Poslije kiše dolazi Sunce

Mrak. Okružuje me, ulazi u moje misli i za sobom ostavlja samo tužne uspomene, trenutke koje želim zaboraviti, trenutke koji su mi promijenili život, ali ne na bolje. Pred očima mi se kao u nekom filmu velikom brzinom mijenjaju slike događaja za koje ne želim da itko sazna. Osjećam bol, tako jaku i prodornu. Pomislim da će mi glava puknuti. Grčevito se držim za nju dok padam na koljena. Suze mi naviru na oči. Ne, ne želim zaplakati, neću. Ali već je prekasno. Suze već teku mojim licem i ostavljaju za sobom slani trag. Ne mogu se pomaknuti, kao da sam okovana. Ne mogu disati. Pokušavam zamisliti one lijepe trenutke mog djetinjstva, ali ne mogu se sjetiti ni jednog, kao da ne postoje. Odjednom začujem zvonjavu. Trgnem se. Budilica. Ajme, hvala Bogu, sve je to bio samo san. Otvorila sam oči. Ležim u krevetu i osluškujem. Čujem lupkanje po prozoru. Kiša. Uzdahnem i ustanem iz kreveta. Bezvoljno navlačim majicu preko glave. Čeka me još jedan naporan dan. Još jedan ljetni dan obilježen kišom. Spustila sam se niz stepenice i pozdravila ostatak obitelji. Začudila sam se kad sam ih ugledala da sjede za stolom u majicama kratkih rukava. Zar im nije hladno? Zar ne primjećuju da pada kiša? Umila sam se i oprala zube, a onda sjela za stol. Gledala sam ljude što su prolazili ulicom. Nitko nije imao jaknu ni kišobran. Čudno, zaista čudno. Pitala sam mamu zašto se svi ponašaju kao da ne pada kiša, ali ona me samo u čudu pogledala i rekla da se izgleda još nisam probudila jer ne pada kiša. Baš naprotiv, sunce sja kao i svaki dan tog ljeta. Ali zašto onda ja vidim i čujem kišu? Zašto je meni tako hladno? Zbog svega toga sam se uplašila. Nisam razumjela što se događa. Nešto me u srcu steglo. Dakle, poludjela sam. Već mi se tjednima, pa čak i mjesecima, čini da pada kiša, a zapravo nije tako. Otišla sam u svoju sobu bez ijedne riječi. Sjela sam na pod uz krevet i stala razmišljati. Tada sam shvatila. Proživljavam zaista teške trenutke. Kiša je simbol toga. Prati me gdje god išla. Više se ne usuđujem izaći iz kuće. Čini se da neprestano stojim u lokvi hladne vode. Po cijele sam dane provodila gledajući vremensku prognozu. Nisam vjerovala kad kažu da neće padati. Mora padati, uvijek pada. Za svaki slučaj nosim kišobran gdje god idem. A kada ga raširim, ljudi oko mene upućuju mi poglede kojima kao da žele reći: „Ova nije normalna. Što će joj kišobran? Tako je lijep dan, a ona raširila kišobran kao da pljušti kiša.“ Zato izbjegavam izlaziti iz kuće ako ne moram. Izgubila sam sve prijatelje. Svi misle da sam luda. Nitko ne shvaća. Nitko ne primjećuje što osjećam. Tražila sam pomoć i savjete od drugih, ali svi kažu isto: „Ma nije to ništa. Izađi, suoči se sa stvarnošću i sve će prestati.“ Oni tvrde da će jednom prestati kiša. Mora prestati. Ili? Još uvijek čekam taj trenutak. Još uvijek čekam da sunce zasja visoko na nebu i ugrije me svojim zrakama. Do tada, ja ću i dalje hodati ulicama s kišobranom u ruci iako kiša uopće ne pada, skrivat ću se u sobi kako drugi ne bi primjetili da nešto nije u redu. Do tog trenutka živjet ću u strahu, imat ću noćne more. Ali, kada jednom taj trenutak dođe, neću ga pustiti da ode tako brzo. Proživjet ću ga i uživati. Tada me nitko neće gledati kao čudakinju. Ljudi će me početi primjećivati, i mene i moje osjećaje. Naučit ću nešto iz svega ovoga. Prenosit ću to drugim ljudima. Moja će im priča dati nadu u bolje sutra. Jer poslije kiše zaista dolazi sunce, koliko god kišno razdoblje trajalo. Zato, ljudi, ako vidite nekoga kako hoda ulicom s raširenim kišobranom u ruci iako kiše nema nigdje, nemojte tu osobu gledati u čudu i šaptati o njoj ružne stvari. Jer ta osoba i bez vaših komentara prolazi kroz teške trenutke svoga života. Njima je potrebna ljubav i razumijevanje. A svi vi koji se suočavate s dugim kišnim razdobljima nikada ne gubite nadu. Ne zaboravite: poslije kiše dolazi sunce i ono će zasjati sjajnije nego ikada prije. Živite za taj trenutak, za tu promjenu.