Crveni Nosovi ♥

Biti dio nečega tako predivnog, tako opčinjavajućeg, tako očaravajućeg, tako... Neopisiv je to osjećaj. Vidjeti osmijehe na licima mnogih ondje gdje se inače rijetko kada viđa osmijeh - u bolnici - nešto je čarobno. A samo taj dječji osmijeh može uljepšati dan mnogima oko njih.

Upravo se to danas meni dogodilo. 

Sudjelovala sam u priredbi i izvođenju "Cirkus Pacijentus-a" u bolnici i mogu iskreno reći da mi je to jedno od najljepših iskustava. Jednostavno vidjeti tu sreću, zadovoljstvo, uzbuđenje pa čak i tremu i paniku prije samog nastupa nevjerojatno mi je uljepšalo čitav dan i izbrisalo sve eventualne loše uspomene koje sam si do tada uporno vrtjela po mislima.

Nije nikome od nas bilo do poklon paketića niti do diploma. Svima nam je pažnju okupiralo druženje koje smo tijekom ovih nekoliko dana imali prilike doživjeti i proživjeti. :) Neopisivo mi je drago što sam imala priliku sudjelovati u tako nečemu i upoznati tako predivne ljude kojima je stalo do toga da svakome od nas stave osmijeh na lice čak i kada se nalazimo u naizgled užasno mučnim i bezizlaznim situacijama. 

Naučiti žonglirati bila je jedna od mojih dječjih želja, a sada sam imala priliku u nekoliko dana samo naučiti tu vještinu (istina, ne tako dobro, ali u redu je za početak).

Ostalo je još reći jedino hvala Mariju, Anamariji i Nenadu koji su ovih dana provodili vrijeme s nama djecom i učili nas vještinama te obećati da nikada nećemo zaboraviti sve te predivne trenutke koje smo s njima proveli. 

~Crveni Nosovi~

♥♥

"Kad Ljubav progovori"

Evo, nakon nekog vremena i poticanja nekolicine vas ponovno se vraćam blogu. Mislim da prvo svi vi zaslužujete ispriku jer nisam već mjesecima ništa pisala na blog. Razlog tomu je taj što sam naporno radila na knjizi (za koju još uvijek ništa ne znam).

Ali, to je prošlost i ostavimo to ondje gdje pripada - u prošlosti, a okrenimo se sadašnjosti i, još bitnije, budućnosti. 

Dakle, što me potaknulo da baš sad nešto napišem? Jednostavno, cijela situacija u kojoj se nalazim koja i nije pretjerano jednostavna. Ali, postoji nešto što želim svima vama poručiti ovime. Vratite se na početak ove objave i pogledajte njen naslov. Kad Ljubav progovori. Ljubav. Velikim slovom napisana, ta jednostavna riječ pogodila me ravno u srce. Inače, to je naslov moje nove knjige na kojoj sam jučer počela raditi. 

Mislim da je potpuno jasno zašto je ta riječ napisana velikim početnim slovom. Nemojte pomisliti da pišem nešto vezano za klasičnu romantiku, neki ljubić ili slično. Ne... Nije to moj žanr. Baš sam zato tu riječ napisala tako kako sam ju napisala. Jer želim da onoga tko pogleda naslov odmah dirne njegova simbolika kao što je mene u jednom trenutku jučerašnjeg dana dodirnula.

Ova će knjiga, nadam se, još jednom dokazati svima onima koji još uvijek sumnjaju, da Bog može sve nas iskoristiti upravo na onaj način koji je On zamislio i u vrijeme koje je On odredio. Čak i ako ne vjerujemo u to, čak i ako ne vjerujemo u Njega, On će stalno tražiti način da svoj plan ispuni. 

Nitko od nas nije pogreškom ovdje gdje je. Znam to jer sam ja dugo vremena vjerovala u suprotno. Bila sam uvjerena da sam ovdje slučajno, greškom, ali onda sam shvatila da iako me možda moji roditelji nisu planirali onda kad je moj život započeo, Bog definitivno je. A moje rođenje, kao i rođenje svakog pojedinog čovjeka, na njegovo je lice izmamilo osmijeh.

Zato, zašto bismo se sakrivali? Zašto bismo se pretvarali da smo nešto što nismo? Zašto bismo se borili da prihvatimo sami sebe? Mislite da ćemo se na taj način drugima svidjeti? Ne! Znam to iz vlastita iskustva. Čak i ako vas netko takve zavoli, neće voljeti vas, nego onu masku koju nosite.

