Budite hrabri!

"Everybody's been there,

Everyone's been stared down by the enemy

Fallen for the fear

And done some disappearing,

Bow down to the mighty

Don't run, just stop holding you tongue.

Maybe there's a way out of the cage where you live.

Maybe one of these days you can let the light in.

Show me how big your brave is!

Say what you wanna say, and let the words fall out.
Honestly I wanna see you be brave

With what you want to say

And let the words fall out.

Honestly I wanna see you be brave!

And since your history of silence

Won't do you any good,

Did you think it would? 

Let your words be anything but empty!

Why don't you tell them the truth?"

- Sara Bareilles: Brave

Otkako znam za sebe, pretvaram se da sam nešto što nisam ili netko tko nisam. Usudim se sada reći da sam se osjećala pomalo usamljeno oduvijek, ali nikada to nisam htjela priznati. Bila sam ona sretna cura koja je uvijek sa svime zadovoljna i kojoj je sve savršeno u životu. Toliko sam uvjeravala druge u to, da sam i sama jednim dijelom počela vjerovati tim činjenicama, istina, pogrešnim. Oduvijek je stvarnost bilo ono što se događa iza zatvorenih vrata, a čim bih izašla van, među druge ljude, na mom bi se licu pojavio onaj već dobro poznati osmijeh kojeg sam toliko savršeno istrenirala da više nitko nije primjećivao da taj osmijeh ustvari nije ono što se čini. Tako sam ja postala cura koja je uključena u sve moguće aktivnosti: trenirala sam plivanje, odbojku, igrala sam stolni tenis, išla na radioamatere, razna natjecanja u školi, bila sam uključena u recitatorsku i dramsku skupinu, uključila sam se i u skupinu čitača u crkvi. 

Uključila sam se u sve za što sam vjerovala da će me osloboditi, udaljiti od one boli koju sam osjećala u sebi. Jednim sam dijelom i uspjela u svojoj namjeri. Samo, uvijek postoji ono ALI. Da, jedan dio mene ostao je odsječen od svijeta. 

Dugo sam vremena živjela dva potpuno drugačija života; život koji svi vide - život u kojem sam bila sretna tinejdžerica i život koji samo ja vidim. Dugo vremena te su se dvije osobe u meni stalno bojale jedna druge. Bojala sam se da će me ljudi vidjeti onakvom kakva zapravo jesam, da će shvatiti da se ispod mog osmijeha krije ogromna borba, da je iza mog svjetla gusta tama... 

Vidite, neki ljudi se boje mraka, neki se boje morskih pasa, neki se boje smrti, a ja sam se velik dio dosadašnjeg života bojala same sebe. Bojala sam se svoje iskrenosti, svoje ranjivosti, a zbog tog sam straha stjerana u kut iz kojeg, činilo mi se, postoji samo jedan izlaz. I o tom sam ja izlazu razmišljala svakog dana jer to je nešto s čime se nosite do kraja života. To nije poput vodenih kozica koje prebolite jednom i više se ne pojavljuju. Taj vam osjećaj postane vaša svakodnevica, onaj cimer kojeg ne možete istjerati iz stana, glas kojeg ne možete utišati, to su osjećaji koje, čini vam se, ne možete izbjeći. 

A najgore od svega jest činjenica da nakon nekog vremena postanete imuni na sve to. Tada, ono čega se najviše bojite nije patnja koju osjećate u sebi. To postaje stigmatiziranje od drugih, ne odobravajući pogled u očima vaših prijatelja, glasine koje se šire o vama. To je ono što vas spriječi da podijelite svoje osjećaje s drugima. I zato to držite u sebi i krijete. 

Da, znam kako se osjećate. Ali ja sam tu da vam kažem da to nije u redu. Ne smije vas zaustaviti strah. Nemojte više pokrivati svoje ožiljke flasterima i praviti se da nisu ondje. Jer jesu! Ali, znate što? U redu je. Ako prolazite kroz takve trenutke, znajte da je to u redu. To ne treba biti vaš identitet ili znak slabosti. 

To je samo dio ovog našeg životnog puta i koliko god ja mrzila neke pozicije u koje me moja borba dovela, na mnogo sam načina i zahvalna na svemu tome. Jer, istina je, ta moja životna borba odvela me u mnoga lutanja, ali da nije bilo toga, ja možda nikada ne bih pronašla svoju snagu, možda ni dan danas ne bih upoznala ove predivne ljude kojima je stalo do mene i koji to iz dana u dan pokazuju. Moja mi je patnja donijela perspektivu, moja me bol natjerala da imam nadu - nadu i vjeru; vjeru u sebe, vjeru u Boga, vjeru u ljude oko mene, vjeru da je sutra novi dan, nova prilika i da će biti bolje, vjeru da mogu nešto promijeniti, da mogu progovoriti i boriti se protiv stigmatiziranja, protiv neznanja današnjeg društva, protiv netolerancije. I više od svega, vjeru da mogu pokazati drugima, da mogu pokazati svima vama, koliko mi je stalo, da vas prihvaćam upravo zato što ste takvi kakvi jeste, što ste ono što vi želite biti, a ne ono što svijet od vas želi da budete. 

