Ponekad mislim da je jedina stvar teža od davanja ljubavi zapravo prihvaćanje iste. Često zaboravljamo da je prihvaćanje ljubavi ustvari izbor nas samih.
Često smo skloni stvarati zidove oko sebe koji će držati ljubav vani. Ti zidovi dolaze u različitim oblicima, a rastu svakim našim odbijanjem prihvaćanja ljubavi koja nam se pruža; tu su kada na brzinu smišljamo bilo kakve isprike koje nas udaljuju od drugih, kada biramo ljude za koje znamo da nisu, tako rečeno, prikladni za nas. Gradimo zidove kada izaberemo bol. Uvjeravamo same sebe da je lakše biti slomljena srca nego ići prema oporavku i osjećati se potpunim, ispunjenim. Uvjeravamo same sebe da je lakše ako svake noći zaželimo da nas ljubav negdje tamo u budućnosti ispuni - jer u obliku sna, ljubav je zapravo nešto što se može postići. Ponekad je lakše držati ljubav koju želimo izvan dosega nego ju prihvatiti kad nam je pružena. Jer, istina je: ljubav boli. Ne želim romantizirati tu previše. Jednostavno je: Ljubav boli. Postoji mnogo razloga zašto odbijamo prihvatiti ljubav kada nam je ona pružena, a toliko dugo smo žudjeli za njome. Ponekad to činimo jer mislimo da ćemo ustvari tako najbolje zaštititi sebe, ukoliko se odvojimo od ostatka svijeta. Ponekad je pak situacija obrnuta i mislimo da štitimo druge ukoliko ne prihvatimo njihovu ljubav, štitimo ih od oluja koje divljaju u nama. Uostalom, ako ih i pustimo, ako prihvatimo ljubav, te osobe koje su nam ju pružile možda ne znaju kako prebroditi te oluje. Zašto to činimo?! Pa, možda je osnovni razlog taj što nas ljubav plaši. Ono što ja često za sebe mislim jest da ne zaslužujem tu ljubav. Ali i treći razlog sam iskusila: mi to činimo zato što bismo radije sami pali pod ogromnim teretom koji nosimo nego da taj ogroman teret stavimo nekome drugome na leđa. Istina, sve su to snažni razlozi za odbijanje ljubavi, ali dopustite mi da vam nešto kažem: Nijedan od tih razloga nije dovoljno valjan jer, vjerujte mi, to se samo naš um poigrava s nama. Priznajmo, svi smo mi ponekad tretirali druge oko nas lošije nego što oni to zaslužuju, bar jednom. Svi smo mi napravili neke izbore koji su daleko od onoga što zaslužuje divljenje. Ali, moramo se prestati psihički ubijati zbog toga. Shvatite da niste zbroj svih loših stvari koje ste učinili, niti onih loših stvari koje su vama učinjene! Niste teret! Vaši osjećaji možda se vama čine prevelikima, ali definitivno nisu nešto s čime se drugi ne mogu nositi. Niste ono što vam se mota po mislima u 3 ujutro dok u očaju hodate gore-dolje po sobi. Niste vaše sumnje, strahovi ili pogreške!
Želim da učinite nešto za mene, upravo sada: Zamislite sebe, ono što najviše volite na sebi. Nema veze koliko vam dugo treba da pronađete taj jedan detalj. Može to biti bilo što. Jeste li? Dobro... Sada zamislite sebe na svoj najbolji dan. U mislima stvarajte scenarije o događajima taj dan i dobro se držite tih slika. Zašto sam ovo tražila od vas sada? Zato što vam želim pokazati da niste samo zbroj onih loših stvari, nego ste ustvari zbroj svih dobrih, pozitivnih stvari. Nitko od nas nije definiran osjećajima i događajima koji su pomiješani u nama nego onim stvarima zbog kojih smo odrasli, zbog kojih smo ovdje gdje jesmo, zbog kojih smo mi. Naučite prihvatiti ljubav. Zaslužujete to! ♥
Kada gledam samu sebe, sve što sam postigla, ali i ono što sam htjela postići ali iz nekog razloga nisam, sve što danas činim u odnosu na ono što sam činila u prošlosti, pogotovo u razdoblju od prije tri godine do, recimo, danas; shvatim da sam mnogo puta odgađala ono što je trebalo biti učinjeno. Mnogo sam puta govorila da ću nešto sutra učiniti, ali to sutra nikada nije došlo. Ponekad sam se pitala: "Kada će se napokon sve oko mene srediti?"