Ja sam posljednja dva i pol mjeseca uporno pokušavala 'pobjeći' od pisanja, od onoga što me do tada ispunjavalo, što mi je pomagalo da se osjećam cijelom. Zašto? Nakon što sam uistinu naporno radila na knjizi (više od 7 i pol mjeseci skoro svakodnevnog pisanja, uz gomilu neprospavanih noći i ranog buđenja svako jutro), osjećala sam se praznom. Više nisam imala riječi u sebi koje bih stavila na papir. Činilo mi se da se osjećam gore nego ikada do sada. Ali u meni je nešto kuhalo. Većinu vremena uopće nisam mogla kontrolirati svoje misli. Stalno sam bila napeta. Ništa nije pomagalo. Sve dok nisam shvatila što se događa. Nedostaje mi pisanje. To je kao da nedostaje dio mene, onaj dio koji sve ostale dijelove drži na okupu i koji mi pomaže da ne izgubim razum. 

Kroz proteklih nekoliko tjedana pokušavala sam doći na ideju što pisati. Nije to baš bilo uspješno. Sve dok nisam na svojoj koži ponovno osjetila snagu Božje ljubavi. Naslov je došao sam od sebe i slike su se počele same slagati. Sada kada ponovno pišem, osjećam se kao da sam ponovno rođena. Sva ona unutarnja bol nestaje. I sada shvaćam. Bog je sve ovo planirao. Čak i sve one prepreke i boli i teškoće i patnje koje sam iskusila. Dovele su me bliže Njemu. A sada ja mogu drugima pokazati da je Božja ljubav jedina koja može izliječiti čak i najdublje rane ljudskog srca. Upravo je to nekako glavna tema i poruka moje nove knjige. Jer kad Božja ljubav progovori, srca se mijenjaju.

I nešto za kraj. :) Za sve one koje zanima, možete pratiti stranicu koju sam napravila isključivo za svoju knjigu "Bože, hvala Ti!" na sljedećem linku: 

https://bozehvalati.wordpress.com/

Razgovor

~Povodom mog sutrašnjeg 17. rođendana, danas nešto malo drugačija objava od onih na koje ste možda navikli: pišem pismo samoj sebi; nešto mlađoj sebi. Ali opet, to se može primijeniti na živote svakoga od nas.~

Ne brini. Bit ćeš u redu. Radit ćeš stvari o kojima možeš sada samo sanjati. Upoznat ćeš neke nevjerojatne ljude. Voljet ćeš. I, drugi će voljeti tebe.

Naučit ćeš voljeti svoj izgled. Da. Koliko si visoka. Da. Čak i svoj veliki nos. Naučit ćeš kako se nositi sa svojom kosom. Na kraju ćeš prestati nositi toliko šminke. 

Budi sigurna u ono što jesi. Znam da se osjećaš kao da se ne uklapaš među ljude. To je sasvim u redu. Budi svoja. To će te pretvoriti u osobu koja ćeš uskoro postati. I vjeruj mi, ona je uistinu savršena. 

Uživaj u matematici sljedećih nekoliko godina. Računanje će ti uništiti tu ljubav u srednjoj školi. Prestani se brinuti toliko oko ocjena i koncentriraj se na učenje. Ti voliš učenje.

Tvoj će glazbeni ukus rasti puno. Ima pjesama koje će ti tijekom godina značiti mnogo različitih i važnih stvari. Budi ponosna što toliko voliš Sleeping With Sirens ili All Time Low. Oni su još uvijek tvoja obrana u teškim danima.

Ono najbitnije: Reci ljudima kako se osjećaš! Osjećaji su u redu. Još uvijek to učiš, ali postaje lakše. 

Jednog će ti dana jedan mladić reći da osjećaš sve dublje od drugih. Držat ćeš se toga jer svijet oko tebe misli da to nije u redu. Ali taj je mladić to mislio kao kompliment. Sada to vidiš kao znak snage. 

Nećeš se udati za dečka u kojeg si sad zaljubljena. I to je u redu. Bit ćeš još mnogo puta zaljubljena. Tvoj prvi poljubac neće biti lagan, neće biti ono što očekuješ, ali dalje će sve biti bolje. 

Tvoja prijateljica i dalje ti je najbolja, poput sestre. I dalje ponekad imate nekakve svađe, ali brzo ćete se uvijek vratiti na onaj pravi put. Ondje pripadate. Osim toga, sada imaš i još drugih najboljih prijatelja. I svi su oni nevjerojatni, važni i jedinstveni. Ti činiš njihovu priču boljom i oni definitivno čine tvoju boljom. 