Jer svijet u koji ja vjerujem je onaj u kojem prihvaćanje vlastitog svjetla ne znači i ignoriranje one svoje lošije strane. Svijet u koji ja vjerujem je onaj gdje mogu nekoga pogledati u oči i iskreno i bez oklijevanja reći: "Prolazim kroz pakao." I taj netko bi mogao reći: "Znaš što? I ja isto." i to je u redu jer naš je život uz patnju u redu. Mi smo ljudi. Mi smo ljudi i mi se borimo i patimo, krvarimo, plačemo, a ako ste mislili da prava snaga znači da nikada ne pokazujemo svoje slabosti, onda sam ja tu da vam kažem da ste gadno u krivu. U krivu ste jer je to upravo suprotno. Mi smo ljudi i svi mi imamo probleme. Nismo savršeni i to je sasvim u redu. Zato moramo zaustaviti neznanje, zaustaviti stigmu, zaustaviti netoleranciju i više od svega: ZAUSTAVITI ŠUTNJU! Moramo pogledati istinu i početi pričati. Jer jedini način kako možemo pobijediti neki problem jest da budemo snažni ZAJEDNO. I ja vjerujem da možemo. 

Ali ništa od ovoga što sam napisala ne bi vrijedilo da ne kažem sljedeće: vjerujem da sve počinje upravo sada, upravo ovdje, sa mnom, sa vama. Vrijeme je da zauzmemo svoj stav. Ja više ne želim šutjeti. Shvatila sam da me to neće dovesti nikamo. I zato pozivam i sve vas koji ovo čitate da mi se pridružite u ostvarivanju ovog cilja, u stvaranju boljeg društva bez osuđivanja, bez stigme. Želim vas vidjeti i čuti. Budite primijećeni! Budite HRABRI! Recite ono što vam je na srcu, iznesite svoje osjećaje i ne prepuštajte se strahu. Možda mislite kako ne možete biti toliko hrabri i reći istinu, ali vjerujte mi, kada pokušate shvatit ćete da to nije tako teško. Ja sam to shvatila (zato što sam imala nekoga da mi pokaže pravi put - i od srca kažem "hvala" tim osobama), a sada je vrijeme da i vi to shvatite. Neka ovo bude početak, ali ne i kraj. Nastavimo svi malim koracima prema boljem društvu. 

Vjerujem u vas i zato nikada ne odustajte i budite hrabri! ♥

"I don't think that being a strong person

is about ignoring your emotions and

fighting your feelings.

Putting on a brave face doesn't mean

you're brave.

That's why everybody in my life knowys

what I'm going through.

I can't hide anything from them.

People need to realize that being open 

isn't the same as being weak."

Let your tears fall ♥♥

"So give it all, give it all to me

And you can call whenever you need me.

You cry (let your tears fall)

(Let your tears fall)

(Let your tears fall)

I will come, no I won't run.

I'm not scared to care!

Come to me when you're in need.

Set it free, let the truth breathe.

Tell me all your secrets, tell me all your fears.

I won't push you away, I'll only pull you near!

No I won't judge you!

And I'll help you through!

Tell me your secrets, sharing your pain.

Confess it all in me, no matter tell me your name.

No I won't judge you!

And I'll help you through!"

- Kelly Clarkson: Let your tears fall

Zašto pišem? Zašto sam napravila blog? 

Zašto sam postala član zajednice 7CupsOfTea? 

To su samo tri od gomile pitanja koje me često mnogi ispituju. Moj je odgovor vrlo često: "Ah, eto tako."

Ali, nije to tako jednostavno. Nije meni jednog dana samo tako došla ideja da bih ja mogla pisati, a pogotovo mi nije samo tako sinulo da pišem o životu, motivaciji itd. Nije meni samo tako palo na pamet da se registriram i postanem član zajednice 7CupsOfTea. 

Istina, i prije sam ja voljela pisanje ili pričanje priča, ali nije to bilo nešto posebno. Tek se određenim nizom događaja u mom životu rodila ta ljubav prema pisanju, pisanju o stvarnom svijetu oko mene, pisanju o surovosti ovoga života. Ali, nije mi sada cilj pisati ovdje sve svoje jade i muke koji su na kraju doveli do svega ovoga. Moj je cilj nešto drugo. Nastavite čitati, saznat ćete.

Prije nego sam ja proživjela zaista teške trenutke u mom životu, bila sam otvorena, vrlo društvena, smatrala sam da svijet nema granica, da je to mjesto puno čarolije, ljubavi, mira. Nisam bila jedina koja tako razmišlja. Na kraju krajeva, ipak je to ono dječje shvaćanje svijeta u kojemu su središte naši roditelji, a uz njih se veže i pojam ljubavi koji automatski postaje centar svega i mislimo da su svi ljudi gotovo tako savršeni kao naši roditelji. 

Ali u našem se životu dogode neke stvari koje cijeli naš svijet okrenu naopačke. To se dogodi kada najmanje očekujemo takvu drastičnu promjenu. Sve se mijenja, naš pogled na svijet oko nas postaje potpuno drugačiji od onog dječjeg. Počinjemo shvaćati da ipak nije sve tako prekrasno, da se ne vrti sve oko ljubavi i mira. Počinjemo primjećivati i one mračne strane ove bolne svakodnevice. 

Nažalost, mnogi se ne uspiju ni snaći u tom trenutku, a oko njih se sve već raspada. Nestaju boje, pojavljuje se samo sivilo, postaje hladno, nema ljubavi, nema prijateljstva, nema povjerenja, nema onih osnovnih stvari za koje smo mislili da se upravo na njima sve to što smo do tada nazivali životom zasniva. 

