Život

~Budući da sam napisala novu priču za LiDraNo, ovu smijem objaviti na blogu.~

Mir? Rat? Ljubav? Mržnja? Život... O čemu se zapravo radi? Je li život samo rođenje, smrt i puko preživljavanje razdoblja između? Ili se pak radi o nečemu mnogo složenijem o čemu ne razmišljamo previše? Ja sam jedna od tih, izgleda rijetkih osoba koje ponekad razmišljaju o životu i njegovom značenju, smislu svega ovoga. I nakon 16 godina napornog razmišljanja, nakon toliko neprospavanih noći, došla sam do pomalo potresnih zaključaka: ovaj svijet ide u pogrešnom smijeru. Zato koristim ovu priliku da pošaljem poruku svima.

Na samom početku ove poruke, pitanje: Zašto naša djeca, naši unuci, praunuci moraju biti ono što smo i mi sada? Zašto ne dopuštamo drugima da budu ono što jesu, da pokažu svoj potencijal? No, budimo iskreni, ne možemo promijeniti svijet jednom jednostavnom misli. Ali moje razmišljanje je da svatko od nas, od najstarije do najmlađe osobe ima dužnost s kojom je rođen, dužnost da se bori kako bi slijedio svoje srce. Samo, čini mi se da je sve više nas ostavljeno u tami da sami spoznamo tu istinu da smo dužni boriti se i zaštititi druge oko nas. Ostavljeni smo da se sami suočimo s lažima života, a iskreno, meni je dosta tih laži, a čvrsto sam uvjerena da je i svima ostalima dosta. Kada spoznamo da smo okruženi lažima, počinjemo pronalaziti osobe koje ćemo kriviti za te laži. Krivimo roditelje, braću, sestre, profesore, prijatelje, neprijatelje... Kako bilo da bilo, rezultat je uvijek isti: ponovno se nađemo u zamci koju nam je život priredio i opet se nalazimo na početku jer nismo izvršili svoju dužnost, nismo se borili za druge. Borili smo se za nas, naš ugled.

Vremena se danas brzo mijenjaju. Naš svijet se dijeli, stvara krhke dijelove. Ja i dalje pišem, slažem riječi na list papira, jednu po jednu, a oko mene se i dalje ništa ne mijenja. Kažu mi da će oslobađanje mojih misli u ovom, pisanom obliku pomoći da ne izgubim borbu sa samom sobom, da ne pobjesnim, ali ja ne mogu i dalje ovdje sjediti svaku noć uzaludno se nadajući da će ove riječi nekako promijeniti situaciju. Ali, svejedno ne odustajem. Kao da sam u potrazi za nečim. Nečim boljim... Baš kada se osjećam lako kao pero, kao da sam doista napokon pronašla neki oblik bijega, iz ovog modernog svijeta u kojem živimo, iz te bolne svakodnevice opet se pojavi nešto što me kao ubod igle vrati u stvarnost pa se ponovno nađem zarobljenom. Droga, silovanja, nasilje, ratovi... Ljudi stalno govore da slušaju i vide činjenice. Ali onda zatvore oči i postanu slijepi. Tada začepe uši i ništa ne čuju. U tim trenucima ne mogu vladati svojim umom. U tim trenucima čine ogromne pogreške. U tim trenucima one loše stvari čine se tako ispravnima. Izgube kontrolu i eto ih ponovno na samom rubu, ali ovaj put čine mnogo gore stvari. Počnu osuđivati druge zbog onoga što im se čini čudnim, drugačijim, dok ustvari ne shvaćaju da su te osobe koje postaju njihove žrtve zapravo njihova braća i sestre, prijatelji i prijateljice, njihova velika obitelj. Dok razgovaraju s onima koji su ih doveli u tu poziciju, do tih trenutaka ogromne slabosti, počinju govoriti stvari koje im inače ne bi imale smisla: „Ako to učinim, pokazat ću svima tko sam ja i što mogu!“ Ono što ne shvaćaju jest činjenica da to pokušavaju pokazati na pogrešan način. Ali već je prekasno jer su postali uvjereni da moraju na primjeru nasilja pokazati svoju “snagu“ i zato guraju svoju žrtvu, udaraju je dok ona plačući ne padne, a oni se tek onda počnu pitati što to rade, tek tada shvate da čine lošu stvar, da ne žive ŽIVOT. Ali u većini slučajeva tada bude prekasno.

