Jesus, You Will Never Leave Me ♥

Even when I feel alone

Jesus, this I know

You will never leave me

You will always be the one

Who calms the raging sea

You will never leave me

You will always be the one

Who's holding onto me

I evo još jedne objave povezane s vjerom. Ponekad mi je krivo što ne govorim otvoreno o svojoj vjeri, ali promatrajući ljude oko sebe, shvatila sam da jako malo njih to čini. Valjda je to tako zbog tog nekog straha, besmislenog straha, usudim se reći. Samo, nije baš lako imati čvrsti stav o svemu tome kada je društvo toliko slijepo na takve stvari. Primjerice, zar biste vi govorili otvoreno o svojoj vjeri ako znate da ćete zbog svake izrečene riječi, svakog izrečenog slova biti osuđivani, ismijavani itd.? Možda sad čitajući ovo kažete „Da.“, ali vjerujte mi nije tako jednostavno jednom kad se nađete u toj poziciji. 

Ponekad kroz razmišljanje u tišini svoje sobe pitam se: Kako se apostoli nisu bojali? Ali ne samo apostoli... Svi oni ljudi koji daju svoje živote za Boga. Oni su umrli za svoju vjeru, a ja ponekad ne mogu otvoreno reći u što vjerujem jer se bojim što će netko misliti, što će netko reći. Oh, ali onda shvatim... Svi su oni znali da daju svoje živote za istinu, ali još bitnije: znali su da je Isus uz njih, da ih nikad ne napušta. Ako su oni umrli za svoju vjeru mučeničkom smrću, onda su to mogli samo zato što je Isus bio uz njih.

Ja vjerojatno neću umrijeti mučeničkom smrću zbog svoje vjere, ali to ne znači da ja ili bilo tko sa sličnim stajalištem poput moga neće prolaziti kroz ogromne poteškoće zbog onoga u što vjeruje. Tu sliku mučeničke smrti uzela sam samo kao vjerojatno najčvršći dokaz da nema nikakvog straha (pa čak ni straha od smrti) koji može pokolebati bilo koga ukoliko ta osoba čvrsto vjeruje: „Isus je uz mene.“

Nisam ni navedenu pjesmu izabrala bez razloga. Pronašla sam ju sasvim slučajno, ali stihovi su me odmah dirnuli i vrlo sam brzo zapamtila sve riječi. Jednostavno, te riječi „Even when I feel alone, you will never leave me“ potakle su me na razmišljanje, a to razmišljanje na kraju je dovelo do pisanja ovoga što trenutno pišem. Iako se moja vjera često drži na tankoj niti, iako ponekad pokleknem pred svim izazovima, svejedno se i dalje držim tog Isusovog obećanja.

Znam da i među vama koji ovo čitate postoje oni koji se osjećaju kao i ja. Želite vjerovati u to da je Isus taj koji je uvijek tu, i u dobrim i u lošim trenucima, ali onda naiđete na bilo kakve poteškoće i vrlo brzo vaša vjera na neki način potone i ponovno se nađete na početku. Ali ja vam želim reći da iz prve ruke znam da Bog uvijek pruža drugu šansu. I vjerujte mi, On je naoružan stvarno velikom količinom strpljenja. Ovo sve sad pišem zato što ne želim da bilo tko od vas učini istu pogrešku koju sam ja učinila. Nemojte se bojati prići bliže Isusu. Ako shvatite nakon više pokušaja da to ne možete učiniti sami, nemojte odustati nego iskreno recite nekome o čemu se radi. I molim vas, nemojte se bojati reakcije jer iznenadit će vas koliko neki ljudi imaju razumijevanja.

Ako osjetite da je vaša vjera u nekoj opasnosti, ali da vam Isus pruža ruku da se ustanete i krenete s njim, nemojte oklijevati nego prihvatite i krenite. Ne, neće biti jednostavno, znam iz osobnog iskustva, ali neće biti nemoguće jer morate zapamtiti: Isus vas nikad neće napustiti!

*OBAVIJEST*

Željela bih iskoristiti ovu priliku da kažem koji su moji sljedeći planovi. Imam nekoliko ciljeva, ali krenimo polako, jedan po jedan. Dakle, vjerojatno već od sljedećeg tjedna, ili eventualno onoga poslije (od 8. veljače), krećem s novim projektom. Projekt je vezan uz knjigu "Svrhovit život" (autor: Rick Warren). Taj će projekt trajati 40 dana koliko i ta knjiga ima poglavlja. Ne želim sada otkrivati neke velike pojedinosti pa ćete se za sve detalje morati još malo strpjeti. Nadam se da ću i u međuvremenu uspjeti napisati još neku objavu ovdje na blog, ali ništa ne mogu obećati budući da imam jako puno posla oko škole, rada na knjizi i još gomile drugih sporednih stvari. 