"Možda sutra.", bio bi moj odgovor. Ali zašto to ne bi bilo upravo danas, sada, baš u ovom trenutku? Moramo nekako početi, a ako ne učinimo taj prvi korak, nećemo nikada doći na odredište, nećemo nikada postići ono što želimo. Prečesto sam odlučivala da ću nešto činiti ili da nešto neću činiti, ali sa prvim teškoćama došla su i odustajanja. Svaki put kada bih osjetila da je sve to preteško za mene, odustala bih ne shvaćajući da me možda upravo iza tih teškoća, baš na sljedećem životnom skretanju čekaju ostvarenja mojih snova.
Budući da imam bujnu maštu i uistinu volim zamišljati stvari i činiti ih onakvima kakve nisu, često pokušavam zamisliti svoje najveće snove i želje kao prave osobe. Nije mi toliko bitan njihov izgled, nego njihovo ponašanje, njihovi osjećaji. Kada ih oblikujem u svojoj mašti kao ljudska bića, pokušam zamisliti kako se oni osjećaju ako dođem do njih, ako ih ostvarim. Jesu li sretni, zadovoljni, ponosni? Jedno znam sigurno: u takvim trenucima uvijek imaju širok osmijeh na licu.
Ne bi imalo smisla da na tome ostanem i zato pokušavam proživjeti njihove osjećaje koji prožimlju njihova srca kada ja odustanem, ponekad i prije samog postignuća. Usamljenost, tuga, razočaranje, a ponekad i bijes - sve su to osjećaji tih mojih želja i snova kada ja odlučim ići onim naizgled lakšim putem i odustanem te ih tako pošaljem u zaborav.
Nije ni malo ugodno osjećati se zaboravljenim. Sigurna sam da se svi s tim slažete. Ali zašto onda dopuštamo da se naši snovi i naše odluke i želje tako osjećaju? Zar vam ne bude žao ukoliko se netko od vaših prijatelja osjeća zanemarenim, zaboravljenim, zapostavljenim? A kako vam onda ne bude žao ako se odluke i snovi u vašem srcu tako osjećaju? Vrijeme je, ljudi moji, za neke promjene. Nije dovoljno samo odlučiti nešto. Iznimno je potrebno i djelovati u skladu s tom odlukom.
Jedno bez drugog ne ide! Zato sljedeći put kada nešto odlučite, budite sigurni da ste spremni ići tim putem, koliko god on težak bio, prema ostvarenju te svoje odluke. Ali, molim vas uistinu od sveg srca; nemojte nikada ići tim putem punim prepreka sami! Postat će vam teško penjati se tim strmim brdom kojem ne vidite vrha, past ćete i vaše će se srce ozlijediti.
Nemojte si dopustiti da izgubite snagu. Vjerujte mi, znam iz iskustva da postoje osobe koje će vrlo rado uz vas hodati tim putem i pomoći vam da dođete do vrha, do ostvarenja svojih odluka i snova, samo ih morate zamoliti da to čine. A ako i padnete, ne bojte se. Priznajte da ste pogriješili negdje putem i osoba uz vas spremno će vam pružiti ruku i pomoći vam da se ustanete i otresete prašinu sa sebe te nastavite dalje.