Ja sam jedna od tih osoba i nakon svega što mi se događalo (ponavljam, nije bitno ŠTO se to točno dogodilo), povukla sam se u sebe. Ostala sam sama sa svojim mislima i imala sam dovoljno vremena promišljati o svijetu koji me okružuje. Ti su događaji, istina bolni, pomogli da se moje oči otvore, da shvatim koliko je ovaj svijet zapravo tako suprotan svim našim dječjim očekivanjima. Promatrajući ljude oko sebe, sve sam više počela uočavati bol iza tih osmijeha koji su stalno na njihovim licima. Zahvaljujući svim negativnim osjećajima koji su kipjeli u meni, mogla sam primijetiti slične takve osjećaje jednostavno gledajući oči osoba s kojima sam dolazila u kontakt. Nije me toliko smetala moja patnja, koliko patnja drugih ljudi. Kada su se moje oči otvorile, počela sam shvaćati da i osobe koje sam ja smatrala tako savršenima, gotovo bez ijedne mane, ustvari imaju jako puno problema u životu.

Ali, nitko o tim problemima ne progovara. Zašto?! To me pitanje počelo toliko fascinirati da sam sate, dane, tjedne provodila u sobi pokušavajući dokučiti pravi odgovor. A onda sam, ne tako davno, pogledala samu sebe. 

I tada sam shvatila... Nisam shvaćala zašto drugi ljudi svoje osjećaje ne dijele, nisam vidjela neku posebnu prepreku koja bi ih u tome spriječila, a ustvari nisam ni primjećivala da niti ja ne progovaram o svojim osjećajima. 

Tu sam povukla crtu i rekla: Dosta! Ne skrivam se više! Neću više nositi masku preko cijelog lica, taj osmijeh koji odaje dojam sreće! Iskreno ću progovarati o svojim osjećajima! Bio je to presudni trenutak kada se moj život ponovno počeo vraćati u normalu. U početku je bilo teško pronaći osobe s kojima bih mogla razgovarati, neke su osobe nažalost iskoristile to što sam im vjerovala i okrenuli su to protiv mene. Ali, bilo je tu i onih osoba kojima je uistinu bilo stalo do mene, osoba kojima je bilo drago što sam ja napokon odlučila pokazati ´pravu sebe´. 

Tada sam još nešto shvatila: uvijek su postojale (i uvijek će postojati) osobe koje žele pomoći. Samo im moram dopustiti da mi priđu. Kao što sam rekla, moj se svijet počeo vraćati u normalu; počela sam ponovno primjećivati sve boje oko sebe, počela sam vjerovati u to da postoje dobri ljudi...

Mislim da sam upravo zato počela i sa pisanjem ovoga bloga (tj. sa pisanjem motivirajućih priča) i sa pomaganjem ljudima u zajednici 7CupsOfTea; zato što sam na svojoj koži osjetila određenu količinu boli, ali isto tako zato što sam shvatila da je redovito naše razmišljanje kako nemamo nikoga, kako nikome nije stalo do nas NEISTINITO. 

Da, uvijek postoje osobe kojima je stalo. Vjerujte nekome tko je sam kroz mnogo toga prošao i tko se uvjerio u to da nikada nismo sami koliko god teško u to bilo povjerovati. 

Mislim da sam ja u svom životu upravo morala proći kroz sve one bolne trenutke kako bih shvatila da me čekaju i oni pozitivni, mnogo lakši trenuci u kojima uvijek imam barem jednu osobu koja pazi da ne padnem. Ti bolni trenuci učinili su me jačom, dali su mi snagu da otvorim svoje oči i shvatim da isto tako postoji još onih osoba koje se osjećaju isto ili barem slično kao ja. 

Upravo zato ovo sada pišem. Upravo zato sam za ovu objavu odabrala upravo gore navedenu pjesmu. 

Za sve one koji misle da ne mogu dalje jer nemaju nikoga uz sebe: zaboravite to! Nikada niste sami i uvijek imate uz sebe osobe kojima je stalo do vas, osobe koje ne žele da odustanete. Ako vam i dalje ne pada na pamet komu je to stalo do vas, znajte da je meni stalo. 

I još jedna stvar za kraj: ukoliko se bilo tko od vas osjeća usamljeno, loše, ukoliko itko od vas ima osjećaj da ne želi ići dalje, ukoliko itko od vas nije motiviran da očekuje novo sutra, molim vas, javite mi se, bilo na društvenoj mreži poput facebooka, bilo na nekom drugom izvoru poput te zajednice 7CupsOfTea (ako želite ostati anonimni, to je pravi izbor za vas; P.S. moje korisničko ime je HopeAlways16 - potražite me i pošaljite poruku) ili možda u hangoutu na google+. Možete mi postaviti neki upit na ask.fm, možda me pitati za neki savjet i ja ću vam vrlo rado odgovoriti. Učinit ću što god treba samo da shvatite kako niste sami, nikada niste bili i nikada nećete biti.

http://ask.fm/HopeAlways16

http://www.7cupsoftea.com/11394783

Ne zaboravi, biće si ♥

"They can't do nothing to you, they can't do nothing to me!

This is the life that we choose, this is the life that we bleed!

So throw your fists in the air!

Come out, come out if you dare!

Tonight we're gonna change forever!

People like us, we've gotta stick together!

Keep your head up, nothing lasts forever!

Here's to the damned, to the lost and forgotten

It's hard to get hight when you're living on the bottom."

