We all will rise ♥!

If we just lived like we mean it,

If we loved even when we don't feel it

We would suffer for a reason

And see there is more to who we are!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise

Above the mistakes that we've made!

Sometimes we've got to face the fall

Before we rise above it all.

Kada gledam samu sebe, sve što sam postigla, ali i ono što sam htjela postići ali iz nekog razloga nisam, sve što danas činim u odnosu na ono što sam činila u prošlosti, pogotovo u razdoblju od prije tri godine do, recimo, danas; shvatim da sam mnogo puta odgađala ono što je trebalo biti učinjeno. Mnogo sam puta govorila da ću nešto sutra učiniti, ali to sutra nikada nije došlo. Ponekad sam se pitala: "Kada će se napokon sve oko mene srediti?" 

"Možda sutra.", bio bi moj odgovor. Ali zašto to ne bi bilo upravo danas, sada, baš u ovom trenutku? Moramo nekako početi, a ako ne učinimo taj prvi korak, nećemo nikada doći na odredište, nećemo nikada postići ono što želimo. Prečesto sam odlučivala da ću nešto činiti ili da nešto neću činiti, ali sa prvim teškoćama došla su i odustajanja. Svaki put kada bih osjetila da je sve to preteško za mene, odustala bih ne shvaćajući da me možda upravo iza tih teškoća, baš na sljedećem životnom skretanju čekaju ostvarenja mojih snova. 

Budući da imam bujnu maštu i uistinu volim zamišljati stvari i činiti ih onakvima kakve nisu, često pokušavam zamisliti svoje najveće snove i želje kao prave osobe. Nije mi toliko bitan njihov izgled, nego njihovo ponašanje, njihovi osjećaji. Kada ih oblikujem u svojoj mašti kao ljudska bića, pokušam zamisliti kako se oni osjećaju ako dođem do njih, ako ih ostvarim. Jesu li sretni, zadovoljni, ponosni? Jedno znam sigurno: u takvim trenucima uvijek imaju širok osmijeh na licu. 

Ne bi imalo smisla da na tome ostanem i zato pokušavam proživjeti njihove osjećaje koji prožimlju njihova srca kada ja odustanem, ponekad i prije samog postignuća. Usamljenost, tuga, razočaranje, a ponekad i bijes - sve su to osjećaji tih mojih želja i snova kada ja odlučim ići onim naizgled lakšim putem i odustanem te ih tako pošaljem u zaborav. 

Nije ni malo ugodno osjećati se zaboravljenim. Sigurna sam da se svi s tim slažete. Ali zašto onda dopuštamo da se naši snovi i naše odluke i želje tako osjećaju? Zar vam ne bude žao ukoliko se netko od vaših prijatelja osjeća zanemarenim, zaboravljenim, zapostavljenim? A kako vam onda ne bude žao ako se odluke i snovi u vašem srcu tako osjećaju? Vrijeme je, ljudi moji, za neke promjene. Nije dovoljno samo odlučiti nešto. Iznimno je potrebno i djelovati u skladu s tom odlukom. 

Jedno bez drugog ne ide! Zato sljedeći put kada nešto odlučite, budite sigurni da ste spremni ići tim putem, koliko god on težak bio, prema ostvarenju te svoje odluke. Ali, molim vas uistinu od sveg srca; nemojte nikada ići tim putem punim prepreka sami! Postat će vam teško penjati se tim strmim brdom kojem ne vidite vrha, past ćete i vaše će se srce ozlijediti. 

Nemojte si dopustiti da izgubite snagu. Vjerujte mi, znam iz iskustva da postoje osobe koje će vrlo rado uz vas hodati tim putem i pomoći vam da dođete do vrha, do ostvarenja svojih odluka i snova, samo ih morate zamoliti da to čine. A ako i padnete, ne bojte se. Priznajte da ste pogriješili negdje putem i osoba uz vas spremno će vam pružiti ruku i pomoći vam da se ustanete i otresete prašinu sa sebe te nastavite dalje.

Već svi znate da sam i ja u svom životu donosila odluke koje nisam ostvarila, odustala sam. Ali kad god sam pala na ovom životnom putu, uvijek je postojao netko tko me podigao natrag na noge i pomogao mi da idem dalje bez obzira na sve rane koje je pad uzrokovao. Nedavno mi se ponovno dogodio pad. Pomislila sam, ovo je kraj, ne mogu više padati i onda se ponovno ustajati, ne mogu više izdržati to da stalno radim jedan korak naprijed, a dva natrag. Ali kao i svaki put do sada, imam uz sebe osobe koje su spremne učiniti sve samo da me spriječe da tako razmišljam. I upravo zbog tih osoba ja se i dalje borim, i dalje se trudim, i dalje dajem sve od sebe bez obzira na sve padove. Jednom će uistinu doći taj dan kada će biti dva koraka naprijed, a jedan natrag, dan kada ću se ustati ujutro iz kreveta bez straha od nepoznatog, tj. od onoga što mi taj dan donosi. A dok taj dan ne dođe, ja ću i dalje posustajati, ali uz pomoć dobrih osoba koje su uz mene ustajat ću se nakon svakog pada i hrabro ići naprijed koliko god boljele ozljede nastale tim padom. 

I reći ću još samo jedno: Iako ponekad želim sve sama, znam da to ne mogu. Potreban mi je netko tko će me saslušati kada imam problem, netko tko će obrisati moje suze kada sam tužna, netko tko će mi pomoći da se ustanem kada padnem. Ne samo meni, nego svima nama. Ja sam te osobe pronašla i uistinu sam im zahvalna na svemu. 

Nekome tko nije doživio da mu netko pomogne pronaći svjetlo u najmračnijim trenucima teško je objasniti koliko sam ja zahvalna osobama koje su meni pomogle. Za sve vas koji ovo čitate, a znate da sam vam zahvalna jer ste mi pomogli i znate što ste učinili sve za mene, želim vam samo ovo još poručiti: Znam da vam idem na živce kada govorim stalno "Oprosti što dosađujem..." i žao mi je zbog toga. :) Obećajem da ću se potruditi da to što manje govorim, ali ne očekujte da ću u potpunosti prestati. Znam da vam je ponekad teško pomoći mi, ponekad ne znate što biste rekli, ali vjerujte mi kad vam kažem da ne morate ništa posebno reći, samo mi dajte do znanja da ste tu i da vam mogu reći ako nešto nije u redu. Hvala vam jer do sada nikada niste odustali od mene. Hvala vam jer ste mi pomogli da se dignem nakon svakog pada. Hvala vam! ♥