Sumrak

Sumrak. Predivan, možda i najljepši dio dana. Osjećam se smireno. Vikend je i nema škole. Sjedim na bunaru i promatram zalaz Sunca u daljini. Svuda oko mene mir. Samo se nađe pokoja ptičica koja nježnim, piskutavim cvrkutom cvrkuće pjesmu koja nalikuje na uspavanku. Pozorno slušam i ljuljam se vođena laganim povjetarcem, očiju sklopljenih kao da spavam. Odjednom, pjesma utihnu. Otvaram oči i pogledam oko sebe, a zatim u nebo. Imam što i vidjeti! Nebo je prošarano raznim bojama. Crvena, žuta, ljubičasta i plava i sve njihove kombinacije izmjenjivale su se šarajući nebo i oblake. Sjećam se priče o tri djevojčice koje su živjele u Kraljevstvu oblaka. Svaka od njih imala je prekrasnog konja s krilima. One su svako jutro i svaku večer bojale nebo crvenom, žutom i ljubičastom bojom. Kako li sam samo voljela slušati tu priču! Osim boja na nebu dojmilo me se i Sunce koje se probijalo kroz oblake dok su njegove zrake obasjavale polje i šumu. Taj me predivni prizor podsjetio na Isusovo uskrsnuće i pobjedu nad smrću i nad svim zlom što vlada na Zemlji. Osjećam se nekako posebno, ne znam zašto. Ponovno čujem ptičju pjesmu. I ovaj put je to slična melodija poput one maloprije, ali nekako sretnija. Zelenilo oko mene, šareno nebo iznad mene i spokoj koji me okružuje ostavlja na mene dubok dojam. Čujem zvono. To crkva javlja da je vrijeme za ulazak u kuću. Teško mi je razdvojiti se od predivne prirode, ali znam da će se mama ljutiti jer već postaje hladnjikavo, a ja sam slabo odjevena. Teška srca ustala sam i pošla. Još jednom sam se osvrnula i pogledala u nebo. Suza mi je potekla niz obraz jer moj djed nije tu da vidi ljepotu prirode oko nas, ali brzo sam se sabrala i sjetila se da me on sada gleda iz raja i zna o čemu razmišljam i kako se osjećam. Odlučila sam svaku večer gledati sumrak i razmišljati o životu i o tome kako imamo samo jednu priliku za život pa ga moramo proživjeti punim plućima i iskoristiti sve što nam pruža. Uzdahnula sam, okrenula se i otišla u kuću. U dubini duše jedva sam čekala sutradan i novi sumrak. 

Unbreakable by Faydee ♥

Čini li odjeća čovjeka?

Čini li odjeća čovjeka? Svi znamo za onu: "Odijelo ne čini čovjeka." Ja se slažem s tom tvrdnjom. Zašto? Pa ima više razloga. Možda onaj najčvršći argument koju dajem da potvrdim tu tvrdnju i obranim svoje mišljenje je taj da je ta odjeća samo komad tkanine, a taj običan komad tkanine ne određuje vrijednost neke osobe. Možda se netko odijeva onako kako se nama sviđa, ali to nam ne daje za pravo da tu osobu osuđujemo. U današnjem društvu sve više doživljavamo odbacivanje iz društva ili vrijeđanje. A zašto? Zbog običnog komada odjeće koji nije markiran ili, drugim riječima, nije "moderan". To nema smisla. Postoji mogućnost da osobe koje ne nose markiranu odjeću nemaju dovoljno novca i ne mogu si priuštiti hlače od 250 kuna ili tenisice od 400. Ali, to ne znači da te osobe ne zaslužuju biti dio našeg društva. One su ljudi kao i svi mi i imaju svoje dobre osobine koje trebamo tražiti U njima, a ne NA njima. Ponašanje nekih ljudi jednostavno nije u redu. Ali, ponekad mi se čini da sam ja jedina koja razmišlja na ovaj način. A kada bi više ljudi razmišljalo kao i ja, svijet bi sigurno bio ljepše mjesto i svi bismo zasigurno mogli živjeti puno ugodnije. A, pokušajmo razmišljati i na ovaj način: koliko god odjeća bila skupa, kad-tad će se pokidati ili ćemo ju prerasti. Nije bitno je li to odjeća od 50 ili 350 kuna, ona ne raste skupa s nama. Ubrzo ćemo biti prisiljeni kupiti novu odjeću. Zato ne smijemo suditi nekoga po odjeći koju nosi. Kao što sam već rekla, odjeća ne raste kako mi rastemo. Ali, postoji nešto što raste s nama. Naše srce, naša ljubav i poštovanje prema drugima. Sve naše dobre osobine svakim su danom još veće i bolje. To je ono što čovjeka čini čovjekom, a ne neka jakna, majica ili tenisice. 