- Kelly Clarkson: People like us

Postoji toliko razloga zašto se odvajaš od ostatka svijeta. Ne želiš da se drugi brinu. Želiš svoj prostor, privatnost. Ne želiš vući ljude oko sebe prema dolje. Toliko razmišljaš o tome da si teret pa svoje srce pokrivaš oklopom kako bi sve one osobe kojima je uistinu stalo do tebe držala vani. 

Želiš zaštititi samu sebe, ali još više, želiš zaštititi druge.  Ti si ona zabavna cura, cura koja smatra da nema priču koju bi ispričala. Možda tvoj uobičajeni dan pluta na "Dobro sam." i osmijesima, dok zapravo duboko u sebi skrivaš istinu, a onda kada misliš da si potpuno sama, sve te misli preuzmu kontrolu nad tobom i tada počneš pokazivati samoj sebi mržnju i sumnju.  Ali, tvoj oklop ne može vječno držati sve te osjećaje. On hrđa zbog tolikoga otrova u tvojim mislima, zbog strahova, sumnji i briga koji te iz dana u dan napadaju. Tada činiš sve samo da ih smiriš.

Što činiš? Uništavaš... Možeš osjetiti bolnu vrućinu na tvom tijelu, osjećaš bol u praznom želucu. 

Tvoj se um toliko promijenio da je gotovo zamrla svaka predodžba o tvom prošlom danu kao i svaka ona o ljepšem sutrašnjem. U trenutku kada doneseš neke pogubne odluke, sve se mijenja. Da, dovoljan je jedan potez, jedan trenutak slabosti, jedna odluka i ništa više nije kako je prije bilo i ništa više neće biti kako je prije bilo.Iz dana u dan povlačiš samu sebe u mjesto gdje se tvoje misli stalno bore, ostavljajući te užasno iscrpljenom, ondje gdje misliš i osjećaš previše i zato ponovno posegneš za onim, samo privremenim olakšanjem. 

Ali, dolazi vrijeme kada više ne možeš izdržati sama, kada shvatiš da ne možeš tu bitku sama voditi i pobijediti. Samo, kada to shvatiš, znaš da je već možda prekasno. Više ne možeš uništiti te otrovne misli i osjećaje i čini ti se da nema smisla sada se početi boriti protiv toga.

Isto tako, dolazi vrijeme kada moraš dati iskren odgovor na pitanje: "Kako si?"

Dolazi vrijeme:

• Kada napokon moraš izreći sve one riječi koje si toliko dugo sprečavala da izađu.
• Kada se trebaš osloboditi oklopa koji ti drobi srce. 
• Kada moraš shvatiti svoje osjećaje, misli, svoju priču, sve stvari jer ti to smeta.

(I sada ono najbitnije, poanta svega ovoga):

Možda misliš da ne patiš dovoljno. Možda misliš da je mnogima gore nego tebi, da su se borili više, ili su prošli kroz teže stvari. Možda misliš da tvoja priča nije dovoljno značajna kada ih usporediš s pričama drugih ljudi. Možda, kako ti to mozak sugerira, samo tražiš pažnju drugih. Možda ti se događa gore navedeno, ali moraš zapamtiti da nema precizne mjere za bol. Ne moraš doseći neki broj kako bi zaslužila pomoć ili ljubav. Svatko se osjeća, nosi i pati na drugačiji način. Nikad, ali NIKAD nemoj misliti da tvoja bol nije dovoljna da dobiješ pomoć.

Bez obzira gdje si u svojoj priči ili kako ona izgleda, to nešto znači. Tvoja je bol važna jer je tvoja.

MORAŠ naučiti da je tvoj glas bitan i da postoje ljudi koji ga žele čuti.

Kada sam se ja počela otvarati, shvatila sam da postoje ljudi koji su htjeli da ih pustim unutra, da im dopustim da budu uz mene. Shvatila sam da postoje ljudi koji žele znati tko sam ja ustvari. Oni nisu željeli znati samo onu curu s oklopom oko srca bez priče. Htjeli su znati za curu sa snovima i strahovima i nadama i žaljenjima i boli i ljubavi u svom životu.

I ti zaslužuješ pokazati svijetu cijeli spektar svog bića - svjetlo i mrak i sve između. Svaka tvoja nijansa trebala bi biti osvijetljena, prepoznata. Što više pokušavate sakriti različite nijanse svog bića, više se bore protiv vas.

A kad jednog dana napokon date iskren odgovor na to pitanje "Kako si?" vidjet ćete da ćete ponekad dobiti odgovor "Hej, i ja se također tako osjećam."

Tvoja priča može pomoći drugim ljudima da i oni dijele svoje priče. Da, svačija je bol drugačija, ali postoje stvari koje svi mi dijelimo. Na primjer: kada dođe tama, osjećamo se beznadno. Upravo su te naše sličnosti ono što nas može spasiti.

Tvoja iskustva koja zaglušuju tvoje misli mogu pomoći nekome drugome tko se osjeća isto. 

Iznoseći svoju priču, zaustavljaš otrov koji teče u tvom umu. Na taj ćeš se način osloboditi od rđavog oklopa koji steže tvoje srce. 

Ako kažeš: "Ne osjećam se baš dobro u zadnje vrijeme." nekome komu vjeruješ nikako ne znači da si teret, da si dosadna ili naporna. To je do ljudskog života. Svaka emocija. Radost. Patnja. Bol. Ljubav. Nada. Strah. To sve trebamo osjećati i doživjet s vremena na vrijeme.

