Sumrak

Sumrak. Predivan, možda i najljepši dio dana. Osjećam se smireno. Vikend je i nema škole. Sjedim na bunaru i promatram zalaz Sunca u daljini. Svuda oko mene mir. Samo se nađe pokoja ptičica koja nježnim, piskutavim cvrkutom cvrkuće pjesmu koja nalikuje na uspavanku. Pozorno slušam i ljuljam se vođena laganim povjetarcem, očiju sklopljenih kao da spavam. Odjednom, pjesma utihnu. Otvaram oči i pogledam oko sebe, a zatim u nebo. Imam što i vidjeti! Nebo je prošarano raznim bojama. Crvena, žuta, ljubičasta i plava i sve njihove kombinacije izmjenjivale su se šarajući nebo i oblake. Sjećam se priče o tri djevojčice koje su živjele u Kraljevstvu oblaka. Svaka od njih imala je prekrasnog konja s krilima. One su svako jutro i svaku večer bojale nebo crvenom, žutom i ljubičastom bojom. Kako li sam samo voljela slušati tu priču! Osim boja na nebu dojmilo me se i Sunce koje se probijalo kroz oblake dok su njegove zrake obasjavale polje i šumu. Taj me predivni prizor podsjetio na Isusovo uskrsnuće i pobjedu nad smrću i nad svim zlom što vlada na Zemlji. Osjećam se nekako posebno, ne znam zašto. Ponovno čujem ptičju pjesmu. I ovaj put je to slična melodija poput one maloprije, ali nekako sretnija. Zelenilo oko mene, šareno nebo iznad mene i spokoj koji me okružuje ostavlja na mene dubok dojam. Čujem zvono. To crkva javlja da je vrijeme za ulazak u kuću. Teško mi je razdvojiti se od predivne prirode, ali znam da će se mama ljutiti jer već postaje hladnjikavo, a ja sam slabo odjevena. Teška srca ustala sam i pošla. Još jednom sam se osvrnula i pogledala u nebo. Suza mi je potekla niz obraz jer moj djed nije tu da vidi ljepotu prirode oko nas, ali brzo sam se sabrala i sjetila se da me on sada gleda iz raja i zna o čemu razmišljam i kako se osjećam. Odlučila sam svaku večer gledati sumrak i razmišljati o životu i o tome kako imamo samo jednu priliku za život pa ga moramo proživjeti punim plućima i iskoristiti sve što nam pruža. Uzdahnula sam, okrenula se i otišla u kuću. U dubini duše jedva sam čekala sutradan i novi sumrak. 

Unbreakable by Faydee ♥

Čini li odjeća čovjeka?

Čini li odjeća čovjeka? Svi znamo za onu: "Odijelo ne čini čovjeka." Ja se slažem s tom tvrdnjom. Zašto? Pa ima više razloga. Možda onaj najčvršći argument koju dajem da potvrdim tu tvrdnju i obranim svoje mišljenje je taj da je ta odjeća samo komad tkanine, a taj običan komad tkanine ne određuje vrijednost neke osobe. Možda se netko odijeva onako kako se nama sviđa, ali to nam ne daje za pravo da tu osobu osuđujemo. U današnjem društvu sve više doživljavamo odbacivanje iz društva ili vrijeđanje. A zašto? Zbog običnog komada odjeće koji nije markiran ili, drugim riječima, nije "moderan". To nema smisla. Postoji mogućnost da osobe koje ne nose markiranu odjeću nemaju dovoljno novca i ne mogu si priuštiti hlače od 250 kuna ili tenisice od 400. Ali, to ne znači da te osobe ne zaslužuju biti dio našeg društva. One su ljudi kao i svi mi i imaju svoje dobre osobine koje trebamo tražiti U njima, a ne NA njima. Ponašanje nekih ljudi jednostavno nije u redu. Ali, ponekad mi se čini da sam ja jedina koja razmišlja na ovaj način. A kada bi više ljudi razmišljalo kao i ja, svijet bi sigurno bio ljepše mjesto i svi bismo zasigurno mogli živjeti puno ugodnije. A, pokušajmo razmišljati i na ovaj način: koliko god odjeća bila skupa, kad-tad će se pokidati ili ćemo ju prerasti. Nije bitno je li to odjeća od 50 ili 350 kuna, ona ne raste skupa s nama. Ubrzo ćemo biti prisiljeni kupiti novu odjeću. Zato ne smijemo suditi nekoga po odjeći koju nosi. Kao što sam već rekla, odjeća ne raste kako mi rastemo. Ali, postoji nešto što raste s nama. Naše srce, naša ljubav i poštovanje prema drugima. Sve naše dobre osobine svakim su danom još veće i bolje. To je ono što čovjeka čini čovjekom, a ne neka jakna, majica ili tenisice. 