Osobno, ja sam protiv ideje o brizi prema jednima dok prema drugima imamo odnos bez imalo ljubavi. Ja sam protiv ideje o mržnji prema nečijem izgledu, razmišljanju, ponašanju, vjerovanju. Možda se u nečijim očima činim ludom, ali nisam ja jedina koja se vraća mokra nakon hodanja po kiši bez kišobrana. Dobro, istina je da bismo vjerojatno vrlo lako mogli zaključiti da većina vas nema ista razmišljanja, iste stavove kao ja, ali ja sam ta koja neće mirno sjediti i gledati kako bilo tko od mojih vršnjaka na bilo koji način gubi vjeru jer ne živi život u punom smislu njegova značenja.

Jednakost je pravo i zaslužujemo ju, kako ja, tako i svi vi. Sloboda je osnovna potreba svakoga od nas, a ljubav je ono nešto što bi svatko od nas trebao širiti dalje jer to su stvari kojih nikada ne smije nestati. Znam da su ovo samo riječi na papiru koje možda mogu opisati i vaše osjećaje kao što opisuju moje, ali priznajmo, one ne mogu promijeniti svijet, one ne mogu promijeniti nikoga od nas. To je ono što činimo mi sami, svojom slobodnom voljom. Ali, mislim da je važno naglasiti da se svijet vrlo brzo mijenja i ne ostaje nam još mnogo vremena da pokušamo malim promjenama učiniti ga ljepšim mjestom za život.

Ja želim život. A vi? 

Pismo

~ Postoje osobe koje će znati kome je ova objava prvenstveno upućena. Iako želim isto napomenuti i da osim te jedne osobe kojoj je ovo posvećeno, ovu objavu na svoj život mogu primijeniti i svi drugi koji se osjećaju kao i osoba opisana u ovoj objavi. ~

Please Don't Give Up! ♥

Vidim da plačeš po noći. Vidim koliko se osjećaš samom. Vidim koliko se boriš svaki dan, dok ti je na licu uvijek taj odlučni, hrabri osmijeh. Zatim, vidim kako polako ulaziš u tišinu svoje sobe. Napokon si sama. Napokon možeš spustiti taj zid koji tijekom dana gradiš oko sebe da drugi ne shvate koliko ustvari patiš. U trenutku kada taj zid padne, tišinu koja te do tada okruživala prekidaš jecanjem. Ne znaš zašto tvojim licem teku suze, ali znaš da je sada već kasno da ih zaustaviš. Ne želiš da te itko čuje pa zato prigušuješ plač jastukom. I eto te opet na samome rubu. Razmišljaš ima li smisla nastaviti kada očigledno nisi dovoljno snažna. Vidim kako sklapaš ruke i kroz plač moliš Boga za još jednu priliku, da ti dâ dovoljno snage u toj novoj prilici da izdržiš sve ono što On stavlja pred tebe. A onda molitvu završavaš riječima: "A ako mi ne možeš dati snagu da sve to izdržim, Bože, onda te molim da sve ovo završi." 

YOU'RE NEVER ALONE ♥!