Vi niste vaša prošlost!

Samo vam želim reći ovo: nemojte se obeshrabriti u vašim promijenama. Oni 'savršeni' ljudi uvijek će istaknuti vaše grijehe kao da su njihovi životi bez grijeha. Oni takozvani prijatelji će uvijek istaknuti tko ste nekada bili samo da ne postanete osobe koje trebate postati. Ne dajte da osuđivanje, zamjerke, mržnja drugih unište vašu budućnost tako što ćete dati da vas njihovo mišljenje zarobi u vašoj prošlosti. Dopustite da istaknu loša poglavlja vašeg života kao da je njihova životna priča blistava. Dopustite im da ogovaraju vaš životni put kao da savršenstvo prevladava u njihovom. Neka vas nazivaju licemjerima. Ljudi će uvijek pokušati razotkriti ono loše u vama kada im nedostaje dobroga u njima. Ali ne obazirite se. Nastavite živjeti, nastavite ići dalje, postanite one nove osobe. Možda danas niste ondje gdje želite biti, ali zasigurno niste ondje gdje ste nekada bili. Bog nije gotov s vama. Možda niste tako bliski s Njim, ali definitivno ste Mu bliže nego što ste bili prije. Ti ljudi koje vidite svaki dan na televiziji imaju svoju prošlost. Te 'savršene' osobe imaju prošlost. Ja imam prošlost. Svi ju imamo. Zato nikada nemojte dopustiti da vas vaša prošlost uvjeri da niste dovoljno dobri. Nikada nemojte dopustiti da vas ona skreće s puta kojim biste trebali ići. Želim da odmah sada date obećanje da ćete vaše danas učiniti boljim od vašeg jučer. Isto tako želim da imate vjere da će vaše sutra biti bolje od vašeg danas. To je sve o čemu se u životu radi – ići dan po dan, korak po korak. I zato, ako itko pokušava istaknuti mračne dijelove vaše prošlosti, tko ste bili i što ste radili, samo im pokažite osobu koja ste danas i recite im: „Gledajte moje srce, a ne moju prošlost.“ Čeka vas blistava budućnost. Zato želim da nastavite ići naprijed i da ne dopustite ničemu, ali stvarno ničemu, da vas zadrži u prošlosti. Nemojte biti zarobljeni. Sve počinje s vama. Ja vjerujem u vas. Bog vjeruje u vas. Sada je vrijeme da vi počnete vjerovati sami u sebe.

♥

Rainy Mood

http://www.rainymood.com/

Opuštanje uz zvuk kiše :)