Već svi znate da sam i ja u svom životu donosila odluke koje nisam ostvarila, odustala sam. Ali kad god sam pala na ovom životnom putu, uvijek je postojao netko tko me podigao natrag na noge i pomogao mi da idem dalje bez obzira na sve rane koje je pad uzrokovao. Nedavno mi se ponovno dogodio pad. Pomislila sam, ovo je kraj, ne mogu više padati i onda se ponovno ustajati, ne mogu više izdržati to da stalno radim jedan korak naprijed, a dva natrag. Ali kao i svaki put do sada, imam uz sebe osobe koje su spremne učiniti sve samo da me spriječe da tako razmišljam. I upravo zbog tih osoba ja se i dalje borim, i dalje se trudim, i dalje dajem sve od sebe bez obzira na sve padove. Jednom će uistinu doći taj dan kada će biti dva koraka naprijed, a jedan natrag, dan kada ću se ustati ujutro iz kreveta bez straha od nepoznatog, tj. od onoga što mi taj dan donosi. A dok taj dan ne dođe, ja ću i dalje posustajati, ali uz pomoć dobrih osoba koje su uz mene ustajat ću se nakon svakog pada i hrabro ići naprijed koliko god boljele ozljede nastale tim padom.
I reći ću još samo jedno: Iako ponekad želim sve sama, znam da to ne mogu. Potreban mi je netko tko će me saslušati kada imam problem, netko tko će obrisati moje suze kada sam tužna, netko tko će mi pomoći da se ustanem kada padnem. Ne samo meni, nego svima nama. Ja sam te osobe pronašla i uistinu sam im zahvalna na svemu.
Nekome tko nije doživio da mu netko pomogne pronaći svjetlo u najmračnijim trenucima teško je objasniti koliko sam ja zahvalna osobama koje su meni pomogle. Za sve vas koji ovo čitate, a znate da sam vam zahvalna jer ste mi pomogli i znate što ste učinili sve za mene, želim vam samo ovo još poručiti: Znam da vam idem na živce kada govorim stalno "Oprosti što dosađujem..." i žao mi je zbog toga. :) Obećajem da ću se potruditi da to što manje govorim, ali ne očekujte da ću u potpunosti prestati. Znam da vam je ponekad teško pomoći mi, ponekad ne znate što biste rekli, ali vjerujte mi kad vam kažem da ne morate ništa posebno reći, samo mi dajte do znanja da ste tu i da vam mogu reći ako nešto nije u redu. Hvala vam jer do sada nikada niste odustali od mene. Hvala vam jer ste mi pomogli da se dignem nakon svakog pada. Hvala vam! ♥
~Budući da sam napisala novu priču za LiDraNo, ovu smijem objaviti na blogu.~
Mir? Rat? Ljubav?
Mržnja? Život... O čemu se zapravo radi? Je li život samo rođenje, smrt i puko
preživljavanje razdoblja između? Ili se pak radi o nečemu mnogo složenijem o
čemu ne razmišljamo previše? Ja sam jedna od tih, izgleda rijetkih osoba koje
ponekad razmišljaju o životu i njegovom značenju, smislu svega ovoga. I nakon 16
godina napornog razmišljanja, nakon toliko neprospavanih noći, došla sam do
pomalo potresnih zaključaka: ovaj svijet ide u pogrešnom smijeru. Zato koristim
ovu priliku da pošaljem poruku svima.
Na samom početku ove
poruke, pitanje: Zašto naša djeca, naši unuci, praunuci moraju biti ono što smo
i mi sada? Zašto ne dopuštamo drugima da budu ono što jesu, da pokažu svoj
potencijal? No, budimo iskreni, ne možemo promijeniti svijet jednom
jednostavnom misli. Ali moje razmišljanje je da svatko od nas, od najstarije do
najmlađe osobe ima dužnost s kojom je rođen, dužnost da se bori kako bi
slijedio svoje srce. Samo, čini mi se da je sve više nas ostavljeno u tami da
sami spoznamo tu istinu da smo dužni boriti se i zaštititi druge oko nas. Ostavljeni
smo da se sami suočimo s lažima života, a iskreno, meni je dosta tih laži, a
čvrsto sam uvjerena da je i svima ostalima dosta. Kada spoznamo da smo okruženi
lažima, počinjemo pronalaziti osobe koje ćemo kriviti za te laži. Krivimo
roditelje, braću, sestre, profesore, prijatelje, neprijatelje... Kako bilo da
bilo, rezultat je uvijek isti: ponovno se nađemo u zamci koju nam je život
priredio i opet se nalazimo na početku jer nismo izvršili svoju dužnost, nismo
se borili za druge. Borili smo se za nas, naš ugled.