Ponovno ti naviru suze, a zatim, onako iscrpljena, padaš u san i duboko se u sebi nadaš da će sutrašnji dan biti ili bolji ili posljednji. Ali, želim ti reći da si premlada da se tako osjećaš. Premlada si da tako razmišljaš. 
Drugi oko tebe ne vide taj skriveni očaj. Oni vide lijepu curu, uspješnu, sretnu i zadovoljnu, popularnu, briljantnu. Oni vide nekoga kome se mogu povjeriti, nekoga tko ima izgrađen stav prema svemu, tko ima samopouzdanje i vjeru. A sada te pitam: Jesi li znala da postoji toliko osoba koje bi htjele biti baš poput tebe? Jesi li znala da postoje osobe koje te obožavaju, koje misle da kada bi bili upola kao ti možda bi njihov život bio bolji? Zar ne vidiš koliko nade pružaš tim osobama?
Znam da se bojiš same sebe. Znam da ponekad misliš da mrziš samu sebe. Znam da često odlaziš spavati pitajući se: Vrijedi li se ujutro probuditi? Znam kakve su to misli koje ti lete umom iz dana u dan. To me čini neopisivo tužnom. Ti se ne bi smjela tako osjećati. Mnogo si više od toga. Ne bi se trebala tako boriti svaki dan samo da preživiš. Zaslužuješ mnogo više. Zaslužuješ sve one osjećaje koje i druge cure tvojih godina prožive: uzbuđenje prilikom prvog poljupca, prve izlaske, maturalnu zabavu i još mnogo divnih stvari koje te čekaju u životu. 
Vidjela sam neke stvari koje si činila, stvari kojih se sramiš, stvari koje si uplašeno činila bez ikakve kontrole koja te mogla zaustaviti. Ne zaslužuješ takvo poniženje. Zaslužuješ mnogo, mnogo više. Curo, zar ne vidiš da se ne moraš uništavati kako bi dobila kontrolu? Tvoje tijelo zaslužuje mnogo više od te muke. Tako si uplašena, izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti. Molim te, vjeruj mi kada ti kažem da ne trebaš tražiti potvrđivanje kroz svoje tijelo. Lijepa si samim time što postojiš! ♥
Oh, malena, želim da te mogu držati dok plačeš i reći ti da ne zaslužuješ bol koja ti je nanesena. Molim te, oprosti sebi. Oprosti sebi za sve one oznake na tvom tijelu, za sva ona djela očaja, ono što si učinila u strahu i izgubljenosti. Znaj da zaslužuješ mnogo više od onoga što ti je učinjeno.
A sada kažem:

Just a little longer

Ti ćeš pobijediti. Obećajem. Tvoje će srce jednoga dana biti izliječeno. Bol će postati podnošljiva. Samo, molim te, izdrži još malo. Je li to u redu? Dobro. Želim da vidiš koliko si života već do sada dotakla. Zaslužuješ, čuješ li me, zaslužuješ biti na ovome svijetu! Bog ima plan, a ti imaš priču. Nikada ne odustaj, molim te! Nastavi se boriti! Uz tebe sam! ♥ 

Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si!

Probudiš se i odmah te okupira te onaj poznati osjećaj straha. Misliš "Moram učiniti to, to i to.", "Ne mogu to učiniti.", "Što ako to ne učinim?" Takve misli prolete tvojim umom i već si zablokirala. Jedino što želiš jest vratiti se u krevet i sakriti se od svijeta oko tebe.

Koliko god bih željela reći da se takve stvari meni ne događaju, da takva jutra rijetko proživljavam, ne mogu. Činjenica je da se događaju i previše često. 

Lako je dopustiti takvim mislima da kontroliraju tvojim životom. Počneš im dopuštati da te u potpunosti opisuju. Svako jutro samu sebe podsjećaš i uvjeravaš da si nešto što nisi, nešto što te uopće ne treba i ne smije opisati. 

Možda je i danas bilo tako; čim si se probudila pomislila si: "Što ako ovo ne prođe kako treba? Što ako ovo ne uspijem učiniti pravilno? Što ako prekinem ovaj niz pozitivnih dana?"

Upravo tako: "Što ako?" Tim običnim dvjema riječima dopuštamo da nam u sekundi promijene način razmišljanja. Mogu ti iskreno reći da čim dopustiš tim dvjema riječima da upravljaju tvojim umom, više ništa neće biti kako treba. Nadam se da nećeš na isti način kao i ja shvatiti moć tih riječi. 

Ali, iako si se možda danas probudila razmišljajući na takav način, sutra ne mora biti isto. Neka sutra bude drugačije. Dopusti samoj sebi da se oslobodiš tog zatvora u kojem živiš iz dana u dan. Sutra odluči da si se previše puta probudila usamljena i uplašena. Čvrsto odluči da ćeš se od sutra početi prihvaćati činjenicu da si živa i da dišeš. Odluči slaviti nove početke, nove prilike. 

Sutra kada se probudiš, pogledaj u zrcalo i reci samoj sebi: "Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si!" Ponovi to više puta u sebi i još više i još više, sve dok uistinu ne shvatiš da je istina to što si govoriš.

"Lijepa si!" 