Nastavi se fotografirati s prijateljima. Nastavi pisati ono što osjećaš. Voljet ćeš se osvrnuti na te trenutke jednom i sjetiti se gdje si bila. 

Ne kažem da će sve biti jednostavno i sretno. Imat ćeš trenutke pakla kroz koje ćeš morati proći. Osobe koje voliš prebrzo će otići. Doživjet ćeš kasne noći kada ćeš čeznuti za pravim riječima. Imat ćeš dane u kojima ćeš se bojati izaći van iz svoje sobe. Ali uspjet ćeš sve to preživjeti. Nećeš biti sama. Učinit ćeš to sa prijateljima uz sebe. Bit ćeš okružena ljudima koji te vole. I dopustit ćeš im da te vole bez obzira na to koliko teško bilo.

S vremenom ćeš naučiti dosta negativnih riječi koje možeš povezati sa svojim životom: panika, slabost, socijalna zatvorenost, suočavanje sa stresom itd. Te će stvari s vremenom imati više smisla. I bit će dobar osjećaj napokon ih razumjeti sve. Ali zapamti da te negativne stvari nisu kraj tvog postojanja.

Doživjet ćeš noć, vjerojatno najstrašniju u cijelom svom životu. Doći će ti kada pomisliš da si napokon na pravom mjestu. 

Počet ćeš gubiti san. Previše. Nekoliko mjeseci. Dovest ćeš u pitanje sav napredak koji si postigla u svom životu. Imat ćeš puno poteškoća govoreći o toj noći, osobito bez plakanja. Čak ćeš imati poteškoća i sa pisanjem o tome. Ali stvari će postati bolje. Rasti ćeš od toga. Drugi će te naučiti da je u redu plakati. Da je u redu osjećati. Naučit ćeš koliko si jaka. Naučit ćeš da je u redu pustiti neke stvari. I neke ljude.

Dakle ponavljam:

Ti si u redu.

Tvoj će život biti nezamisliv i nevjerojatan.

Naučit ćeš živjeti na duge staze.

Pisat ćeš nevjerojatne stvari.

Pokazat ćeš drugima svoju istinsku snagu.

Bit ćeš drugima uzor.

Nadvladat ćeš svoje strahove.

Sanjat ćeš velike snove.

Živjet ćeš svoje snove.

A onda ćeš sanjati nešto još više.

Zapamti: Bit ćeš više od 'dobro'. ♥

Žene koje me okružuju (međunarodno natjecanje Europa u školi, 2016. god.)

~Ovogodišnji rad s kojim sam sudjelovala na međunarodnom natjecanju Europa u školi. Ove godine tema je bila: 2016. Europska godina protiv nasilja nad ženama i djevojčicama. Rad nije nagrađen, ali svejedno mi je drago što sam sudjelovala. Oni koji su nagrađeni uistinu su s punim pravom dobili nagrade.~

Dok su se prve zrake jutarnjeg Sunca polako probijale i, prolazeći kroz prozor moje sobe, umivale lijevu stranu mog lica, cjelov moje majke nježno me budio. Njeno je disanje inače smireno, a njen glas kojim me potiče da se otrgnem iz ruku sna i potrčim prema novom danu inače je ohrabrujuć. Ali, ovaj je put nešto drugačije. Njene su usne bile hladne. Zadržavala je dah kao da oklijeva. Ne moram ni otvoriti oči da znam da nešto nije u redu. Njeno je srce povezano s mojim još od trenutka kada sam počela pokazivati prve znakove života u njenom stomaku. Osjećala sam hladnoću njenog dodira, ali još gore; osjećala sam i hladnoću njenog srca. Više ni one tople zrake Sunca nisu bile tople i nježne kao prije. Oblak im je zapriječio put do moje sobe baš kao što je nešto mojoj majci zapriječilo put do one sreće i nježnosti, do one ljubavi kojom inače zrači. Otvorila sam oči i htjela sam majku ohrabriti osmijehom, ali ona je već izašla iz moje sobe. Moje se srce steglo jer mu je nedostajao onaj motivirajući nježni pogled tih prekrasnih tirkiznih očiju. Moje je jutro postalo prazno.