Vremena se danas brzo
mijenjaju. Naš svijet se dijeli, stvara krhke dijelove. Ja i dalje pišem,
slažem riječi na list papira, jednu po jednu, a oko mene se i dalje ništa ne
mijenja. Kažu mi da će oslobađanje mojih misli u ovom, pisanom obliku pomoći da
ne izgubim borbu sa samom sobom, da ne pobjesnim, ali ja ne mogu i dalje ovdje
sjediti svaku noć uzaludno se nadajući da će ove riječi nekako promijeniti
situaciju. Ali, svejedno ne odustajem. Kao da sam u potrazi za nečim. Nečim
boljim... Baš kada se osjećam lako kao pero, kao da sam doista napokon pronašla
neki oblik bijega, iz ovog modernog svijeta u kojem živimo, iz te bolne
svakodnevice opet se pojavi nešto što me kao ubod igle vrati u stvarnost pa se
ponovno nađem zarobljenom. Droga, silovanja, nasilje, ratovi... Ljudi stalno
govore da slušaju i vide činjenice. Ali onda zatvore oči i postanu slijepi.
Tada začepe uši i ništa ne čuju. U tim trenucima ne mogu vladati svojim umom. U
tim trenucima čine ogromne pogreške. U tim trenucima one loše stvari čine se
tako ispravnima. Izgube kontrolu i eto ih ponovno na samom rubu, ali ovaj put
čine mnogo gore stvari. Počnu osuđivati druge zbog onoga što im se čini čudnim,
drugačijim, dok ustvari ne shvaćaju da su te osobe koje postaju njihove žrtve
zapravo njihova braća i sestre, prijatelji i prijateljice, njihova velika
obitelj. Dok razgovaraju s onima koji su ih doveli u tu poziciju, do tih
trenutaka ogromne slabosti, počinju govoriti stvari koje im inače ne bi imale
smisla: „Ako to učinim, pokazat ću svima tko sam ja i što mogu!“ Ono što ne
shvaćaju jest činjenica da to pokušavaju pokazati na pogrešan način. Ali već je
prekasno jer su postali uvjereni da moraju na primjeru nasilja pokazati svoju
“snagu“ i zato guraju svoju žrtvu, udaraju je dok ona plačući ne padne, a oni
se tek onda počnu pitati što to rade, tek tada shvate da čine lošu stvar, da ne
žive ŽIVOT. Ali u većini slučajeva tada bude prekasno.
Osobno, ja sam protiv
ideje o brizi prema jednima dok prema drugima imamo odnos bez imalo ljubavi. Ja
sam protiv ideje o mržnji prema nečijem izgledu, razmišljanju, ponašanju,
vjerovanju. Možda se u nečijim očima činim ludom, ali nisam ja jedina koja se
vraća mokra nakon hodanja po kiši bez kišobrana. Dobro, istina je da bismo
vjerojatno vrlo lako mogli zaključiti da većina vas nema ista razmišljanja,
iste stavove kao ja, ali ja sam ta koja neće mirno sjediti i gledati kako bilo
tko od mojih vršnjaka na bilo koji način gubi vjeru jer ne živi život u punom
smislu njegova značenja.
Jednakost je pravo i zaslužujemo
ju, kako ja, tako i svi vi. Sloboda je osnovna potreba svakoga od nas, a ljubav
je ono nešto što bi svatko od nas trebao širiti dalje jer to su stvari kojih
nikada ne smije nestati. Znam da su ovo samo riječi na papiru koje možda mogu
opisati i vaše osjećaje kao što opisuju moje, ali priznajmo, one ne mogu
promijeniti svijet, one ne mogu promijeniti nikoga od nas. To je ono što činimo
mi sami, svojom slobodnom voljom. Ali, mislim da je važno naglasiti da se
svijet vrlo brzo mijenja i ne ostaje nam još mnogo vremena da pokušamo malim
promjenama učiniti ga ljepšim mjestom za život.