Onima koji ne razumiju...

~Motivacijska (nadam se) priča koju sam sastavila uz pomoć prijateljice iz zajednice 7CupsOfTea (mislim da smijem reći da je ona ogroman borac, a moram priznati; ponosna sam na nju) i uz njeno dopuštenje, dijelim ju s vama (ovo je njena priča).~

Dani poput današnjeg otežavaju mi prisjećanje onih dobrih dana. Bolje rečeno, kada naiđem na dan poput ovoga, ponekad je gotovo nemoguće sjetiti se da su uopće postojali oni dobri dani s kojima sam počela. Kada to pokušam objasniti osobama koje se ne bore s ovim, koji se ne bore s depresijom, zna im biti vrlo teško razumjeti to što im govorim. Često kad progovorim o svemu, dočeka me reakcija poput "Oh, imaš loš dan? Mislila sam da si u oporavku, da su stvari sada bolje..." Kada se to dogodi, obično odem od njih ili jednostavno promijenim temu jer ne budem sigurna kako bih ja trebala reagirati na te njihove riječi. 
Za one koji ne razumiju, pokušat ću objasniti...
Da, imam loš dan. Danas se osjećam kao da nema nade za mene, kao da je sav život iz mene izvučen, kao da nema ni trunke zraka u mojim plućima i da bih se mogla ugušiti u bilo kojem trenutku zbog nedostatka nečega tako važnog za život. Danas u svojoj glavi ne mogu prestati ponavljati riječi "Želim umrijeti!"
Želim, više od bilo čega drugoga, ostati u krevetu, pokriti se dekom preko glave i nikome ništa ne govoriti. Osjećam se teškom, kao da nosim ruksak pun cigli na svojim ramenima, a imam sve veći osjećaj da moje tijelo ne može izdržati taj napor. Osjećam se ružnom. Uplašena sam. 

Ali da, ja sam u oporavku. Jer unatoč svim ovim osjećajima koji me preplavljuju danas, ustala sam iz kreveta jutros, jela sam, učila sam... I, iako je svaka kost u mom tijelu to željela, nisam okrenula cijelu kući naglavačke tražeći nešto čime bih mogla izraziti svu tu bol koju osjećam, prenijeti ju u tjelesan oblik. Nisam pokleknula pred iskušenjima koja su mi svake sekunde ispunjavala misli. 
Da, ja sam u oporavku. Jer, iako je danas teško, svejedno biram i sutra biti ovdje. Prije sam mislila da je krivo ako sam ponosna na svoju snagu, ali shvatila sam kroz život da nije samo dovoljno biti ponosna na svoju snagu, nego shvatiti da se ona ostvaruje u onim najmanjim stvarima, na milijun različitih načina, svakoga dana. Svaka malena pobjeda ili odluka koja vodi do zdravijeg života ukazuje na snagu koja je u meni od trenutka mog začeća. Od koga dolazi ta snaga? Od Boga!
Dakle, za sve one koji možda još uvijek ne shvaćaju: imajte na umu da mi, čak i na loše dane, još uvijek vodimo bitku, još uvijek trčimo u pravom smjeru, bez obzira na brojna kriva skretanja, bez obzira na to što se možda činimo sporima izvana. 
A onima koji su u oporavku ili su možda još uvijek neodlučni trebaju li ondje biti: imajte na umu da je sasvim u redu imati loše dane. Ono što činimo s tim danima koji su nam pruženi je to što nas mijenja, što je bitno na kraju. Molim vas, upamtite da ste uistinu dovoljno snažni da prevladate sve teškoće, čak i kada se ne osjećate tako, čak i kada tu snagu tražite kao slijepci u toj gustoj tami osjećaja koji vas okružuju. Ponekad tu snagu pronalazimo kroz naše slabosti. Molim vas da nikada, NIKADA ne zaboravite da ste, čak i u vašim najmračnijim trenucima slabosti, i dalje voljeni! Vaša je priča uvijek važna! Dani će jednom ponovno postati dobri!