Sišla sam u dnevni boravak i pozdravila ostatak obitelji. Nisu mi odgovorili. Bojala sam se pitati što se dogodilo jer sam vidjela suze i patnju u očima moje majke. Ona je mislila da sam premlada da primijetim znakove oko sebe. Možda jesam bila mlada, ali sigurno nisam bila nezrela. Bio je dovoljan jedan pogled na čaše koje su zaudarale po alkoholu i razbijeno staklo koje je moj brat pokupio netom prije nego sam ja ušla u prostoriju. Sve mi je bilo jasno. Isto tako, iako je moja majka užasno velik trud uložila u to da sakrije modrice po svojim rukama, nije mi trebalo dugo da ih primijetim. Nisam ni doručkovala, izgubila sam apetit kada sam shvatila što se događa. Vladala je jeziva tišina koju bi tu i tamo prekinuo jecaj moje majke koji bi neuspješno pokušala utišati. Nisam to mogla izdržati. Ustala sam i odmarširala u svoju sobu. Zalupila sam vratima, a onda pala ničice na pod držeći se za glavu. Moje se tijelo grčilo od neizdržive boli koja je probadala moje srce. „Ne!“ vrištala sam. „Nije pošteno! Ona zaslužuje više!“ Zbog ogromne boli koja mi je stiskala srce i pluća poput nekakve šake, nisam mogla disati pravilno i ubrzo je sve postalo crno.

Kad sam ponovno uspjela otvoriti oči, ona je bol bila nestala, ali slani trag suza i dalje je bio tu na mojim obrazima. Bezvoljno sam krenula u dnevni boravak. Došavši do vrata, čula sam glas svog oca. Bijesno sam otvorila vrata i iste sekunde me počeo gušiti gusti dim cigarete pomiješan sa smradom alkohola. Ne opet! Ruke i noge su mi se oduzele čim sam vidjela svoju majku kako plače. Ne znam ni sama koliko se različitih osjećaja u meni tada komešalo; ljutnja, bijes, tuga, strah... Stajala sam kao ukopana. Moj je otac pružio ruku prema meni, mama je vrisnula, a ja sam već sljedećim treptajem osjetila bol u glavi. Povukao me za kosu i zaprijetio mi da se neću dobro provesti ukoliko netko za ovo sazna. Pokušala sam suzdržati suze, ne zbog toga jer bi to možda bio znak slabosti, nego zbog moje majke koja je bila izbezumljena. Nije mi to uspjelo. 

Njegove su oči bile crvene, podočnjaci veliki i ljubičasti, a njegovo lice bilo je blijedo. Uopće ga nisam prepoznavala. Nije to bio onaj otac koji me nekada tako sretno držao u naručju, onaj koji mi je pjevao uspavanke svaku noć i koji je provjeravao svake noći ima li čudovišta ispod mog kreveta kako bi me uvjerio da sam sigurna. Kada sam ga vidjela takvog, više nisam osjećala ni tugu ni bijes. Ono što sam osjećala bilo je jedno veliko ništa! Razočarao me je! Trebao mi je biti uzor! Još sam jednom pogledala u svoju majku koja je promatrala mene i mog oca sa strahom koji joj je izbrisao svaki trag one bež boje s lica. Vidjevši ju takvu uplašenu i uplakanu, odlučila sam da ja neću živjeti tako! Ponovni je nalet adrenalina učinio svoje; istrgnula sam se iz čvrstog stiska očeve ruke i odgurnula ga u stranu. Ljutito sam vrisnula, a onda istrčala van. Bilo mi je krivo što sam ostavila majku samu s njim, ali nisam se sad mogla zaustaviti. Trčala sam i trčala i nisam se zaustavljala sve dok su moja pluća mogla podnijeti taj napor.

Našla sam se u centru grada. Zaustavila sam se i pokušala doći do zraka. Srce mi je lupalo tako jako da sam mislila da će mi iskočiti iz prsa. Pluća su me užasno boljela, a ni moja glava nije bila u boljem stanju. Kada sam napokon uspjela doći sebi, uspravila sam se i, još onako uplašena, stala gledati oko sebe. Tek sam sada počela primjećivati ljude oko sebe, tj. njihove izraze lica, njihovo držanje i ponašanje. Malo mi se zavrtjelo u glavi pa sam sjela na obližnju klupu. Trudila sam se duboko disati i zaboraviti nekako na kaos koji se odvijao u onome što sam nekada davno zvala svojim domom.