Poslije kiše dolazi Sunce

Mrak. Okružuje me, ulazi u moje misli i za sobom ostavlja samo tužne uspomene, trenutke koje želim zaboraviti, trenutke koji su mi promijenili život, ali ne na bolje. Pred očima mi se kao u nekom filmu velikom brzinom mijenjaju slike događaja za koje ne želim da itko sazna. Osjećam bol, tako jaku i prodornu. Pomislim da će mi glava puknuti. Grčevito se držim za nju dok padam na koljena. Suze mi naviru na oči. Ne, ne želim zaplakati, neću. Ali već je prekasno. Suze već teku mojim licem i ostavljaju za sobom slani trag. Ne mogu se pomaknuti, kao da sam okovana. Ne mogu disati. Pokušavam zamisliti one lijepe trenutke mog djetinjstva, ali ne mogu se sjetiti ni jednog, kao da ne postoje. Odjednom začujem zvonjavu. Trgnem se. Budilica. Ajme, hvala Bogu, sve je to bio samo san. Otvorila sam oči. Ležim u krevetu i osluškujem. Čujem lupkanje po prozoru. Kiša. Uzdahnem i ustanem iz kreveta. Bezvoljno navlačim majicu preko glave. Čeka me još jedan naporan dan. Još jedan ljetni dan obilježen kišom. Spustila sam se niz stepenice i pozdravila ostatak obitelji. Začudila sam se kad sam ih ugledala da sjede za stolom u majicama kratkih rukava. Zar im nije hladno? Zar ne primjećuju da pada kiša? Umila sam se i oprala zube, a onda sjela za stol. Gledala sam ljude što su prolazili ulicom. Nitko nije imao jaknu ni kišobran. Čudno, zaista čudno. Pitala sam mamu zašto se svi ponašaju kao da ne pada kiša, ali ona me samo u čudu pogledala i rekla da se izgleda još nisam probudila jer ne pada kiša. Baš naprotiv, sunce sja kao i svaki dan tog ljeta. Ali zašto onda ja vidim i čujem kišu? Zašto je meni tako hladno? Zbog svega toga sam se uplašila. Nisam razumjela što se događa. Nešto me u srcu steglo. Dakle, poludjela sam. Već mi se tjednima, pa čak i mjesecima, čini da pada kiša, a zapravo nije tako. Otišla sam u svoju sobu bez ijedne riječi. Sjela sam na pod uz krevet i stala razmišljati. Tada sam shvatila. Proživljavam zaista teške trenutke. Kiša je simbol toga. Prati me gdje god išla. Više se ne usuđujem izaći iz kuće. Čini se da neprestano stojim u lokvi hladne vode. Po cijele sam dane provodila gledajući vremensku prognozu. Nisam vjerovala kad kažu da neće padati. Mora padati, uvijek pada. Za svaki slučaj nosim kišobran gdje god idem. A kada ga raširim, ljudi oko mene upućuju mi poglede kojima kao da žele reći: „Ova nije normalna. Što će joj kišobran? Tako je lijep dan, a ona raširila kišobran kao da pljušti kiša.“ Zato izbjegavam izlaziti iz kuće ako ne moram. Izgubila sam sve prijatelje. Svi misle da sam luda. Nitko ne shvaća. Nitko ne primjećuje što osjećam. Tražila sam pomoć i savjete od drugih, ali svi kažu isto: „Ma nije to ništa. Izađi, suoči se sa stvarnošću i sve će prestati.“ Oni tvrde da će jednom prestati kiša. Mora prestati. Ili? Još uvijek čekam taj trenutak. Još uvijek čekam da sunce zasja visoko na nebu i ugrije me svojim zrakama. Do tada, ja ću i dalje hodati ulicama s kišobranom u ruci iako kiša uopće ne pada, skrivat ću se u sobi kako drugi ne bi primjetili da nešto nije u redu. Do tog trenutka živjet ću u strahu, imat ću noćne more. Ali, kada jednom taj trenutak dođe, neću ga pustiti da ode tako brzo. Proživjet ću ga i uživati. Tada me nitko neće gledati kao čudakinju. Ljudi će me početi primjećivati, i mene i moje osjećaje. Naučit ću nešto iz svega ovoga. Prenosit ću to drugim ljudima. Moja će im priča dati nadu u bolje sutra. Jer poslije kiše zaista dolazi sunce, koliko god kišno razdoblje trajalo. Zato, ljudi, ako vidite nekoga kako hoda ulicom s raširenim kišobranom u ruci iako kiše nema nigdje, nemojte tu osobu gledati u čudu i šaptati o njoj ružne stvari. Jer ta osoba i bez vaših komentara prolazi kroz teške trenutke svoga života. Njima je potrebna ljubav i razumijevanje. A svi vi koji se suočavate s dugim kišnim razdobljima nikada ne gubite nadu. Ne zaboravite: poslije kiše dolazi sunce i ono će zasjati sjajnije nego ikada prije. Živite za taj trenutak, za tu promjenu. 

Savršenstvo

Savršenstvo. Koliko samo puta kažemo tu riječ? „Kako li se ona savršeno odijeva.“, „Ona ima savršene ocjene.“, „Njegovi crteži su savršeni.“, „Priče koje ona napiše su jednostavno savršene.“... Savršeno ovo, savršeno ono. A onda se počnemo pitati: „Zašto ja nisam savršen? Zašto ja nemam savršene ocjene? Zašto ja ne pjevam tako savršeno?“ Znam da se svaki čovjek barem u jednom razdoblju svog života pita takve stvari. Kako to znam? Znam to jer ja sama prolazim kroz to razdoblje, i ja sada gledam kako se drugi ponašaju, kako i što rade i sve mi se čini savršeno. Dobro, ne baš sve. Ja nisam savršena. Svaki dan ističem svoje mane i ponašam se kao da ih drugi nemaju. A onda se jednog jutra probudim i prekinem razmišljanje o savršenstvu. Zastanem. Upitam samu sebe: „Zašto? Zašto ja moram biti savršena u svemu što radim? Zašto me muči pomisao da nikada nisam dovoljno dobra, koliko god se trudila? Zašto mi svaka kritika teško pada? Zašto uvijek sebe krivim za sve?“ U tom trenutku shvatim da cijela ta želja za savršenstvom nema smisla. Savršenstvo ne postoji. Kao što je rekao španjolski slikar Salvador Dali: „Ne boj se savršenosti – nikad ju nećeš dostići.“ Zašto nećemo doseći savršenost? Zato što ona ne postoji! Strah od neuspjeha i težnja za savršenstvom dovode nas do toga da donesemo užasne odluke i pridržavamo ih se iako će nas te odluke izludjeti ako ubrzo ne shvatimo da je cijela ideja o perfekcionizmu obična zabluda i ništa drugo. Ako težimo savršenstvu, nikada nećemo biti zadovoljni. Današnje društvo uopće ne razumije pojam savršenosti. Povezuju ga s krivim stvarima. Na primjer: društvo pod pojmom savršenosti smatra ljepotu. Ali ne bilo kakvu ljepotu. Kako bi bila savršena, osoba mora biti mršava, ne smije imati nijedan ožiljak ili ne daj Bože neku mrlju na koži. Zar je to stvarno ljepota? Zar su one osobe u invalidskim kolicima krive što su takve? Naravno da ne. Pa zašto ih onda svi izbjegavaju? Te su osobe ljudi baš kao i svi mi. Taj sam primjer navela samo zato da vam dokažem da se savršenstvo ne može i ne smije tražiti NA nekoj osobi. Ako već želimo vidjeti je li neka osoba savršena, potražimo savršenstvo U njoj. A sada, za kraj, želim vam ostaviti nešto za razmišljanje. Što bi bilo s ovim svijetom kad bismo svi bili potpuno savršeni? Reći ću vam što bi bilo: nastao bi kaos. Svi bismo htjeli raditi iste stvari, svi bismo bili dobri u svemu. Kako bi tada tvrtke mogle odrediti koga će zaposliti kada bismo svi bili jednaki, savršeni? Zato, prestanite tražiti savršenstvo! Poslušajte me bar ovaj put i prestanite se pitati zašto niste savršeni. Pokušajte pronaći ono u čemu ste dobri, zadajte si neki cilj i idite prema ostvarenju tog cilja. Zaboravite sve ono što vam ne ide. I molim vas, nemojte dopustiti da vam drugi sruše snove govoreći vam da niste savršeni. Ako i pokušaju, odgovorite im ovako: „Znam da nisam savršen/a. To nema veze. Nisi ni ti savršen/a.“ Molim vas, nemojte se predati nakon prvog neuspjeha. Zapamtite da nitko nije savršen i neka vas to gura naprijed, neka vas ta misao natjera da ustanete nakon svakog pada i ustrajete u svojoj namjeri, kakva god ona bila.

Matt ♥

Bullying is real (važno!!)

!!!

Ovo je zaista ozbiljna poruka za sve ljude. Moramo pustiti da se naši glasovi čuju. Moramo nešto učiniti! Moramo napraviti neku promjenu. Jer sad je dosta! Internet je prepun priča o nasilju među vršnjacima. Naše društvo ih je prepuno. Netko već jednom treba stati na kraj svemu tome. Riječi uništavaju današnju djecu i mladež. Riječi uništavaju njihove snove, oduzimaju im samopouzdanje. Nedavno sam na internetu naišla na članak u kojem je bilo objavljeno pismo jednog dječaka koji je od Djeda Božićnjaka zatražio da druga djeca prestanu maltretirati njegovu sestru blizanku. On je u tom pismu pitao protivi li se pravilima ako on dobije svoj božićni poklon ranije jer ne može više gledati kako njegova sestra ponovno prolazi kroz bol koju joj drugi nanose svojim ponašanjem. 

Koliko li je samo mladih života izgubljeno jer te osobe nisu više mogle izdržati mržnju koja im je pružana svaki dan? Previše! Razmislite o tome. Neka vam te činjenice tonu u mislima barem na trenutak. Bez mladih ljudi, koji svakodnevno gube živote zbog nasilja, nema budućnosti. Bez njih nema promjene. Ako izgubimo jednu osobu, već smo izgubili previše. Zapitajte se samo jedno: Kakva je korist što imamo glas, a opet svakodnevno odlučujemo šutjeti o takvim užasnim stvarima? Nemojte čekati dok netko vama blizak počne proživljavati sve to. Jer tada bi moglo biti prekasno. Učinimo nešto odmah. Znam da ne možemo zaustaviti nasilje zauvijek. Znam to. Ali, vjerujem da postoje koraci, sitni koraci, kojima možemo pomoći širiti više ljubavi nego mržnje. Koraci koje možemo napraviti kako bismo potaknuli sve da budu tu jedni za druge, da im pokažemo da je nasilje daleko od nečega zanimljivog i “cool“. 

Želim da svi vi koji proživljavate bilo kakvu vrstu nasilja na svojoj koži razumijete ovo: oni vam to čine zato što se boje vaše veličanstvenosti. Ne radi se o tome da oni ne vole vas. Oni nisu zadovoljni njima samima. Oni su “prazni“ iznutra pa žele da se i vi tako osjećate. Zato oni čine što god mogu da smanje tu vašu veličanstvenost jer je vide u vama. Oni vide da ste predivni, fenomenalni, oni vide da ćete živjeti svoje snove. U njihovom se životu ne događa ništa pa žele vas zaustaviti da uživate u vašem životu. Znam točno kako se osjećate. Možda sada mislite da nije tako, da to kažem samo kako bih vas pokušala utješiti, ali i ja sam se nekada nalazila u toj mračnoj rupi iz koje se čini da nema izlaza. 

Ali, kada sam shvatila o čemu se zapravo radi, postalo je puno lakše. Želim da i vi to shvatite. Oni ne mrze vas, oni jednostavno ne vole sebe. Izgubljeni su i trebaju pomoć. Kada se okome na vas, to je njihov poziv upomoć. Znam da zvuči ludo, ali to je njihov način. Oni traže način da se oslobode svoje boli pa misle da će to postići ako učine da se vi osjećate isto. Zato vas izazivam. Da, izazivam vas. Znam da će biti teško jer ste možda u depresiji, pod stresom ili ste povrijeđeni, što je sasvim normalno. Ali, unatoč tomu svemu, želim vas izazvati da pružite više ljubavi prema toj mržnji i onome tko je učinio da se osjećate grozno. Mržnja ne može postojati ako je svuda oko nje prisutna ljubav, ne može ju nadvladati. Nemojte dopustiti da osobe koje su izgubljene budu razlog zbog kojeg ćete i vi biti izgubljeni. Nemojte dopustiti da osobe koje ne znaju gdje idu u životu maknu i vas sa pravog puta. 

Budite savršeni. Budite vi! Želim da idete naprijed malenim koracima jer upravo maleni koraci omogućuju da se dogode velike stvari. Želim, zapravo izazivam vas, da se zauzmete za druge. To ne mora biti netko koga vi jako dobro poznajete. Ako vidite da je netko žrtva nasilja, zauzmite se za tu osobu. Dajte toj osobi vjeru i nadu da postoje oni kojima je stalo. Jer, vjerujte mi, da ste na mjestu te osobe i vi biste željeli da netko učini isto. Budimo veliki tako što ćemo pomoći drugima da budu veliki. Budimo prvi koji će nešto poduzeti.

Podrška

Nemoj dopustiti da nečije „Ne“ oduzme tvoj talent. Nemoj dopustiti da nečiji manjak podrške oduzme tvoje snove. Samo zašto što ne vide tko si, ne znači da nisi dovoljno dobra. Neki ljudi ne mogu vidjeti veličanstvo i ljepotu i nikada neće ni moći. Nemoj stavljati etiketu na svoj život zbog nečega što drugi ne vide, zbog nečega što drugi nisu spremni prihvatiti i poštovati. Ono što drugi misle nema nikakve veze s onim što ti znaš. Ne daj da ono što drugi misle promijeni to što ti znaš. Ljudi vide prijetnju u veličanstvenim stvarima. Što više postižeš, oni će biti ljubomorniji. Što više postižeš, manje iskrene podrške ćeš dobiti. Ovo sam i ja naučila: ljudi žele da budeš dobra sve dok nisi bolja od njih. Ljudi žele da sjajiš sve dok sjajiš manje od njih. Oni te vole i podržavaju do trenutka kada te vide kao prijetnju. Zato nemoj dopustiti da loši ljudi utječu na to da počneš razmišljati kako ono što želiš u životu nije pravi put. Neki ljudi su oko tebe samo kako bi unijeli sumnju i strah u tvoj život, kako bi te maknuli što dalje od onoga što zaslužuješ. Neka mišljenja su stvorena samo kako bi te uvjerila da je put na kojem si krivi put, iako nisu u pravu. Ljudi od kojih očekuješ da te guraju naprijed u tvome životu i budu ti oslonac su ponekad oni ljudi čiji je cilj zadržati te. Njihova nesigurnost im neće omogućiti da priznaju tvoje napore. Njihove želje da budu pod svjetlima reflektora neće im omogućiti da tebi daju pozornicu kako bi tvoji snovi mogli zasjati. Neki od njih ne razumiju da će pomaganje tebi njih učiniti većima i boljima, ne razumiju da timski rad omogućava da se snovi ostvare. A to ne razumiju zato što im veličina predstavlja preveliku prijetnju. Zato, nemoj dopustiti da te nedostatak mogućnosti koje ti drugi odbijaju dati zaustavi da stvoriš samu sebe. Podrška obično ne dolazi od onih nama najbližih i zbog toga nemoj biti iznenađena ako netko tko te voli ne podržava stvari koje ti voliš. Prihvati to, ali nemoj nikada dopustiti da te to zaustavi da budeš ti. Živi u svojem veličanstvu.

7CupsOfTea

http://www.7cupsoftea.com/11394783

Tko god želi, kad god želi, pošaljite mi poruku i tu sam za vas :)

Motivation :)

Odluke za oporavak

Na početku svake godine odlučim biti bolja osoba nego što sam bila godinu prije. Sve se svodi na to da koristim taj dan kao neki oblik gumba za resetiranje mog života i krenem u sretniji i zdraviji život. Odlučim donositi dobre odluke i izbjegavati ponavljanje onih loših koje sam, čini mi se, prečesto ponavljala u protekloj godini. Koliko god bila odlučna da preživim tih 365 dana bez neuspjeha, život se događa.

Život je težak. Zašto? Zato što nikada ne ide onako kako planiramo. Dok pišem priče, uđem u sasvim novi svijet. Zatvorim se u sebe i razmišljam o svemu što se događa. Tko god misli da je lako ovo raditi, gadno se vara. Pisanje ovih priča donosi sa sobom mnoge uspomene iz prošlosti koje još uvijek držim u sebi. To boli. Za razliku od života u stvarnom svijetu, ovo mogu kontrolirati. Ali kada izađem iz svijeta mašte, opet se nađem u stvarnosti s brojnim preprekama koje život stavlja pred mene. Prije nego se uspijem okrenuti, stres raste zahvaljujući brojnim odgovornostima koje me prate. Teško je, u nekim se danima čak čini i nemogućim za izdržati. U prošlosti sam griješila, padala, učinila stvari za koje sam obećala da ih neću nikada više učiniti. To mi se još uvijek događa. U takvim trenucima osjećam se kao najgora osoba na svijetu. Tada sam još udaljenija od ostvarenja onih odluka koje donesem. Neuspjeh me doslovno proguta. Pitam se hoću li ikada postati osoba koja toliko želim biti. Kako mogu ostvariti svoje snove kada mi se čini da se svakim korakom sve više udaljavam od njih?

Tako sam se osjećala iz godine u godinu. Iako su moji snovi bili vrijedni, u tim su se trenucima nadvili nad mene i podsjetili me koliko sam mala, slaba, beznadna stvarno bila.