Čak i kad se ne osjećaš dovoljno dobrom. Čak i kad se ne uklapaš u okolinu. Čak i kada ti drugi ne govore isto.

"Voljena si!"

Čak i kada misliš da si sama. Čak i kada ti se čini da svi osim tebe imaju nekoga uz sebe. Čak i kada se ne osjećaš dostojnom biti voljena.

"Dovoljna si!"

Čak i kada je jedina stvar koju možeš učiniti leći u krevet i pokriti se preko glave. Čak i kada posrneš i padneš. Čak i kada ti se čini da si zaboravila zašto si uopće započela i kad ti se čini da ne možeš pronaći valjani razlog da nastaviš dalje. 

Ponavljaj si te riječi iznova i iznova tako da stvarno u to povjeruješ i ne odustaj ako ti bude trebalo malo duže. 

Sada kada si izazvala svoje negativne misli, promijeni igru. Odluči da ćeš imati više dobrih početaka svakog dana nego loših. Zato se i dalje svakog dana, koliko god bilo potrebno, sjeti svih tih istina gore navedenih. Ako se boriš sa tim da ih izrekneš na glas, reci ih zajedno sa mnom: "Lijepa sam! Voljena sam! Dovoljna sam!"

Znamo da nitko drugi ne može igrati našu ulogu u ovome svijetu. I na kraju, kao što govorimo te tri rečenice jedni drugima i vjerujemo u njih jedni za druge, one će postati istina i za nas same. Nastavit ćemo se boriti za sretne dane koje smo zaslužili, a doći ćemo do njih jer imamo jedni druge. Nećemo i ne smijemo nikako putovati kroz ovaj svijet sami. Ovo je za sve one koji se i dalje nadaju da će imati više dobrih jutara nego loših. Vaše će se želje ostvariti, samo budite uporni. I ne zaboravite, svakodnevno si govorite tri istine koje su navedene u ovoj objavi i sve će vam se zasigurno posložiti ubrzo. 

Ostanite snažni i hrabri! ♥ U ovome smo zajedno, a zajedno smo jači!

What if I told you?

What if I told you

That I'm not as strong

As I like to make believe I am?

There's so much I want to say,

But I'm so scared to give away

Every little secret that I hide behind.

Would you see me differently?

And would that be such a bad thing?

I wonder what it would be like if I told you.

Ova pjesma mi se vrti po glavi već danima, s razlogom. I iskreno, što više promatram svijet oko sebe, shvaćam da ova pjesma ne opisuje samo mene nego 99,9% osoba u mojoj okolini. 

Shvatila sam da se jako puno ljudi danas pokušava pokazati onakvima kakvi ustvari uopće nisu. Mnogi od nas žele drugima dokazati da je sve savršeno u redu s njihovim životom, da ne znaju za osjećaj tuge, sve to samo da ih ne bi pratio onaj konstantni šapat u njihovim mislima: "Ali tvoj je život sasvim u redu. Nemaš razloga biti nesretan. Nemoj praviti dramu."

Da, znam kakav je to osjećaj. A vjerujem da se i mnogi od vas koji ovo čitate prepoznajete u gore navedenom. Ali zašto? Zašto to činimo? Zašto dopuštamo da nas svi oni osjećaji za koje smatramo da su negativni unište dok iz zadržavamo za sebe? Zašto jednostavno ne kažemo iskreno što osjećamo? Mnogi od nas koji se tako osjećamo najčešće na takva pitanja dajemo vrlo kratak odgovor: "Preteško je." 

NE! Nije preteško! Nikada nije bilo i nikada ni neće biti. Samo si mi to govorimo zato što se ustvari bojimo mnogo složenijih stvari. U mislima stvaramo najgore moguće scenarije i za svakog od tih scenarija mislimo da postoje velike šanse da se to i dogodi i to nas stalno razmišljanje o negativnim mogućnostima zaslijepi. Doslovno prekrije onaj dio našeg mozga koji vidi i pozitivne stvari i tada nastaje još veći problem. 