Gledala sam prolaznike, a moj se mozak, ne znam zašto, bazirao upravo na žene, žene koje me okružuju. Bilo je onih koje su sa širokim osmijehom pozdravljale prolaznike, koje su brižljivo pazile na svoju dječicu koju su držale za ruku. Ali bilo je i onih koje inače svijet ne vidi, onih koje na svom licu nemaju taj široki iskreni osmijeh, onih koje u svojim očima skrivaju suze i bol, onih koje u svom srcu nose težak teret. Mnogi ih ne primjećuju, vide samo ono što im pokazuju kako bi skrile svoje prave osjećaje, istinu o sebi. Ispod odjeće se ne vide modrice na njihovom tijelu, ali još je gore što se ispod svega toga ne vide njihova izranjavana srca i duše. Tek sam zbog svog iskustva uspjela primijetiti te žene, a one su tu svakodnevno oko mene.

Da, dragi čitatelju, ovo je samo još jedna izmišljena priča, plod moje mašte. Ovo jesu samo riječi i rečenice složene na papir. Ali ove riječi imaju svoju moć. Ove riječi mogu promijeniti puno toga. U današnjem svijetu nažalost postoji mnogo obitelji u kojima je situacija ovakva. A jedna je takva obitelj već jedna previše! Vrijeme je da se nešto promijeni! Vrijeme je da počnemo primjećivati i prihvaćati surovu istinu oko nas! Jer tek ju tada možemo mijenjati. A vjeruj mi, dragi moj čitatelju, ovome svijetu uistinu treba promjena. Znam da možda moje riječi ne mogu mnogo učiniti, ali možda ovo može biti početak. Možda je ovo dovoljno da se pokrene jedno srce u zaustavljanju nasilja nad ženama. Jer, ako samo jedno srce pokrenu ove moje riječi, moja je misija ispunjena. To bi srce moglo dalje nastaviti širiti poruku i podizati svijest i pokrenuti još nekoga i tako se u tren oka mogu postići velike stvari. Uistinu, velike su stvari moguće, čak i uz male korake.

Što kada se naši snovi počnu ostvarivati (16.10.2015.)

"Here we are on top of the stars.

Never thought we'd ever get this far.

We live for moments like these

We come alive in moments like these!

Here we are, this is our time.

Like a dream coming to life.

We live for moments like these

We come alive in moments like these!"

Danas mi je bio jedan od onih dana koje nazivamo "najljepšima u dosadašnjem životu". 

Mnogi znaju da su moje priče prošle školske godine trebale biti objavljene. Isto tako, mnogi znaju koliko sam bila razočarana kada sam saznala da se to neće dogoditi tada zbog mogućnosti da postanem žrtva maltretiranja drugih učenika. Ali dobila sam drugu šansu. ♥
Ovo ljeto mnogo sam razmišljala o tome trebam li ja riskirati i objaviti te priče ili ne. Mnoge sam osobe pitala za savjet i većina odgovora može se svesti na jednu jedinu rečenicu: "Objavi ih ako imaš priliku i ako to uistinu želiš."

Ono što sam ovo ljeto napokon do kraja shvatila jest činjenica da je pisanje ono što me oslobađa, daje mi snagu da se iz dana u dan suočavam s teškim situacijama ili da umnožim svoju sreću zbog lijepih situacija. Pisanje je ono što mi je pomoglo da se otvorim, da steknem prijatelje i naposljetku, da zapravo činim ono što mi i je cilj: da pomažem drugima. 
Mnogi su mi rekli da su ih moje priče ohrabrile. Jedno vrijeme sam uistinu i bila meta onih kojima se moje pisanje nije svidjelo i dobivala sam stvarno grozne poruke, ali nisam dopustila da me to povuče u tamu nego sam progovorila i o tome. Kada su drugi čuli što mi se događa, počela sam dobivati poruke podrške od mnogih osoba, onih s kojima sam bila već jako dobra prijateljica i onih s kojima do tada nisam baš previše riječi progovorila. Hvala svima koji su me u tim teškim trenucima kada sam bila na rubu odustajanja podržali u mom radu i svojim mi prijateljstvom dali snagu da nastavim dalje, da se nastavim boriti.
Danas me u školi, nakon trećeg sata dočekalo ogromno iznenađenje. Na panou su bile izložene neke od mojih priča. Moje ime je velikim slovima bilo napisano na vrhu i upadalo je u oči (što se meni i nije posebno svidjelo, ali nije to bila moja ideja hehe). Nisam mogla vjerovati kada sam vidjela da učenike uistinu zanima što piše na tim papirima. Nisam mogla vjerovati da ih je toliko puno čitalo moje priče. Moji su se snovi počeli ostvarivati. 

Da mi je netko prije samo godinu dana, ili godinu i pol rekao da ću izaći iz sve tame koja me okruživala, svih teških trenutaka, sve boli i patnje, ne bih vjerovala. I dalje ne mogu vjerovati da se to danas dogodilo. Neopisiv je to osjećaj kada napokon ljudi znaju da postojiš, ali na onaj pozitivan način. Prije sam često za druge postojala ili kada bih im trebala učiniti neku uslugu ili, ono mnogo gore, kada bih im bila meta, kada bi mi upućivali sve one grozne riječi itd. Ali ovo je bilo drugačije, ovo je bilo pozitivno. Bilo je predivno napokon čuti riječi podrške, riječi hvale. 

Ovo je jedan od onih trenutaka kada mi zaista bude užasno drago što nisam odustala, što sam izdržala sve prepreke i sve one teške trenutke. Ovo je bio trenutak kada sam Bogu zahvaljivala što mi je davao svaki dan kao novu priliku. Sada vidim da ne smijem odustati. Vidim da će se sve jednom isplatiti; sav onaj trud, bol, patnja, suze, ali i sreća i osjećaj olakšanja koji me obuzme kad pišem. 
Zašto ovo sada pišem? Kao prvo; zato da podijelim i s drugima svoju sreću. A kao drugo, ono puno važnije; da pokažem drugima da nikada ništa nije vrijedno odustajanja. Zapamtite, koliko god vam se teško činilo, u kolikom god se mraku nalazili, uvijek postoji svjetlo. Doći će jednom vrijeme kada ćete dobiti svoju priliku, kada će drugi biti ponosni na vas. Ja već jesam. Ponosna sam na vas jer do dana današnjeg niste odustali. I nemojte! Nikada! Nije jednostavno. 
Ako itko to zna, znam ja i razumijem, ali isto tako, znam iz iskustva (pogotovo ovog današnjeg) da će doći vrijeme kada će se sve posložiti, kada vam neće biti bitno tuđe mišljenje, kada ćete biti sretni. Doći će vrijeme, upamtite ovo - doći će vrijeme kada ćete biti ponosni na sebe, pogledat ćete u prošlost (kao ja danas) i shvatit ćete koliko ste ustvari napredovali, koliko ste daleko dogurali. Upravo zato, nikada ne odustajte! 
I samo za kraj, želim reći: ogromno hvala svima onima koji su ostali uz mene bez obzira koliko to teško bilo. Hvala vam jer mi niste dopustili da učinim neke grozne pogreške. Hvala vam jer ste omogućili da se moji snovi ostvaruju. ♥ ☺

Onima koji ne razumiju... (4.1.2016.)

~Motivacijska (nadam se) priča koju sam sastavila uz pomoć prijateljice iz zajednice 7CupsOfTea (mislim da smijem reći da je ona ogroman borac, a moram priznati; ponosna sam na nju) i uz njeno dopuštenje, dijelim ju s vama (ovo je njena priča).~

Dani poput današnjeg otežavaju mi prisjećanje onih dobrih dana. Bolje rečeno, kada naiđem na dan poput ovoga, ponekad je gotovo nemoguće sjetiti se da su uopće postojali oni dobri dani s kojima sam počela. Kada to pokušam objasniti osobama koje se ne bore s ovim, koji se ne bore s depresijom, zna im biti vrlo teško razumjeti to što im govorim. Često kad progovorim o svemu, dočeka me reakcija poput "Oh, imaš loš dan? Mislila sam da si u oporavku, da su stvari sada bolje..." Kada se to dogodi, obično odem od njih ili jednostavno promijenim temu jer ne budem sigurna kako bih ja trebala reagirati na te njihove riječi. 
Za one koji ne razumiju, pokušat ću objasniti...
Da, imam loš dan. Danas se osjećam kao da nema nade za mene, kao da je sav život iz mene izvučen, kao da nema ni trunke zraka u mojim plućima i da bih se mogla ugušiti u bilo kojem trenutku zbog nedostatka nečega tako važnog za život. Danas u svojoj glavi ne mogu prestati ponavljati riječi "Želim umrijeti!"
Želim, više od bilo čega drugoga, ostati u krevetu, pokriti se dekom preko glave i nikome ništa ne govoriti. Osjećam se teškom, kao da nosim ruksak pun cigli na svojim ramenima, a imam sve veći osjećaj da moje tijelo ne može izdržati taj napor. Osjećam se ružnom. Uplašena sam. 

Ali da, ja sam u oporavku. Jer unatoč svim ovim osjećajima koji me preplavljuju danas, ustala sam iz kreveta jutros, jela sam, učila sam... I, iako je svaka kost u mom tijelu to željela, nisam okrenula cijelu kući naglavačke tražeći nešto čime bih mogla izraziti svu tu bol koju osjećam, prenijeti ju u tjelesan oblik. Nisam pokleknula pred iskušenjima koja su mi svake sekunde ispunjavala misli. 
Da, ja sam u oporavku. Jer, iako je danas teško, svejedno biram i sutra biti ovdje. Prije sam mislila da je krivo ako sam ponosna na svoju snagu, ali shvatila sam kroz život da nije samo dovoljno biti ponosna na svoju snagu, nego shvatiti da se ona ostvaruje u onim najmanjim stvarima, na milijun različitih načina, svakoga dana. Svaka malena pobjeda ili odluka koja vodi do zdravijeg života ukazuje na snagu koja je u meni od trenutka mog začeća. Od koga dolazi ta snaga? Od Boga!
Dakle, za sve one koji možda još uvijek ne shvaćaju: imajte na umu da mi, čak i na loše dane, još uvijek vodimo bitku, još uvijek trčimo u pravom smjeru, bez obzira na brojna kriva skretanja, bez obzira na to što se možda činimo sporima izvana. 
A onima koji su u oporavku ili su možda još uvijek neodlučni trebaju li ondje biti: imajte na umu da je sasvim u redu imati loše dane. Ono što činimo s tim danima koji su nam pruženi je to što nas mijenja, što je bitno na kraju. Molim vas, upamtite da ste uistinu dovoljno snažni da prevladate sve teškoće, čak i kada se ne osjećate tako, čak i kada tu snagu tražite kao slijepci u toj gustoj tami osjećaja koji vas okružuju. Ponekad tu snagu pronalazimo kroz naše slabosti. Molim vas da nikada, NIKADA ne zaboravite da ste, čak i u vašim najmračnijim trenucima slabosti, i dalje voljeni! Vaša je priča uvijek važna! Dani će jednom ponovno postati dobri!

We all will rise ♥! (3.12.2015.)

If we just lived like we mean it,

If we loved even when we don't feel it

We would suffer for a reason

And see there is more to who we are!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise

Above the mistakes that we've made!

Sometimes we've got to face the fall

Before we rise above it all.

Kada gledam samu sebe, sve što sam postigla, ali i ono što sam htjela postići ali iz nekog razloga nisam, sve što danas činim u odnosu na ono što sam činila u prošlosti, pogotovo u razdoblju od prije tri godine do, recimo, danas; shvatim da sam mnogo puta odgađala ono što je trebalo biti učinjeno. Mnogo sam puta govorila da ću nešto sutra učiniti, ali to sutra nikada nije došlo. Ponekad sam se pitala: "Kada će se napokon sve oko mene srediti?" 

"Možda sutra.", bio bi moj odgovor. Ali zašto to ne bi bilo upravo danas, sada, baš u ovom trenutku? Moramo nekako početi, a ako ne učinimo taj prvi korak, nećemo nikada doći na odredište, nećemo nikada postići ono što želimo. Prečesto sam odlučivala da ću nešto činiti ili da nešto neću činiti, ali sa prvim teškoćama došla su i odustajanja. Svaki put kada bih osjetila da je sve to preteško za mene, odustala bih ne shvaćajući da me možda upravo iza tih teškoća, baš na sljedećem životnom skretanju čekaju ostvarenja mojih snova. 

Budući da imam bujnu maštu i uistinu volim zamišljati stvari i činiti ih onakvima kakve nisu, često pokušavam zamisliti svoje najveće snove i želje kao prave osobe. Nije mi toliko bitan njihov izgled, nego njihovo ponašanje, njihovi osjećaji. Kada ih oblikujem u svojoj mašti kao ljudska bića, pokušam zamisliti kako se oni osjećaju ako dođem do njih, ako ih ostvarim. Jesu li sretni, zadovoljni, ponosni? Jedno znam sigurno: u takvim trenucima uvijek imaju širok osmijeh na licu. 