Ove godine odlučila sam promijeniti svoje novogodišnje odluke. Htjela sam ih toliko smanjiti kako se ne bih osjećala kao patuljak pored njih. Zato sam postavila realističnije ciljeve. Umjesto da kažem samoj sebi: „Nemoj nikada više imati napad panike“, odlučila sam da ću pronaći načine kako se nositi s time kada dođe do toga.

Iako će ovo možda zvučati besmisleno, još jedna novogodišnja odluka je da dopustim samoj sebi da ne uspijem. Penjanje planinom do uspjeha i oporavka je najveća i najteža stvar koju činim. Kada prije nisam uspjevala u nečemu, to me ubijalo. Ali učim dopustiti samoj sebi da samo na trenutak žalim zbog neuspjeha, a nakon toga se moram ustati i nastaviti dalje. Nije lako. Zapravo, iscrpljujuće je u svakom pogledu. Ali znam da ne mogu odustati sada kada sam ovako daleko došla.

Još uvijek želim biti zdravija, snažnija, bolja osoba, ali znam da će trebati puno truda i vremena da to postignem. To ne dolazi preko noći, to je putovanje. I dok god ja odlučujem ne odustati od tog putovanja, sve sam bliže ostvarenju svojih ciljeva. Ima dana koji nisu lagani kao neki drugi, ali to je u redu. Donošenjem realnih i specifičnih odluka, shvatila sam da je sve to što želim zapravo moguće. Više mi se ne može dogoditi da budem moj nagori neprijatelj zato što sam donijela odluke koje ne mogu ispuniti. Sada znam bolje. I dok su moje odluke svake godine poprilično iste, ja sam iz godine u godinu sve dalje od onoga što sam bila na početku, a sve sam bliže onome što želim postati. 

Etikete

Zastani, samo na trenutak. Poslušaj me. Želim da učiniš nešto za mene odmah sada. Želim da rasparaš, pokidaš i baciš svaku etiketu koju si ti stavila na svoj život, koju su tvoja prošlost i pogreške stavile na tvoj život. Nisi neuspjeh kao što ti možda tvoja prošlost govori. Ne moraš biti ta nesigurna osoba koju su odnosi iz prošlosti napravili. Ne vjeruj etiketama koje su tvoji roditelji, prijatelji, učitelji, društvo pokušali staviti na tvoj život. I ono još važnije: nemoj se definirati nečime što te ne definira. Nemoj izgubiti samu sebe samo da stekneš popularnost. Nemoj izgubiti ljubav prema sebi samo zato da bi se svidjela drugima. Poslušaj me. Uspjeh drugih nikada neće biti vrijedan toga da izgubiš vrijednost i vjeru u sebe. I zato nemoj prihvaćati etikete koji drugi uporno žele staviti na tebe jer im nije mjesto na tvom životu. Ironična stvar kod svega ovoga je što neki ljudi pokušavaju pronaći sebe tako što su pod utjecajem drugih koji su već izgubili sebe. Zato prestani uspoređivati važnost svog života s osobom koja ima više lajkova na društvenim mrežama od tebe. Više lajkova ne znači da su uspješniji ili ljepši. Više lajkova ne znači da su posebniji. Više lajkova ne znači da drže sve konce u svojim rukama. Savršene fotografije ponekad skrivaju najdublju patnju i većinu nesigurnosti. Savršene fotografije ponekad skrivaju većinu ožiljaka. Kamera možda pokazuje savršenstvo, ali ne pokazuje patnju i bol. Zato se nemoj “zaljubiti“ u fotografiju kada ne znaš stvarnost. Ono što je izvana ne govori uvijek cijelu priču. Ne moraš staviti na sebe etiketu koja označava nešto što nisi samo kako bi dobila nešto što želiš. A ako to i učiniš, to nešto što želiš, jamčim ti, je nešto što zapravo uopće ne trebaš. I zato, znaj tko si! Vjeruj u ono što si kako ne bi stavila etiketu na svoj život, etiketu koja ne prikazuje pravu tebe. Ako tako budeš postupala, ako budeš vjerovala, one negativne etikete koje netko pokušava staviti na tebe i tvoj život neće imati snagu, neće imati tu moć da promijene ono što si ti. Ali, sve započinje s tobom. Budi velika. Budi sigurna u sebe.