se praznom. Više nisam imala riječi u sebi koje bih stavila na papir. Činilo mi se da se osjećam gore nego ikada do sada. Ali u meni je nešto kuhalo. Većinu vremena uopće nisam mogla kontrolirati svoje misli. Stalno sam bila napeta. Ništa nije pomagalo. Sve dok nisam shvatila što se događa. Nedostaje mi pisanje. To je kao da nedostaje dio mene, onaj dio koji sve ostale dijelove drži na okupu i koji mi pomaže da ne izgubim razum.
Kroz proteklih nekoliko tjedana pokušavala sam doći na ideju što pisati. Nije to baš bilo uspješno. Sve dok nisam na svojoj koži ponovno osjetila snagu Božje ljubavi. Naslov je došao sam od sebe i slike su se počele same slagati. Sada kada ponovno pišem, osjećam se kao da sam ponovno rođena. Sva ona unutarnja bol nestaje. I sada shvaćam. Bog je sve ovo planirao. Čak i sve one prepreke i boli i teškoće i patnje koje sam iskusila. Dovele su me bliže Njemu. A sada ja mogu drugima pokazati da je Božja ljubav jedina koja može izliječiti čak i najdublje rane ljudskog srca. Upravo je to nekako glavna tema i poruka moje nove knjige. Jer kad Božja ljubav progovori, srca se mijenjaju.
I nešto za kraj. :) Za sve one koje zanima, možete pratiti stranicu koju sam napravila isključivo za svoju knjigu "Bože, hvala Ti!" na sljedećem linku:
