Žene koje me okružuju (međunarodno natjecanje Europa u školi, 2016. god.)

~Ovogodišnji rad s kojim sam sudjelovala na međunarodnom natjecanju Europa u školi. Ove godine tema je bila: 2016. Europska godina protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Rad nije nagrađen, ali svejedno mi je drago što sam sudjelovala. Oni koji su nagrađeni uistinu su s punim pravom dobili nagrade.~

Dok su se prve zrake jutarnjeg Sunca polako probijale i, prolazeći kroz prozor moje sobe, umivale lijevu stranu mog lica, cjelov moje majke nježno me budio. Njeno je disanje inače smireno, a njen glas kojim me potiče da se otrgnem iz ruku sna i potrčim prema novom danu inače je ohrabrujuć. Ali, ovaj je put nešto drugačije. Njene su usne bile hladne. Zadržavala je dah kao da oklijeva. Ne moram ni otvoriti oči da znam da nešto nije u redu. Njeno je srce povezano s mojim još od trenutka kada sam počela pokazivati prve znakove života u njenom stomaku. Osjećala sam hladnoću njenog dodira, ali još gore; osjećala sam i hladnoću njenog srca. Više ni one tople zrake Sunca nisu bile tople i nježne kao prije. Oblak im je zapriječio put do moje sobe baš kao što je nešto mojoj majci zapriječilo put do one sreće i nježnosti, do one ljubavi kojom inače zrači. Otvorila sam oči i htjela sam majku ohrabriti osmijehom, ali ona je već izašla iz moje sobe. Moje se srce steglo jer mu je nedostajao onaj motivirajući nježni pogled tih prekrasnih tirkiznih očiju. Moje je jutro postalo prazno.

Sišla sam u dnevni boravak i pozdravila ostatak obitelji. Nisu mi odgovorili. Bojala sam se pitati što se dogodilo jer sam vidjela suze i patnju u očima moje majke. Ona je mislila da sam premlada da primijetim znakove oko sebe. Možda jesam bila mlada, ali sigurno nisam bila nezrela. Bio je dovoljan jedan pogled na čaše koje su zaudarale po alkoholu i razbijeno staklo koje je moj brat pokupio netom prije nego sam ja ušla u prostoriju. Sve mi je bilo jasno. Isto tako, iako je moja majka užasno velik trud uložila u to da sakrije modrice po svojim rukama, nije mi trebalo dugo da ih primijetim. Nisam ni doručkovala, izgubila sam apetit kada sam shvatila što se događa. Vladala je jeziva tišina koju bi tu i tamo prekinuo jecaj moje majke koji bi neuspješno pokušala utišati. Nisam to mogla izdržati. Ustala sam i odmarširala u svoju sobu. Zalupila sam vratima, a onda pala ničice na pod držeći se za glavu. Moje se tijelo grčilo od neizdržive boli koja je probadala moje srce. „Ne!“ vrištala sam. „Nije pošteno! Ona zaslužuje više!“ Zbog ogromne boli koja mi je stiskala srce i pluća poput nekakve šake, nisam mogla disati pravilno i ubrzo je sve postalo crno.

Kad sam ponovno uspjela otvoriti oči, ona je bol bila nestala, ali slani trag suza i dalje je bio tu na mojim obrazima. Bezvoljno sam krenula u dnevni boravak. Došavši do vrata, čula sam glas svog oca. Bijesno sam otvorila vrata i iste sekunde me počeo gušiti gusti dim cigarete pomiješan sa smradom alkohola. Ne opet! Ruke i noge su mi se oduzele čim sam vidjela svoju majku kako plače. Ne znam ni sama koliko se različitih osjećaja u meni tada komešalo; ljutnja, bijes, tuga, strah... Stajala sam kao ukopana. Moj je otac pružio ruku prema meni, mama je vrisnula, a ja sam već sljedećim treptajem osjetila bol u glavi. Povukao me za kosu i zaprijetio mi da se neću dobro provesti ukoliko netko za ovo sazna. Pokušala sam suzdržati suze, ne zbog toga jer bi to možda bio znak slabosti, nego zbog moje majke koja je bila izbezumljena. Nije mi to uspjelo. 