Vi niste vaša prošlost!

Samo vam želim reći ovo: nemojte se obeshrabriti u vašim promijenama. Oni 'savršeni' ljudi uvijek će istaknuti vaše grijehe kao da su njihovi životi bez grijeha. Oni takozvani prijatelji će uvijek istaknuti tko ste nekada bili samo da ne postanete osobe koje trebate postati. Ne dajte da osuđivanje, zamjerke, mržnja drugih unište vašu budućnost tako što ćete dati da vas njihovo mišljenje zarobi u vašoj prošlosti. Dopustite da istaknu loša poglavlja vašeg života kao da je njihova životna priča blistava. Dopustite im da ogovaraju vaš životni put kao da savršenstvo prevladava u njihovom. Neka vas nazivaju licemjerima. Ljudi će uvijek pokušati razotkriti ono loše u vama kada im nedostaje dobroga u njima. Ali ne obazirite se. Nastavite živjeti, nastavite ići dalje, postanite one nove osobe. Možda danas niste ondje gdje želite biti, ali zasigurno niste ondje gdje ste nekada bili. Bog nije gotov s vama. Možda niste tako bliski s Njim, ali definitivno ste Mu bliže nego što ste bili prije. Ti ljudi koje vidite svaki dan na televiziji imaju svoju prošlost. Te 'savršene' osobe imaju prošlost. Ja imam prošlost. Svi ju imamo. Zato nikada nemojte dopustiti da vas vaša prošlost uvjeri da niste dovoljno dobri. Nikada nemojte dopustiti da vas ona skreće s puta kojim biste trebali ići. Želim da odmah sada date obećanje da ćete vaše danas učiniti boljim od vašeg jučer. Isto tako želim da imate vjere da će vaše sutra biti bolje od vašeg danas. To je sve o čemu se u životu radi – ići dan po dan, korak po korak. I zato, ako itko pokušava istaknuti mračne dijelove vaše prošlosti, tko ste bili i što ste radili, samo im pokažite osobu koja ste danas i recite im: „Gledajte moje srce, a ne moju prošlost.“ Čeka vas blistava budućnost. Zato želim da nastavite ići naprijed i da ne dopustite ničemu, ali stvarno ničemu, da vas zadrži u prošlosti. Nemojte biti zarobljeni. Sve počinje s vama. Ja vjerujem u vas. Bog vjeruje u vas. Sada je vrijeme da vi počnete vjerovati sami u sebe.

♥

Rainy Mood

http://www.rainymood.com/

Opuštanje uz zvuk kiše :)

