Život

~Budući da sam napisala novu priču za LiDraNo, ovu smijem objaviti na blogu.~

Mir? Rat? Ljubav? Mržnja? Život... O čemu se zapravo radi? Je li život samo rođenje, smrt i puko preživljavanje razdoblja između? Ili se pak radi o nečemu mnogo složenijem o čemu ne razmišljamo previše? Ja sam jedna od tih, izgleda rijetkih osoba koje ponekad razmišljaju o životu i njegovom značenju, smislu svega ovoga. I nakon 16 godina napornog razmišljanja, nakon toliko neprospavanih noći, došla sam do pomalo potresnih zaključaka: ovaj svijet ide u pogrešnom smijeru. Zato koristim ovu priliku da pošaljem poruku svima.

Na samom početku ove poruke, pitanje: Zašto naša djeca, naši unuci, praunuci moraju biti ono što smo i mi sada? Zašto ne dopuštamo drugima da budu ono što jesu, da pokažu svoj potencijal? No, budimo iskreni, ne možemo promijeniti svijet jednom jednostavnom misli. Ali moje razmišljanje je da svatko od nas, od najstarije do najmlađe osobe ima dužnost s kojom je rođen, dužnost da se bori kako bi slijedio svoje srce. Samo, čini mi se da je sve više nas ostavljeno u tami da sami spoznamo tu istinu da smo dužni boriti se i zaštititi druge oko nas. Ostavljeni smo da se sami suočimo s lažima života, a iskreno, meni je dosta tih laži, a čvrsto sam uvjerena da je i svima ostalima dosta. Kada spoznamo da smo okruženi lažima, počinjemo pronalaziti osobe koje ćemo kriviti za te laži. Krivimo roditelje, braću, sestre, profesore, prijatelje, neprijatelje... Kako bilo da bilo, rezultat je uvijek isti: ponovno se nađemo u zamci koju nam je život priredio i opet se nalazimo na početku jer nismo izvršili svoju dužnost, nismo se borili za druge. Borili smo se za nas, naš ugled.

Vremena se danas brzo mijenjaju. Naš svijet se dijeli, stvara krhke dijelove. Ja i dalje pišem, slažem riječi na list papira, jednu po jednu, a oko mene se i dalje ništa ne mijenja. Kažu mi da će oslobađanje mojih misli u ovom, pisanom obliku pomoći da ne izgubim borbu sa samom sobom, da ne pobjesnim, ali ja ne mogu i dalje ovdje sjediti svaku noć uzaludno se nadajući da će ove riječi nekako promijeniti situaciju. Ali, svejedno ne odustajem. Kao da sam u potrazi za nečim. Nečim boljim... Baš kada se osjećam lako kao pero, kao da sam doista napokon pronašla neki oblik bijega, iz ovog modernog svijeta u kojem živimo, iz te bolne svakodnevice opet se pojavi nešto što me kao ubod igle vrati u stvarnost pa se ponovno nađem zarobljenom. Droga, silovanja, nasilje, ratovi... Ljudi stalno govore da slušaju i vide činjenice. Ali onda zatvore oči i postanu slijepi. Tada začepe uši i ništa ne čuju. U tim trenucima ne mogu vladati svojim umom. U tim trenucima čine ogromne pogreške. U tim trenucima one loše stvari čine se tako ispravnima. Izgube kontrolu i eto ih ponovno na samom rubu, ali ovaj put čine mnogo gore stvari. Počnu osuđivati druge zbog onoga što im se čini čudnim, drugačijim, dok ustvari ne shvaćaju da su te osobe koje postaju njihove žrtve zapravo njihova braća i sestre, prijatelji i prijateljice, njihova velika obitelj. Dok razgovaraju s onima koji su ih doveli u tu poziciju, do tih trenutaka ogromne slabosti, počinju govoriti stvari koje im inače ne bi imale smisla: „Ako to učinim, pokazat ću svima tko sam ja i što mogu!“ Ono što ne shvaćaju jest činjenica da to pokušavaju pokazati na pogrešan način. Ali već je prekasno jer su postali uvjereni da moraju na primjeru nasilja pokazati svoju “snagu“ i zato guraju svoju žrtvu, udaraju je dok ona plačući ne padne, a oni se tek onda počnu pitati što to rade, tek tada shvate da čine lošu stvar, da ne žive ŽIVOT. Ali u većini slučajeva tada bude prekasno.

Osobno, ja sam protiv ideje o brizi prema jednima dok prema drugima imamo odnos bez imalo ljubavi. Ja sam protiv ideje o mržnji prema nečijem izgledu, razmišljanju, ponašanju, vjerovanju. Možda se u nečijim očima činim ludom, ali nisam ja jedina koja se vraća mokra nakon hodanja po kiši bez kišobrana. Dobro, istina je da bismo vjerojatno vrlo lako mogli zaključiti da većina vas nema ista razmišljanja, iste stavove kao ja, ali ja sam ta koja neće mirno sjediti i gledati kako bilo tko od mojih vršnjaka na bilo koji način gubi vjeru jer ne živi život u punom smislu njegova značenja.

Jednakost je pravo i zaslužujemo ju, kako ja, tako i svi vi. Sloboda je osnovna potreba svakoga od nas, a ljubav je ono nešto što bi svatko od nas trebao širiti dalje jer to su stvari kojih nikada ne smije nestati. Znam da su ovo samo riječi na papiru koje možda mogu opisati i vaše osjećaje kao što opisuju moje, ali priznajmo, one ne mogu promijeniti svijet, one ne mogu promijeniti nikoga od nas. To je ono što činimo mi sami, svojom slobodnom voljom. Ali, mislim da je važno naglasiti da se svijet vrlo brzo mijenja i ne ostaje nam još mnogo vremena da pokušamo malim promjenama učiniti ga ljepšim mjestom za život.

Ja želim život. A vi?