Upamti, biće si. Ti si ti. Doprinosiš svijetu, dišeš, voliš, možeš se boriti, povrijediti, osjećaš. Zbog svega toga, zato što postojiš, bitna si i vrijediš.

Pa neka svijet vidi osobu s pričom koja zaslužuje biti ondje vani, koja zaslužuje da se čuje.

Tvoja bol nije teret.

Ti si biće, a ne teret! ♥

"Everyone has a story to tell, a lesson to teach, and a wisdom to share...

Life is beautiful masterpiece bound together by your experiences. Open up and share your story; become an inspiration to others. 

You can make a difference because you matter. You were created with purpose. Live your life with intention, go out there and make a difference by being the difference."

Što kada se naši snovi počnu ostvarivati

"Here we are on top of the stars.

Never thought we'd ever get this far.

We live for moments like these

We come alive in moments like these!

Here we are, this is our time.

Like a dream coming to life.

We live for moments like these

We come alive in moments like these!"

Danas mi je bio jedan od onih dana koje nazivamo "najljepšima u dosadašnjem životu". 

Mnogi znaju da su moje priče prošle školske godine trebale biti objavljene. Isto tako, mnogi znaju koliko sam bila razočarana kada sam saznala da se to neće dogoditi tada zbog mogućnosti da postanem žrtva maltretiranja drugih učenika. Ali dobila sam drugu šansu. ♥
Ovo ljeto mnogo sam razmišljala o tome trebam li ja riskirati i objaviti te priče ili ne. Mnoge sam osobe pitala za savjet i većina odgovora može se svesti na jednu jedinu rečenicu: "Objavi ih ako imaš priliku i ako to uistinu želiš."

Ono što sam ovo ljeto napokon do kraja shvatila jest činjenica da je pisanje ono što me oslobađa, daje mi snagu da se iz dana u dan suočavam s teškim situacijama ili da umnožim svoju sreću zbog lijepih situacija. Pisanje je ono što mi je pomoglo da se otvorim, da steknem prijatelje i naposljetku, da zapravo činim ono što mi i je cilj: da pomažem drugima. 
Mnogi su mi rekli da su ih moje priče ohrabrile. Jedno vrijeme sam uistinu i bila meta onih kojima se moje pisanje nije svidjelo i dobivala sam stvarno grozne poruke, ali nisam dopustila da me to povuče u tamu nego sam progovorila i o tome. Kada su drugi čuli što mi se događa, počela sam dobivati poruke podrške od mnogih osoba, onih s kojima sam bila već jako dobra prijateljica i onih s kojima do tada nisam baš previše riječi progovorila. Hvala svima koji su me u tim teškim trenucima kada sam bila na rubu odustajanja podržali u mom radu i svojim mi prijateljstvom dali snagu da nastavim dalje, da se nastavim boriti.
Danas me u školi, nakon trećeg sata dočekalo ogromno iznenađenje. Na panou su bile izložene neke od mojih priča. Moje ime je velikim slovima bilo napisano na vrhu i upadalo je u oči (što se meni i nije posebno svidjelo, ali nije to bila moja ideja hehe). Nisam mogla vjerovati kada sam vidjela da učenike uistinu zanima što piše na tim papirima. Nisam mogla vjerovati da ih je toliko puno čitalo moje priče. Moji su se snovi počeli ostvarivati. 

Da mi je netko prije samo godinu dana, ili godinu i pol rekao da ću izaći iz sve tame koja me okruživala, svih teških trenutaka, sve boli i patnje, ne bih vjerovala. I dalje ne mogu vjerovati da se to danas dogodilo. Neopisiv je to osjećaj kada napokon ljudi znaju da postojiš, ali na onaj pozitivan način. Prije sam često za druge postojala ili kada bih im trebala učiniti neku uslugu ili, ono mnogo gore, kada bih im bila meta, kada bi mi upućivali sve one grozne riječi itd. Ali ovo je bilo drugačije, ovo je bilo pozitivno. Bilo je predivno napokon čuti riječi podrške, riječi hvale. 

Ovo je jedan od onih trenutaka kada mi zaista bude užasno drago što nisam odustala, što sam izdržala sve prepreke i sve one teške trenutke. Ovo je bio trenutak kada sam Bogu zahvaljivala što mi je davao svaki dan kao novu priliku. Sada vidim da ne smijem odustati. Vidim da će se sve jednom isplatiti; sav onaj trud, bol, patnja, suze, ali i sreća i osjećaj olakšanja koji me obuzme kad pišem. 
Zašto ovo sada pišem? Kao prvo; zato da podijelim i s drugima svoju sreću. A kao drugo, ono puno važnije; da pokažem drugima da nikada ništa nije vrijedno odustajanja. Zapamtite, koliko god vam se teško činilo, u kolikom god se mraku nalazili, uvijek postoji svjetlo. Doći će jednom vrijeme kada ćete dobiti svoju priliku, kada će drugi biti ponosni na vas. Ja već jesam. Ponosna sam na vas jer do dana današnjeg niste odustali. I nemojte! Nikada! Nije jednostavno. 
Ako itko to zna, znam ja i razumijem, ali isto tako, znam iz iskustva (pogotovo ovog današnjeg) da će doći vrijeme kada će se sve posložiti, kada vam neće biti bitno tuđe mišljenje, kada ćete biti sretni. Doći će vrijeme, upamtite ovo - doći će vrijeme kada ćete biti ponosni na sebe, pogledat ćete u prošlost (kao ja danas) i shvatit ćete koliko ste ustvari napredovali, koliko ste daleko dogurali. Upravo zato, nikada ne odustajte! 
I samo za kraj, želim reći: ogromno hvala svima onima koji su ostali uz mene bez obzira koliko to teško bilo. Hvala vam jer mi niste dopustili da učinim neke grozne pogreške. Hvala vam jer ste omogućili da se moji snovi ostvaruju. ♥ ☺