Ne bi imalo smisla da na tome ostanem i zato pokušavam proživjeti njihove osjećaje koji prožimlju njihova srca kada ja odustanem, ponekad i prije samog postignuća. Usamljenost, tuga, razočaranje, a ponekad i bijes - sve su to osjećaji tih mojih želja i snova kada ja odlučim ići onim naizgled lakšim putem i odustanem te ih tako pošaljem u zaborav. 

Nije ni malo ugodno osjećati se zaboravljenim. Sigurna sam da se svi s tim slažete. Ali zašto onda dopuštamo da se naši snovi i naše odluke i želje tako osjećaju? Zar vam ne bude žao ukoliko se netko od vaših prijatelja osjeća zanemarenim, zaboravljenim, zapostavljenim? A kako vam onda ne bude žao ako se odluke i snovi u vašem srcu tako osjećaju? Vrijeme je, ljudi moji, za neke promjene. Nije dovoljno samo odlučiti nešto. Iznimno je potrebno i djelovati u skladu s tom odlukom. 

Jedno bez drugog ne ide! Zato sljedeći put kada nešto odlučite, budite sigurni da ste spremni ići tim putem, koliko god on težak bio, prema ostvarenju te svoje odluke. Ali, molim vas uistinu od sveg srca; nemojte nikada ići tim putem punim prepreka sami! Postat će vam teško penjati se tim strmim brdom kojem ne vidite vrha, past ćete i vaše će se srce ozlijediti. 

Nemojte si dopustiti da izgubite snagu. Vjerujte mi, znam iz iskustva da postoje osobe koje će vrlo rado uz vas hodati tim putem i pomoći vam da dođete do vrha, do ostvarenja svojih odluka i snova, samo ih morate zamoliti da to čine. A ako i padnete, ne bojte se. Priznajte da ste pogriješili negdje putem i osoba uz vas spremno će vam pružiti ruku i pomoći vam da se ustanete i otresete prašinu sa sebe te nastavite dalje.

Već svi znate da sam i ja u svom životu donosila odluke koje nisam ostvarila, odustala sam. Ali kad god sam pala na ovom životnom putu, uvijek je postojao netko tko me podigao natrag na noge i pomogao mi da idem dalje bez obzira na sve rane koje je pad uzrokovao. Nedavno mi se ponovno dogodio pad. Pomislila sam, ovo je kraj, ne mogu više padati i onda se ponovno ustajati, ne mogu više izdržati to da stalno radim jedan korak naprijed, a dva natrag. Ali kao i svaki put do sada, imam uz sebe osobe koje su spremne učiniti sve samo da me spriječe da tako razmišljam. I upravo zbog tih osoba ja se i dalje borim, i dalje se trudim, i dalje dajem sve od sebe bez obzira na sve padove. Jednom će uistinu doći taj dan kada će biti dva koraka naprijed, a jedan natrag, dan kada ću se ustati ujutro iz kreveta bez straha od nepoznatog, tj. od onoga što mi taj dan donosi. A dok taj dan ne dođe, ja ću i dalje posustajati, ali uz pomoć dobrih osoba koje su uz mene ustajat ću se nakon svakog pada i hrabro ići naprijed koliko god boljele ozljede nastale tim padom. 

I reći ću još samo jedno: Iako ponekad želim sve sama, znam da to ne mogu. Potreban mi je netko tko će me saslušati kada imam problem, netko tko će obrisati moje suze kada sam tužna, netko tko će mi pomoći da se ustanem kada padnem. Ne samo meni, nego svima nama. Ja sam te osobe pronašla i uistinu sam im zahvalna na svemu. 

Nekome tko nije doživio da mu netko pomogne pronaći svjetlo u najmračnijim trenucima teško je objasniti koliko sam ja zahvalna osobama koje su meni pomogle. Za sve vas koji ovo čitate, a znate da sam vam zahvalna jer ste mi pomogli i znate što ste učinili sve za mene, želim vam samo ovo još poručiti: Znam da vam idem na živce kada govorim stalno "Oprosti što dosađujem..." i žao mi je zbog toga. :) Obećajem da ću se potruditi da to što manje govorim, ali ne očekujte da ću u potpunosti prestati. Znam da vam je ponekad teško pomoći mi, ponekad ne znate što biste rekli, ali vjerujte mi kad vam kažem da ne morate ništa posebno reći, samo mi dajte do znanja da ste tu i da vam mogu reći ako nešto nije u redu. Hvala vam jer do sada nikada niste odustali od mene. Hvala vam jer ste mi pomogli da se dignem nakon svakog pada. Hvala vam! ♥