What if I told you?

What if I told you

That I'm not as strong

As I like to make believe I am?

There's so much I want to say,

But I'm so scared to give away

Every little secret that I hide behind.

Would you see me differently?

And would that be such a bad thing?

I wonder what it would be like if I told you.

Ova pjesma mi se vrti po glavi već danima, s razlogom. I iskreno, što više promatram svijet oko sebe, shvaćam da ova pjesma ne opisuje samo mene nego 99,9% osoba u mojoj okolini. 

Shvatila sam da se jako puno ljudi danas pokušava pokazati onakvima kakvi ustvari uopće nisu. Mnogi od nas žele drugima dokazati da je sve savršeno u redu s njihovim životom, da ne znaju za osjećaj tuge, sve to samo da ih ne bi pratio onaj konstantni šapat u njihovim mislima: "Ali tvoj je život sasvim u redu. Nemaš razloga biti nesretan. Nemoj praviti dramu."

Da, znam kakav je to osjećaj. A vjerujem da se i mnogi od vas koji ovo čitate prepoznajete u gore navedenom. Ali zašto? Zašto to činimo? Zašto dopuštamo da nas svi oni osjećaji za koje smatramo da su negativni unište dok iz zadržavamo za sebe? Zašto jednostavno ne kažemo iskreno što osjećamo? Mnogi od nas koji se tako osjećamo najčešće na takva pitanja dajemo vrlo kratak odgovor: "Preteško je." 

NE! Nije preteško! Nikada nije bilo i nikada ni neće biti. Samo si mi to govorimo zato što se ustvari bojimo mnogo složenijih stvari. U mislima stvaramo najgore moguće scenarije i za svakog od tih scenarija mislimo da postoje velike šanse da se to i dogodi i to nas stalno razmišljanje o negativnim mogućnostima zaslijepi. Doslovno prekrije onaj dio našeg mozga koji vidi i pozitivne stvari i tada nastaje još veći problem. 

Ono što je ustvari ogromna istina jest činjenica da svi mi ustvari očajnički želimo nekome priznati što i kako osjećamo. Samo, toliko smo puta možda doživjeli da nas je netko osuđivao zbog onoga što vidi izvana zanemarujući činjenicu da ne zna što se nalazi iznutra, pa sada više nismo sigurni možemo li i želimo li još nekome vjerovati. Čak i za one osobe koje su nam se činile najbližima smatramo da će nas iznevjeriti. Bojimo se da će nas netko osuđivati, da ćemo izgubiti i ono malo što imamo. Zato šutimo, kao da ne shvaćamo, točnije ne želimo shvatiti koliko je ta šutnja pogubna za sve nas. Ali to shvatimo tek kada je prekasno.

Zato ostajemo i dalje u sjeni dok se tama oko nas samo sve više i više skuplja i postaje sve gušća i gušća. U tren oka, shvatimo da se nalazimo okruženi ničim osim mraka, gustog debelog sloja tame, odsječeni od ostatka svijeta. Što sada? Kako se vratiti? Želim li se uopće vratiti? Što me čeka izvan te tame? Kako će drugi reagirati kada me vide, kada shvate istinu?

Što više razmišljamo, što si više takvih pitanja postavljamo, sve više oklijevamo, sve više odgađamo taj svoj povratak iz tame u okolni svijet i samo još više i dublje padamo. 

Ako imate sreće kao što sam ja imala, u određenom trenutku, obično kada mislite da je već kasno za povratak, da nema smisla i nade, pojavit će se nečija ruka koja će vas primiti i zaustaviti vaš daljnji pad, izvući će vas iz te tame. Ta će osoba sjesti nasuprot vas jednog dana i pitat će vas da im kažete istinu, bez obzira koliko istina surova bila. Još uvijek ošamućeni svjetlošću svijeta oko vas možda nećete isprve uspjeti reći sve, ali to je u redu. Ta će vas osoba strpljivo saslušati i čekat će da skupite snagu da kažete i ostatak ukoliko nešto možda niste rekli. Neće iz vas izvlačiti na silu podatke o toj tami u kojoj ste se nalazili i o događajima koji su vas tamo bacili. 

Ja sam imala tu sreću i nadam se da će ju i svaki čovjek na ovome svijetu koji se nađe u toj tami imati. Neopisiv je osjećaj kada napokon, nakon što toliko dugo mislite da ste sami, shvatite da postoje osobe koje će vas saslušati, koje će ići na metodu "ja nešto kažem pa onda ti". 

Nažalost, neki nisu te sreće. Neke ta ruka spasa ne uspije dohvatiti i oni uistinu povjeruju da više nema smisla. Odustanu. Nažalost, takav je svijet, takva je surova stvarnost. Ali, zašto bi bila takva? Zašto bi se to uopće moralo događati? Zašto ne mogu svi imati osobu koja će im pružiti ruku ukoliko padnu i pomoći im da ustanu i otresu prašinu? Bojim se da ovaj svijet ide u pomalo krivom smjeru. Današnje društvo se svodi na podjelu "boljih" i "lošijih". Mi smo kao ljudska bića nešto fascinantno, istovremeno smo i različiti, složeni, individue i isti, građom i mnogim drugim obilježjima. 

Zato ne bi trebala postojati ta podjela na "bolje" i "lošije" na temelju načina odijevanja, materijalnog stanja, načina razmišljanja itd. Ovaj svijet je naš i kakvim ga mi sad učinimo takav će on biti za sljedeće generacije. Upravo zbog toga, vrijeme je da nešto poduzmemo. Već je previše osoba izgubilo borbu sa tamom. I jedna je previše! Ali, ne mogu ovo sama. Zato trebam pomoć svakoga od vas. Zajedno možemo mnogo toga učiniti, mnogo toga promijeniti. Samo moramo vjerovati!

Vrijeme je za akciju. Ovo su samo riječi, ali riječi imaju moć i već sam to nekoliko puta naglasila. Pa, iskoristimo ju već jednom! Ubuduće, nemojte gledati nečiji osmijeh i po njemu suditi osobu. Gledajte u nečije oči. Tako ćete najbolje prepoznati osobu koja se bori, a ako primijetite da se netko nalazi u tami i da neprekidno pada, pomozite da ustane, pružite ruku spasa; uputite lijepu riječ, običan pozdrav može uljepšati nekome dan iako možda toga niste ni svjesni. Ako vam netko prizna istinu o sebi, o svojoj patnji, ne osuđujte, nikako! Naprotiv, ako vam netko toliko povjerenje pokaže da vam ispriča neki bolan trenutak svog života, pokažite i vi trunku poštovanja prema toj osobi i pružite mu/joj podršku. Lako je osuđivati, ali time ništa ne postižemo. Vrijeme je da budemo drugima primjer, pozitivan primjer. Ne smijemo se više bojati tuđih reakcija na neke naše poteze nego moramo hrabro i odlučno podizati i dalje svijest o takvim stvarima i pomoći učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom. 

Što ako vam kažemo istinu? Vrijeme je sada!