Ask.fm

http://ask.fm/HopeAlways16

Za sve one koji imaju pitanja. 
Vidjela sam da na jednom komentaru na blogu piše da si napravim ask.fm pa eto kao i uvijek slušam prijedloge drugih oko sebe :) 

Kids in the dark

"Happiness can be found even in the darkest of times if one only remembers to turn on the light." - Albus Dumbledore

"They left us alone

The Kids in The Dark

To burn out forever,

Or light up a spark.

We come together

State of the art

We'll never surrender

The Kids in The Dark"

- All Time Low: The Kids in The Dark

"Mrak je. Ne osjećam svoje tijelo. Ne mogu disati. Ne znam gdje sam, ne znam kako sam tamo dospjela. Znam samo da ležim na hladnom betonu. Nemam ništa uza se. Pokušam se ustati, ali... Ne mogu. Previše sam iscrpljena i tijelo me uopće ne sluša. Počinjem paničariti. Da, uistinu nisam do tada ništa osjetila, ali onda me nekakva bol presjekla u prsima. Pritisnula sam prsa rukom. Ajme, uspjela sam ju pomaknuti. Pokušala sam micati i drugu ruku. Mogu. Zatim noge. Lijeva u redu, desna isto tako. Nevjerojatno je kako panika može pokrenuti cijelo moje tijelo. Ali ne samo to. Izgleda da je panika pokrenula i moje misli. Tomu se nisam toliko veselila budući da sam počela razmišljati samo o negativnim stvarima. 

Ležala sam još neko vrijeme tako prikovana uz beton razmišljajući o tome hoće li mi baš onaj sljedeći trenutak biti posljednji, a onda se u meni probudila želja da počnem istraživati. Ustala sam, valjda previše naglo jer mi se odmah zavrtjelo u glavi. Refleksno sam pružila desnu ruku u stranu i osjetila hladne zidove. Naslonila sam se na taj zid, duboko udahnula i onda izdahnula kako bih se malo smirila. Nakon što sam se, koliko je to već bilo moguće u tom trenutku, uvjerila da ću biti dobro, nastavila sam dalje. Držala sam ruke daleko ispred sebe kako bih udarila u nešto. Ali to nije pomoglo mojim nogama da se bolje orijentiraju. Nije mi trebalo dugo da se potepem na nešto. Još uvijek onako dezorijentirana, nisam uspjela na vrijeme vratiti ravnotežu i tresnula sam na pod. Presjekla me ogromna bol duž cijelog mog tijela. Tek sekundu prije nego sam zatvorila oči, osjetila sam topao mlaz krvi kako mi se slijeva niz lice. Ali bilo je već prekasno da počnem paničariti. Ponovno sam se onesvijestila.

Nemam pojma koliko sam dugo tako ležala, ali onda me odjednom u stvarnost vratila neka žarka svjetlost. Dok sam davala sve od sebe da otvorim teške kapke, ugledala sam maglovitu prikazu i nekakav izvor svjetlosti tik uz moj nos. Sve je to bio san hvala Bogu, pomislih. Ali onda sam opet osjetila bol kada sam se pokušala okrenuti, a i umočila sam prste u lokvicu krvi pored mene. Znači, ipak je to bila moja stvarnost. Sada sam već otvorila potpuno oči i ugledala mladog čovjeka kako stoji ispred mene s nekakvim drvenim štapićem na čijem su vrhu bili maleni plamičci, ali dovoljno jaki da obasjaju cijelu prostoriju.

"Nisi se sjetila upaliti svjetlo.", rekao je sa širokim osmijehom. Pružio mi je ruku i pomogao mi da se uspravim. Refleksno sam se uhvatila rukom za glavu i tada shvatila da na licu nemam ni jedne jedine rane. Kako je to moguće? Maloprije mi je odatle tekla krv, a sada nemam niti jednu ogrebotinu. Stajala sam tako zbunjena i toliko razmišljala o svemu tome da me počela glava boljeti. Ne znam iz kojeg razloga, ali ponovno sam počela paničariti. Ubrzano sam disala, ali stvarno ubrzano. Ponovno mi se zavrtjelo u glavi, ali baš u trenutku kada sam mislila da ću se opet srušiti, onaj čovjek koji je stajao i dalje pored mene, pružio mi je ruku. Pogledala sam mu ravno u oči, a on mi se ponovno nasmiješio. Prihvatila sam njegovu ruku i to mi je na neki način dalo snagu. Ne znam kako je to uspijevao; osmijehom mi je ulijevao nadu, a svojim ponašanjem snagu. Bilo je lijepo znati da nisam bila sama u svemu tome."