Poslije kiše dolazi Sunce

Mrak. Okružuje me, ulazi u moje misli i za sobom ostavlja samo tužne uspomene, trenutke koje želim zaboraviti, trenutke koji su mi promijenili život, ali ne na bolje. Pred očima mi se kao u nekom filmu velikom brzinom mijenjaju slike događaja za koje ne želim da itko sazna. Osjećam bol, tako jaku i prodornu. Pomislim da će mi glava puknuti. Grčevito se držim za nju dok padam na koljena. Suze mi naviru na oči. Ne, ne želim zaplakati, neću. Ali već je prekasno. Suze već teku mojim licem i ostavljaju za sobom slani trag. Ne mogu se pomaknuti, kao da sam okovana. Ne mogu disati. Pokušavam zamisliti one lijepe trenutke mog djetinjstva, ali ne mogu se sjetiti ni jednog, kao da ne postoje. Odjednom začujem zvonjavu. Trgnem se. Budilica. Ajme, hvala Bogu, sve je to bio samo san. Otvorila sam oči. Ležim u krevetu i osluškujem. Čujem lupkanje po prozoru. Kiša. Uzdahnem i ustanem iz kreveta. Bezvoljno navlačim majicu preko glave. Čeka me još jedan naporan dan. Još jedan ljetni dan obilježen kišom. Spustila sam se niz stepenice i pozdravila ostatak obitelji. Začudila sam se kad sam ih ugledala da sjede za stolom u majicama kratkih rukava. Zar im nije hladno? Zar ne primjećuju da pada kiša? Umila sam se i oprala zube, a onda sjela za stol. Gledala sam ljude što su prolazili ulicom. Nitko nije imao jaknu ni kišobran. Čudno, zaista čudno. Pitala sam mamu zašto se svi ponašaju kao da ne pada kiša, ali ona me samo u čudu pogledala i rekla da se izgleda još nisam probudila jer ne pada kiša. Baš naprotiv, sunce sja kao i svaki dan tog ljeta. Ali zašto onda ja vidim i čujem kišu? Zašto je meni tako hladno? Zbog svega toga sam se uplašila. Nisam razumjela što se događa. Nešto me u srcu steglo. Dakle, poludjela sam. Već mi se tjednima, pa čak i mjesecima, čini da pada kiša, a zapravo nije tako. Otišla sam u svoju sobu bez ijedne riječi. Sjela sam na pod uz krevet i stala razmišljati. Tada sam shvatila. Proživljavam zaista teške trenutke. Kiša je simbol toga. Prati me gdje god išla. Više se ne usuđujem izaći iz kuće. Čini se da neprestano stojim u lokvi hladne vode. Po cijele sam dane provodila gledajući vremensku prognozu. Nisam vjerovala kad kažu da neće padati. Mora padati, uvijek pada. Za svaki slučaj nosim kišobran gdje god idem. A kada ga raširim, ljudi oko mene upućuju mi poglede kojima kao da žele reći: „Ova nije normalna. Što će joj kišobran? Tako je lijep dan, a ona raširila kišobran kao da pljušti kiša.“ Zato izbjegavam izlaziti iz kuće ako ne moram. Izgubila sam sve prijatelje. Svi misle da sam luda. Nitko ne shvaća. Nitko ne primjećuje što osjećam. Tražila sam pomoć i savjete od drugih, ali svi kažu isto: „Ma nije to ništa. Izađi, suoči se sa stvarnošću i sve će prestati.“ Oni tvrde da će jednom prestati kiša. Mora prestati. Ili? Još uvijek čekam taj trenutak. Još uvijek čekam da sunce zasja visoko na nebu i ugrije me svojim zrakama. Do tada, ja ću i dalje hodati ulicama s kišobranom u ruci iako kiša uopće ne pada, skrivat ću se u sobi kako drugi ne bi primjetili da nešto nije u redu. Do tog trenutka živjet ću u strahu, imat ću noćne more. Ali, kada jednom taj trenutak dođe, neću ga pustiti da ode tako brzo. Proživjet ću ga i uživati. Tada me nitko neće gledati kao čudakinju. Ljudi će me početi primjećivati, i mene i moje osjećaje. Naučit ću nešto iz svega ovoga. Prenosit ću to drugim ljudima. Moja će im priča dati nadu u bolje sutra. Jer poslije kiše zaista dolazi sunce, koliko god kišno razdoblje trajalo. Zato, ljudi, ako vidite nekoga kako hoda ulicom s raširenim kišobranom u ruci iako kiše nema nigdje, nemojte tu osobu gledati u čudu i šaptati o njoj ružne stvari. Jer ta osoba i bez vaših komentara prolazi kroz teške trenutke svoga života. Njima je potrebna ljubav i razumijevanje. A svi vi koji se suočavate s dugim kišnim razdobljima nikada ne gubite nadu. Ne zaboravite: poslije kiše dolazi sunce i ono će zasjati sjajnije nego ikada prije. Živite za taj trenutak, za tu promjenu.