Ono što je ustvari ogromna istina jest činjenica da svi mi ustvari očajnički želimo nekome priznati što i kako osjećamo. Samo, toliko smo puta možda doživjeli da nas je netko osuđivao zbog onoga što vidi izvana zanemarujući činjenicu da ne zna što se nalazi iznutra, pa sada više nismo sigurni možemo li i želimo li još nekome vjerovati. Čak i za one osobe koje su nam se činile najbližima smatramo da će nas iznevjeriti. Bojimo se da će nas netko osuđivati, da ćemo izgubiti i ono malo što imamo. Zato šutimo, kao da ne shvaćamo, točnije ne želimo shvatiti koliko je ta šutnja pogubna za sve nas. Ali to shvatimo tek kada je prekasno.

Zato ostajemo i dalje u sjeni dok se tama oko nas samo sve više i više skuplja i postaje sve gušća i gušća. U tren oka, shvatimo da se nalazimo okruženi ničim osim mraka, gustog debelog sloja tame, odsječeni od ostatka svijeta. Što sada? Kako se vratiti? Želim li se uopće vratiti? Što me čeka izvan te tame? Kako će drugi reagirati kada me vide, kada shvate istinu?

Što više razmišljamo, što si više takvih pitanja postavljamo, sve više oklijevamo, sve više odgađamo taj svoj povratak iz tame u okolni svijet i samo još više i dublje padamo. 

Ako imate sreće kao što sam ja imala, u određenom trenutku, obično kada mislite da je već kasno za povratak, da nema smisla i nade, pojavit će se nečija ruka koja će vas primiti i zaustaviti vaš daljnji pad, izvući će vas iz te tame. Ta će osoba sjesti nasuprot vas jednog dana i pitat će vas da im kažete istinu, bez obzira koliko istina surova bila. Još uvijek ošamućeni svjetlošću svijeta oko vas možda nećete isprve uspjeti reći sve, ali to je u redu. Ta će vas osoba strpljivo saslušati i čekat će da skupite snagu da kažete i ostatak ukoliko nešto možda niste rekli. Neće iz vas izvlačiti na silu podatke o toj tami u kojoj ste se nalazili i o događajima koji su vas tamo bacili. 

Ja sam imala tu sreću i nadam se da će ju i svaki čovjek na ovome svijetu koji se nađe u toj tami imati. Neopisiv je osjećaj kada napokon, nakon što toliko dugo mislite da ste sami, shvatite da postoje osobe koje će vas saslušati, koje će ići na metodu "ja nešto kažem pa onda ti". 

Nažalost, neki nisu te sreće. Neke ta ruka spasa ne uspije dohvatiti i oni uistinu povjeruju da više nema smisla. Odustanu. Nažalost, takav je svijet, takva je surova stvarnost. Ali, zašto bi bila takva? Zašto bi se to uopće moralo događati? Zašto ne mogu svi imati osobu koja će im pružiti ruku ukoliko padnu i pomoći im da ustanu i otresu prašinu? Bojim se da ovaj svijet ide u pomalo krivom smjeru. Današnje društvo se svodi na podjelu "boljih" i "lošijih". Mi smo kao ljudska bića nešto fascinantno, istovremeno smo i različiti, složeni, individue i isti, građom i mnogim drugim obilježjima. 

Zato ne bi trebala postojati ta podjela na "bolje" i "lošije" na temelju načina odijevanja, materijalnog stanja, načina razmišljanja itd. Ovaj svijet je naš i kakvim ga mi sad učinimo takav će on biti za sljedeće generacije. Upravo zbog toga, vrijeme je da nešto poduzmemo. Već je previše osoba izgubilo borbu sa tamom. I jedna je previše! Ali, ne mogu ovo sama. Zato trebam pomoć svakoga od vas. Zajedno možemo mnogo toga učiniti, mnogo toga promijeniti. Samo moramo vjerovati!

Vrijeme je za akciju. Ovo su samo riječi, ali riječi imaju moć i već sam to nekoliko puta naglasila. Pa, iskoristimo ju već jednom! Ubuduće, nemojte gledati nečiji osmijeh i po njemu suditi osobu. Gledajte u nečije oči. Tako ćete najbolje prepoznati osobu koja se bori, a ako primijetite da se netko nalazi u tami i da neprekidno pada, pomozite da ustane, pružite ruku spasa; uputite lijepu riječ, običan pozdrav može uljepšati nekome dan iako možda toga niste ni svjesni. Ako vam netko prizna istinu o sebi, o svojoj patnji, ne osuđujte, nikako! Naprotiv, ako vam netko toliko povjerenje pokaže da vam ispriča neki bolan trenutak svog života, pokažite i vi trunku poštovanja prema toj osobi i pružite mu/joj podršku. Lako je osuđivati, ali time ništa ne postižemo. Vrijeme je da budemo drugima primjer, pozitivan primjer. Ne smijemo se više bojati tuđih reakcija na neke naše poteze nego moramo hrabro i odlučno podizati i dalje svijest o takvim stvarima i pomoći učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom. 