Zašto sam pisala ovakav uvod? Upravo zato što su te rečenice inspirirane navedenom pjesmom. To je ustvari početak (kojeg naravno treba još doraditi) jednog mog projekta za kojeg sam jučer navečer dobila zaista ogromnu inspiraciju. Na prvi pogled se ne čini ništa posebno. Ali, voljela bih kad bi bar jedna osoba od svih vas koji čitate moj blog shvatila simboliku gornjeg teksta. Koliko se samo riječi može izvuči iz tog teksta gore koji ne prikazuju točno podatke koje su opisali, nego su simboli nečega drugog? Pokušajmo: mrak, tijelo, hladan beton, bol, zid, zatvorene oči, mlaz krvi, izvor svjetlosti, mladi čovjek, plamičci, nestale rane, pružena ruka, nada i snaga... Zaista mnogo simbola i mislim da za većinu ne bi trebalo biti teško odrediti njihovo simboličko značenje. Ostavljam vas da malo razmislite o tome. 

Nismo li mi zapravo svi djeca u mraku? Neki ponekad, neki češće, neki rjeđe, ali uglavnom, poanta je da se svi ponekad nađemo u slijepoj ulici, u mraku, odakle ne vidimo izlaza, gdje nema izvora svjetlosti. U tom trenutku najčešće prvo počnemo paničariti, a to nam oduzme svaku sposobnost nekog logičkog razmišljanja, pa nam se u misli uvuku sve one negativne, ponekad nemoguće stvari. Moje mišljenje jest da je ponekad gore ukoliko se nađemo u slijepoj potpuno mračnoj ulici nego na kakvom križanju jer ukoliko smo na nekom važnom križanju bar imamo izbor, a ako se nađemo u mračnoj slijepoj ulici uvijek mislimo kako nemamo nikakvog izbora. U tim trenucima uvijek smatramo da jedino što možemo jest ostati tamo i čekati sigurnu smrt, a k tome dodajemo i gomilu paničarenja. 

Ali sad vas pitam: zašto bi ta smrt trebala biti sigurna? Sigurno će većina vas misliti da sam luda kada kažem da uopće nije toliko strašno. Svaka slijepa ulica, iako nema kraj, ima početak i da, možemo se vratiti i izaći iz nje. Dobro, riješili smo onaj jednostavniji problem vezan za slijepu ulicu. Ali što da učinimo ako je ta ista slijepa ulica i toliko mračna da ne vidimo dokle smo došli niti odakle smo počeli?

Sigurna sam da već pretpostavljate kakav bi odgovor mogao biti i koliko je jednostavan. Upalite svjetlo. Da, uistinu jest tako jednostavno. Ali iako je jednostavno, s druge strane je veoma komplicirano. Ali zapamtite: Nije nemoguće! Znam da je teško. Vjerujte mi, znam. Ali, ako si sada odmah na početku, prije nego se uopće nađemo u takvom okružju mračne slijepe ulice, kažemo da je teško i da nećemo uspjeti, onda, vjerujte mi, definitivno nećemo uspjeti. Ali, potrebna je samo ta mala iskra vjere da zapali u nama veću vatru nade i snage. Znam da zvučim luda kada govorim da su rješenje za takve probleme uvijek tako jednostavne stvari, ali govorim to s razlogom. Govorim to jer sam se i ja nedavno uvjerila da su ponekad najjednostavnije stvari upravo te koje će nam dati najveću snagu. 

Ponavljam, znam da je teško. Ali moramo pokušati. Zato sljedeći put, kada vas u vašem životu okuju neki veliki problemi, kada vas odvuku u tu mračnu slijepu ulicu, sjetite se upaliti svjetlo. Kada pomislite da je došao kraj, pomislite na vašu obitelj. Oni ne bi željeli da vi odustanete. Zato nemojte samo sjediti na hladnom betonu okruženi samo gustim mrakom. Ustanite se, upalite svjetlo u svojoj duši i krenite prema izlazu. Jer svaki problem ima svoje rješenje i uvijek postoji način pa čak i u najtamnijem mraku ga možemo pronaći, samo ako se sjetimo upaliti svjetlo koje će nas voditi. 

"Before you can see a light, you have to deal with darkness."

Vrijeme je

Don't you wanna learn to deal with fear

Don't you wanna take the wheel and steer

Don't you wait another minute here

What are you waiting for

Dok sam tražila nove pjesme za play listu, naišla sam na ova dva benda; All Time Low i Nickelback. Budući da je to vrsta glazbe koju ja i inače slušam, odlučila sam poslušati neke njihove pjesme, a onda sam, bez ikakvog upozorenja, bila pogođena tolikim naletom osjećaja. Nevjerojatno je koliko neka pjesma može opisati točno ono što ja osjećam. Upravo zbog toga često volim reći da mi je glazba više puta spasila život, a ako ništa drugo, bar mi je pomogla da se osjećam manje samom. Nekako sam uvjerena da se i mnogi od vas tako osjećaju.

Neki od mojih prijatelja znaju da u posljednjih nekoliko mjeseci predano radim prema ostvarenju svojih snova. Sve je išlo vrlo dobro, usudim se reći i savršeno. Mnoge osobe znaju koliko meni znači ovo što radim, sve ovo što pišem i baš zbog toga što znaju koliko je teško ponekad, u potpunosti me podržavaju i ostaju uz mene u svakom trenutku. 

Ali, bez obzira na svu njihovu podršku, iz nekog sam razloga u određenom trenutku posustala. Počela sam sumnjati, preispitivati svaku pojedinu sitnicu. Pitala sam se: "Mogu li ja to uopće? Nije li to preteško za šesnaestogodišnjakinju?"