Njegove su oči bile crvene, podočnjaci veliki i ljubičasti, a njegovo lice bilo je blijedo. Uopće ga nisam prepoznavala. Nije to bio onaj otac koji me nekada tako sretno držao u naručju, onaj koji mi je pjevao uspavanke svaku noć i koji je provjeravao svake noći ima li čudovišta ispod mog kreveta kako bi me uvjerio da sam sigurna. Kada sam ga vidjela takvog, više nisam osjećala ni tugu ni bijes. Ono što sam osjećala bilo je jedno veliko ništa! Razočarao me je! Trebao mi je biti uzor! Još sam jednom pogledala u svoju majku koja je promatrala mene i mog oca sa strahom koji joj je izbrisao svaki trag one bež boje s lica. Vidjevši ju takvu uplašenu i uplakanu, odlučila sam da ja neću živjeti tako! Ponovni je nalet adrenalina učinio svoje; istrgnula sam se iz čvrstog stiska očeve ruke i odgurnula ga u stranu. Ljutito sam vrisnula, a onda istrčala van. Bilo mi je krivo što sam ostavila majku samu s njim, ali nisam se sad mogla zaustaviti. Trčala sam i trčala i nisam se zaustavljala sve dok su moja pluća mogla podnijeti taj napor.

Našla sam se u centru grada. Zaustavila sam se i pokušala doći do zraka. Srce mi je lupalo tako jako da sam mislila da će mi iskočiti iz prsa. Pluća su me užasno boljela, a ni moja glava nije bila u boljem stanju. Kada sam napokon uspjela doći sebi, uspravila sam se i, još onako uplašena, stala gledati oko sebe. Tek sam sada počela primjećivati ljude oko sebe, tj. njihove izraze lica, njihovo držanje i ponašanje. Malo mi se zavrtjelo u glavi pa sam sjela na obližnju klupu. Trudila sam se duboko disati i zaboraviti nekako na kaos koji se odvijao u onome što sam nekada davno zvala svojim domom.

Gledala sam prolaznike, a moj se mozak, ne znam zašto, bazirao upravo na žene, žene koje me okružuju. Bilo je onih koje su sa širokim osmijehom pozdravljale prolaznike, koje su brižljivo pazile na svoju dječicu koju su držale za ruku. Ali bilo je i onih koje inače svijet ne vidi, onih koje na svom licu nemaju taj široki iskreni osmijeh, onih koje u svojim očima skrivaju suze i bol, onih koje u svom srcu nose težak teret. Mnogi ih ne primjećuju, vide samo ono što im pokazuju kako bi skrile svoje prave osjećaje, istinu o sebi. Ispod odjeće se ne vide modrice na njihovom tijelu, ali još je gore što se ispod svega toga ne vide njihova izranjavana srca i duše. Tek sam zbog svog iskustva uspjela primijetiti te žene, a one su tu svakodnevno oko mene.

Da, dragi čitatelju, ovo je samo još jedna izmišljena priča, plod moje mašte. Ovo jesu samo riječi i rečenice složene na papir. Ali ove riječi imaju svoju moć. Ove riječi mogu promijeniti puno toga. U današnjem svijetu nažalost postoji mnogo obitelji u kojima je situacija ovakva. A jedna je takva obitelj već jedna previše! Vrijeme je da se nešto promijeni! Vrijeme je da počnemo primjećivati i prihvaćati surovu istinu oko nas! Jer tek ju tada možemo mijenjati. A vjeruj mi, dragi moj čitatelju, ovome svijetu uistinu treba promjena. Znam da možda moje riječi ne mogu mnogo učiniti, ali možda ovo može biti početak. Možda je ovo dovoljno da se pokrene jedno srce u zaustavljanju nasilja nad ženama. Jer, ako samo jedno srce pokrenu ove moje riječi, moja je misija ispunjena. To bi srce moglo dalje nastaviti širiti poruku i podizati svijest i pokrenuti još nekoga i tako se u tren oka mogu postići velike stvari. Uistinu, velike su stvari moguće, čak i uz male korake.