Što ako vam kažemo istinu? Vrijeme je sada!

Budite hrabri!

"Everybody's been there,

Everyone's been stared down by the enemy

Fallen for the fear

And done some disappearing,

Bow down to the mighty

Don't run, just stop holding you tongue.

Maybe there's a way out of the cage where you live.

Maybe one of these days you can let the light in.

Show me how big your brave is!

Say what you wanna say, and let the words fall out.
Honestly I wanna see you be brave

With what you want to say

And let the words fall out.

Honestly I wanna see you be brave!

And since your history of silence

Won't do you any good,

Did you think it would? 

Let your words be anything but empty!

Why don't you tell them the truth?"

- Sara Bareilles: Brave

Otkako znam za sebe, pretvaram se da sam nešto što nisam ili netko tko nisam. Usudim se sada reći da sam se osjećala pomalo usamljeno oduvijek, ali nikada to nisam htjela priznati. Bila sam ona sretna cura koja je uvijek sa svime zadovoljna i kojoj je sve savršeno u životu. Toliko sam uvjeravala druge u to, da sam i sama jednim dijelom počela vjerovati tim činjenicama, istina, pogrešnim. Oduvijek je stvarnost bilo ono što se događa iza zatvorenih vrata, a čim bih izašla van, među druge ljude, na mom bi se licu pojavio onaj već dobro poznati osmijeh kojeg sam toliko savršeno istrenirala da više nitko nije primjećivao da taj osmijeh ustvari nije ono što se čini. Tako sam ja postala cura koja je uključena u sve moguće aktivnosti: trenirala sam plivanje, odbojku, igrala sam stolni tenis, išla na radioamatere, razna natjecanja u školi, bila sam uključena u recitatorsku i dramsku skupinu, uključila sam se i u skupinu čitača u crkvi. 

Uključila sam se u sve za što sam vjerovala da će me osloboditi, udaljiti od one boli koju sam osjećala u sebi. Jednim sam dijelom i uspjela u svojoj namjeri. Samo, uvijek postoji ono ALI. Da, jedan dio mene ostao je odsječen od svijeta. 

Dugo sam vremena živjela dva potpuno drugačija života; život koji svi vide - život u kojem sam bila sretna tinejdžerica i život koji samo ja vidim. Dugo vremena te su se dvije osobe u meni stalno bojale jedna druge. Bojala sam se da će me ljudi vidjeti onakvom kakva zapravo jesam, da će shvatiti da se ispod mog osmijeha krije ogromna borba, da je iza mog svjetla gusta tama... 

Vidite, neki ljudi se boje mraka, neki se boje morskih pasa, neki se boje smrti, a ja sam se velik dio dosadašnjeg života bojala same sebe. Bojala sam se svoje iskrenosti, svoje ranjivosti, a zbog tog sam straha stjerana u kut iz kojeg, činilo mi se, postoji samo jedan izlaz. I o tom sam ja izlazu razmišljala svakog dana jer to je nešto s čime se nosite do kraja života. To nije poput vodenih kozica koje prebolite jednom i više se ne pojavljuju. Taj vam osjećaj postane vaša svakodnevica, onaj cimer kojeg ne možete istjerati iz stana, glas kojeg ne možete utišati, to su osjećaji koje, čini vam se, ne možete izbjeći. 

A najgore od svega jest činjenica da nakon nekog vremena postanete imuni na sve to. Tada, ono čega se najviše bojite nije patnja koju osjećate u sebi. To postaje stigmatiziranje od drugih, ne odobravajući pogled u očima vaših prijatelja, glasine koje se šire o vama. To je ono što vas spriječi da podijelite svoje osjećaje s drugima. I zato to držite u sebi i krijete. 