Odjednom sam od sebe zahtjevala savršenstvo, nešto što će me pokrenuti, nešto što će me natjerati da nastavim sa ovim što radim jer očigledno, moj dosadašnji rad nije bio dovoljan. Tražila sam znak. Bilo što. A kada nisam dobila odgovore koje sam tražila, posustala sam. Ogromna pogreška, ako ćemo biti iskreni. Sada to shvaćam. Tada mi se to činilo kao situacija iz koje ne mogu pronaći odgovarajući izlaz. Stvari su se počele gomilati, a budući da sam odustala od pisanja, nisam imala način iznošenja svog mišljenja, svojih osjećaja. Zbog toga je sve postalo još teže. 

Moji su radovi stajali u ladici i ponovno skupljali prašinu. Zašto? Zato što sam se bojala što će tko reći. Zato što sam se bojala iznijeti svoje osjećaje. Zato što sam bila uvjerena da ništa od toga ne valja. Zašto onda to nisam bacila, mislim, ako već nije valjalo? Nisam mogla, nešto me spriječilo. Imala sam osjećaj da ukoliko bacim te radove bacam dio sebe. Jer, ipak su u te radove utkani sati i sati truda, gomila neprospavanih noći, ipak su ti papiri upili gomilu suza. Nisam mogla samo tako to sve odbaciti i zaboraviti kao da se nikada nije dogodilo.
Sve do nedavno nalazila sam se u toj "bezizlaznoj situaciji", ali kao što to inače biva kada to ne čini pisanje, glazba je spasila sve. Naravno, tu su utjecaj imale i mnoge osobe koje nisu odustale, nisu digle ruke od mene i mojih radova onda kada sam ja to htjela. Sjetila sam se što mi je jednom čovjek koga ja vrlo poštujem rekao: "Sanja, daj razmisli, nema bezizlazne situacije za jednu šesnaestogodišnjakinju. Cijeli život je pred tobom." 

I znate što? Bio je potpuno u pravu. Samo što sam to tek nedavno počela shvaćati. Ali, bolje ikad nego nikad. 

Neki dan sam ležala sa slušalicama u ušima i počela je svirati pjesma "What are you waiting for". Budući da je to bila nova pjesma na play listi, nisam bila potpuno sigurna koja je točno pa sam pažljivo slušala. Isplatilo se. Ta mi je pjesma privukla pažnju i svaki put kada sam ju iznova slušala, nešto je u meni proradilo, želja da krenem u akciju. Bio je to trenutak kada sam ustala, izvadila one radove iz ladice i počela raditi na njima. Bio je to odlučujući trenutak jer sam odlučila da nema više onog bespotrebnog odustajanja. Sada, svaki put kada pomislim kako će sutra možda biti bolji dan da počnem raditi na ostvarenju svojih snova, poslušam tu pjesmu i shvatim da takvim razmišljanjem samo gubim dragocjeno vrijeme za koje ne znam koliko ga imam.

Druga pjesma koju sam stavila u ovu objavu također je tu s razlogom. Jučer sam za vrijeme istraživanja internetom slučajno naišla na jedan link koji me uvjerio da uistinu postoje šanse za ostvarenje mojih najvećih snova. I zanimljiva je činjenica da sam upravo malo prije nego sam pronašla taj link po prvi put upalila tu pjesmu i čula stihove: "Maybe it's not my weekend, but it's gonna be my year!"

Možda su šanse za ostvarenje mojih snova male, ali su tu, postoje. Na meni je cijelo ovo vrijeme bilo samo da odlučim hoću li ih prihvatiti ili ne. Bolna istina je da bi neprihvaćanje tih šansi bilo lakše sada, ali ostatak života bih mogla žaliti za propuštenim prilikama. 

Zato kažem, zašto ne? Zašto ne bih žrtvovala još mjesec, dva, pola godine za nešto što će me ispuniti? Ne, nema valjanog razloga zašto ne bih trebala to učiniti. I baš zato odlučujem, sada, ovog trena, upravo ovdje, u ovoj sekundi, da ću naporno raditi. Da, bit će teško. Nikada nikome nije lako buditi se ujutro u pola 6 dok svi spavaju i ostajati budan navečer do iza ponoći, ali vjerujte mi, isplati se. Itekako se isplati. Jer kada vidite rezultate, kada osjetite žar sreće kako vam struji cijelim tijelom, kada ugledate ponos u očima osoba koje volite, nikakvu više bol ne osjećate, nikakav vas san više ne hvata. Jer znate da ste bar na sekundu pomogli ovome svijetu da nastavlja ići prema naprijed samim time što ste naporno radili, što niste odustali niti sumnjali, što niste digli ruke od svega čak ni kada se činilo najtežim i nepodnošljivim, bezizlaznim. 

Donesite tu odluku. Zajedno možemo ovaj svijet pogurati naprijed, možemo mijenjati stvarnost oko nas jednom čvrstom odlukom. Neću lagati, bit će teško. Ali vjerujte mi i kada vam kažem da se isplati. Učinimo taj korak zajedno. Idite prema ostvarenju svojih snova. Vrijeme je. Jeste li spremni?

Maybe it's not my weekend but it's gonna be my year

And I'm so sick of watching while the minutes pass as I go nowhere

And this is my reaction to everything I fear

'Cause I've been going crazy, I don't wanna waste another minute here.