Kids in the dark

"Happiness can be found even in the darkest of times if one only remembers to turn on the light." - Albus Dumbledore

"They left us alone

The Kids in The Dark

To burn out forever,

Or light up a spark.

We come together

State of the art

We'll never surrender

The Kids in The Dark"

- All Time Low: The Kids in The Dark

"Mrak je. Ne osjećam svoje tijelo. Ne mogu disati. Ne znam gdje sam, ne znam kako sam tamo dospjela. Znam samo da ležim na hladnom betonu. Nemam ništa uza se. Pokušam se ustati, ali... Ne mogu. Previše sam iscrpljena i tijelo me uopće ne sluša. Počinjem paničariti. Da, uistinu nisam do tada ništa osjetila, ali onda me nekakva bol presjekla u prsima. Pritisnula sam prsa rukom. Ajme, uspjela sam ju pomaknuti. Pokušala sam micati i drugu ruku. Mogu. Zatim noge. Lijeva u redu, desna isto tako. Nevjerojatno je kako panika može pokrenuti cijelo moje tijelo. Ali ne samo to. Izgleda da je panika pokrenula i moje misli. Tomu se nisam toliko veselila budući da sam počela razmišljati samo o negativnim stvarima. 

Ležala sam još neko vrijeme tako prikovana uz beton razmišljajući o tome hoće li mi baš onaj sljedeći trenutak biti posljednji, a onda se u meni probudila želja da počnem istraživati. Ustala sam, valjda previše naglo jer mi se odmah zavrtjelo u glavi. Refleksno sam pružila desnu ruku u stranu i osjetila hladne zidove. Naslonila sam se na taj zid, duboko udahnula i onda izdahnula kako bih se malo smirila. Nakon što sam se, koliko je to već bilo moguće u tom trenutku, uvjerila da ću biti dobro, nastavila sam dalje. Držala sam ruke daleko ispred sebe kako bih udarila u nešto. Ali to nije pomoglo mojim nogama da se bolje orijentiraju. Nije mi trebalo dugo da se potepem na nešto. Još uvijek onako dezorijentirana, nisam uspjela na vrijeme vratiti ravnotežu i tresnula sam na pod. Presjekla me ogromna bol duž cijelog mog tijela. Tek sekundu prije nego sam zatvorila oči, osjetila sam topao mlaz krvi kako mi se slijeva niz lice. Ali bilo je već prekasno da počnem paničariti. Ponovno sam se onesvijestila.

Nemam pojma koliko sam dugo tako ležala, ali onda me odjednom u stvarnost vratila neka žarka svjetlost. Dok sam davala sve od sebe da otvorim teške kapke, ugledala sam maglovitu prikazu i nekakav izvor svjetlosti tik uz moj nos. Sve je to bio san hvala Bogu, pomislih. Ali onda sam opet osjetila bol kada sam se pokušala okrenuti, a i umočila sam prste u lokvicu krvi pored mene. Znači, ipak je to bila moja stvarnost. Sada sam već otvorila potpuno oči i ugledala mladog čovjeka kako stoji ispred mene s nekakvim drvenim štapićem na čijem su vrhu bili maleni plamičci, ali dovoljno jaki da obasjaju cijelu prostoriju.

"Nisi se sjetila upaliti svjetlo.", rekao je sa širokim osmijehom. Pružio mi je ruku i pomogao mi da se uspravim. Refleksno sam se uhvatila rukom za glavu i tada shvatila da na licu nemam ni jedne jedine rane. Kako je to moguće? Maloprije mi je odatle tekla krv, a sada nemam niti jednu ogrebotinu. Stajala sam tako zbunjena i toliko razmišljala o svemu tome da me počela glava boljeti. Ne znam iz kojeg razloga, ali ponovno sam počela paničariti. Ubrzano sam disala, ali stvarno ubrzano. Ponovno mi se zavrtjelo u glavi, ali baš u trenutku kada sam mislila da ću se opet srušiti, onaj čovjek koji je stajao i dalje pored mene, pružio mi je ruku. Pogledala sam mu ravno u oči, a on mi se ponovno nasmiješio. Prihvatila sam njegovu ruku i to mi je na neki način dalo snagu. Ne znam kako je to uspijevao; osmijehom mi je ulijevao nadu, a svojim ponašanjem snagu. Bilo je lijepo znati da nisam bila sama u svemu tome."