Da, znam kako se osjećate. Ali ja sam tu da vam kažem da to nije u redu. Ne smije vas zaustaviti strah. Nemojte više pokrivati svoje ožiljke flasterima i praviti se da nisu ondje. Jer jesu! Ali, znate što? U redu je. Ako prolazite kroz takve trenutke, znajte da je to u redu. To ne treba biti vaš identitet ili znak slabosti. 

To je samo dio ovog našeg životnog puta i koliko god ja mrzila neke pozicije u koje me moja borba dovela, na mnogo sam načina i zahvalna na svemu tome. Jer, istina je, ta moja životna borba odvela me u mnoga lutanja, ali da nije bilo toga, ja možda nikada ne bih pronašla svoju snagu, možda ni dan danas ne bih upoznala ove predivne ljude kojima je stalo do mene i koji to iz dana u dan pokazuju. Moja mi je patnja donijela perspektivu, moja me bol natjerala da imam nadu - nadu i vjeru; vjeru u sebe, vjeru u Boga, vjeru u ljude oko mene, vjeru da je sutra novi dan, nova prilika i da će biti bolje, vjeru da mogu nešto promijeniti, da mogu progovoriti i boriti se protiv stigmatiziranja, protiv neznanja današnjeg društva, protiv netolerancije. I više od svega, vjeru da mogu pokazati drugima, da mogu pokazati svima vama, koliko mi je stalo, da vas prihvaćam upravo zato što ste takvi kakvi jeste, što ste ono što vi želite biti, a ne ono što svijet od vas želi da budete. 

Jer svijet u koji ja vjerujem je onaj u kojem prihvaćanje vlastitog svjetla ne znači i ignoriranje one svoje lošije strane. Svijet u koji ja vjerujem je onaj gdje mogu nekoga pogledati u oči i iskreno i bez oklijevanja reći: "Prolazim kroz pakao." I taj netko bi mogao reći: "Znaš što? I ja isto." i to je u redu jer naš je život uz patnju u redu. Mi smo ljudi. Mi smo ljudi i mi se borimo i patimo, krvarimo, plačemo, a ako ste mislili da prava snaga znači da nikada ne pokazujemo svoje slabosti, onda sam ja tu da vam kažem da ste gadno u krivu. U krivu ste jer je to upravo suprotno. Mi smo ljudi i svi mi imamo probleme. Nismo savršeni i to je sasvim u redu. Zato moramo zaustaviti neznanje, zaustaviti stigmu, zaustaviti netoleranciju i više od svega: ZAUSTAVITI ŠUTNJU! Moramo pogledati istinu i početi pričati. Jer jedini način kako možemo pobijediti neki problem jest da budemo snažni ZAJEDNO. I ja vjerujem da možemo. 

Ali ništa od ovoga što sam napisala ne bi vrijedilo da ne kažem sljedeće: vjerujem da sve počinje upravo sada, upravo ovdje, sa mnom, sa vama. Vrijeme je da zauzmemo svoj stav. Ja više ne želim šutjeti. Shvatila sam da me to neće dovesti nikamo. I zato pozivam i sve vas koji ovo čitate da mi se pridružite u ostvarivanju ovog cilja, u stvaranju boljeg društva bez osuđivanja, bez stigme. Želim vas vidjeti i čuti. Budite primijećeni! Budite HRABRI! Recite ono što vam je na srcu, iznesite svoje osjećaje i ne prepuštajte se strahu. Možda mislite kako ne možete biti toliko hrabri i reći istinu, ali vjerujte mi, kada pokušate shvatit ćete da to nije tako teško. Ja sam to shvatila (zato što sam imala nekoga da mi pokaže pravi put - i od srca kažem "hvala" tim osobama), a sada je vrijeme da i vi to shvatite. Neka ovo bude početak, ali ne i kraj. Nastavimo svi malim koracima prema boljem društvu. 

Vjerujem u vas i zato nikada ne odustajte i budite hrabri! ♥

"I don't think that being a strong person

is about ignoring your emotions and

fighting your feelings.

Putting on a brave face doesn't mean

you're brave.

That's why everybody in my life knowys

what I'm going through.

I can't hide anything from them.

People need to realize that being open 

isn't the same as being weak."