Zašto sam pisala ovakav uvod? Upravo zato što su te rečenice inspirirane navedenom pjesmom. To je ustvari početak (kojeg naravno treba još doraditi) jednog mog projekta za kojeg sam jučer navečer dobila zaista ogromnu inspiraciju. Na prvi pogled se ne čini ništa posebno. Ali, voljela bih kad bi bar jedna osoba od svih vas koji čitate moj blog shvatila simboliku gornjeg teksta. Koliko se samo riječi može izvuči iz tog teksta gore koji ne prikazuju točno podatke koje su opisali, nego su simboli nečega drugog? Pokušajmo: mrak, tijelo, hladan beton, bol, zid, zatvorene oči, mlaz krvi, izvor svjetlosti, mladi čovjek, plamičci, nestale rane, pružena ruka, nada i snaga... Zaista mnogo simbola i mislim da za većinu ne bi trebalo biti teško odrediti njihovo simboličko značenje. Ostavljam vas da malo razmislite o tome. 

Nismo li mi zapravo svi djeca u mraku? Neki ponekad, neki češće, neki rjeđe, ali uglavnom, poanta je da se svi ponekad nađemo u slijepoj ulici, u mraku, odakle ne vidimo izlaza, gdje nema izvora svjetlosti. U tom trenutku najčešće prvo počnemo paničariti, a to nam oduzme svaku sposobnost nekog logičkog razmišljanja, pa nam se u misli uvuku sve one negativne, ponekad nemoguće stvari. Moje mišljenje jest da je ponekad gore ukoliko se nađemo u slijepoj potpuno mračnoj ulici nego na kakvom križanju jer ukoliko smo na nekom važnom križanju bar imamo izbor, a ako se nađemo u mračnoj slijepoj ulici uvijek mislimo kako nemamo nikakvog izbora. U tim trenucima uvijek smatramo da jedino što možemo jest ostati tamo i čekati sigurnu smrt, a k tome dodajemo i gomilu paničarenja. 

Ali sad vas pitam: zašto bi ta smrt trebala biti sigurna? Sigurno će većina vas misliti da sam luda kada kažem da uopće nije toliko strašno. Svaka slijepa ulica, iako nema kraj, ima početak i da, možemo se vratiti i izaći iz nje. Dobro, riješili smo onaj jednostavniji problem vezan za slijepu ulicu. Ali što da učinimo ako je ta ista slijepa ulica i toliko mračna da ne vidimo dokle smo došli niti odakle smo počeli?

Sigurna sam da već pretpostavljate kakav bi odgovor mogao biti i koliko je jednostavan. Upalite svjetlo. Da, uistinu jest tako jednostavno. Ali iako je jednostavno, s druge strane je veoma komplicirano. Ali zapamtite: Nije nemoguće! Znam da je teško. Vjerujte mi, znam. Ali, ako si sada odmah na početku, prije nego se uopće nađemo u takvom okružju mračne slijepe ulice, kažemo da je teško i da nećemo uspjeti, onda, vjerujte mi, definitivno nećemo uspjeti. Ali, potrebna je samo ta mala iskra vjere da zapali u nama veću vatru nade i snage. Znam da zvučim luda kada govorim da su rješenje za takve probleme uvijek tako jednostavne stvari, ali govorim to s razlogom. Govorim to jer sam se i ja nedavno uvjerila da su ponekad najjednostavnije stvari upravo te koje će nam dati najveću snagu. 

Ponavljam, znam da je teško. Ali moramo pokušati. Zato sljedeći put, kada vas u vašem životu okuju neki veliki problemi, kada vas odvuku u tu mračnu slijepu ulicu, sjetite se upaliti svjetlo. Kada pomislite da je došao kraj, pomislite na vašu obitelj. Oni ne bi željeli da vi odustanete. Zato nemojte samo sjediti na hladnom betonu okruženi samo gustim mrakom. Ustanite se, upalite svjetlo u svojoj duši i krenite prema izlazu. Jer svaki problem ima svoje rješenje i uvijek postoji način pa čak i u najtamnijem mraku ga možemo pronaći, samo ako se sjetimo upaliti svjetlo koje će nas voditi. 

"Before you can see a light, you have to deal with darkness."