~ Postoje osobe koje će znati kome je ova objava prvenstveno upućena. Iako želim isto napomenuti i da osim te jedne osobe kojoj je ovo posvećeno, ovu objavu na svoj život mogu primijeniti i svi drugi koji se osjećaju kao i osoba opisana u ovoj objavi. ~
Please Don't Give Up! ♥
Vidim da plačeš po noći. Vidim koliko se osjećaš samom. Vidim koliko se boriš svaki dan, dok ti je na licu uvijek taj odlučni, hrabri osmijeh. Zatim, vidim kako polako ulaziš u tišinu svoje sobe. Napokon si sama. Napokon možeš spustiti taj zid koji tijekom dana gradiš oko sebe da drugi ne shvate koliko ustvari patiš. U trenutku kada taj zid padne, tišinu koja te do tada okruživala prekidaš jecanjem. Ne znaš zašto tvojim licem teku suze, ali znaš da je sada već kasno da ih zaustaviš. Ne želiš da te itko čuje pa zato prigušuješ plač jastukom. I eto te opet na samome rubu. Razmišljaš ima li smisla nastaviti kada očigledno nisi dovoljno snažna. Vidim kako sklapaš ruke i kroz plač moliš Boga za još jednu priliku, da ti dâ dovoljno snage u toj novoj prilici da izdržiš sve ono što On stavlja pred tebe. A onda molitvu završavaš riječima: "A ako mi ne možeš dati snagu da sve to izdržim, Bože, onda te molim da sve ovo završi."
YOU'RE NEVER ALONE ♥!
Ponovno ti naviru suze, a zatim, onako iscrpljena, padaš u san i duboko se u sebi nadaš da će sutrašnji dan biti ili bolji ili posljednji. Ali, želim ti reći da si premlada da se tako osjećaš. Premlada si da tako razmišljaš. Drugi oko tebe ne vide taj skriveni očaj. Oni vide lijepu curu, uspješnu, sretnu i zadovoljnu, popularnu, briljantnu. Oni vide nekoga kome se mogu povjeriti, nekoga tko ima izgrađen stav prema svemu, tko ima samopouzdanje i vjeru. A sada te pitam: Jesi li znala da postoji toliko osoba koje bi htjele biti baš poput tebe? Jesi li znala da postoje osobe koje te obožavaju, koje misle da kada bi bili upola kao ti možda bi njihov život bio bolji? Zar ne vidiš koliko nade pružaš tim osobama? Znam da se bojiš same sebe. Znam da ponekad misliš da mrziš samu sebe. Znam da često odlaziš spavati pitajući se: Vrijedi li se ujutro probuditi? Znam kakve su to misli koje ti lete umom iz dana u dan. To me čini neopisivo tužnom. Ti se ne bi smjela tako osjećati. Mnogo si više od toga. Ne bi se trebala tako boriti svaki dan samo da preživiš. Zaslužuješ mnogo više. Zaslužuješ sve one osjećaje koje i druge cure tvojih godina prožive: uzbuđenje prilikom prvog poljupca, prve izlaske, maturalnu zabavu i još mnogo divnih stvari koje te čekaju u životu. Vidjela sam neke stvari koje si činila, stvari kojih se sramiš, stvari koje si uplašeno činila bez ikakve kontrole koja te mogla zaustaviti. Ne zaslužuješ takvo poniženje. Zaslužuješ mnogo, mnogo više. Curo, zar ne vidiš da se ne moraš uništavati kako bi dobila kontrolu? Tvoje tijelo zaslužuje mnogo više od te muke. Tako si uplašena, izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti. Molim te, vjeruj mi kada ti kažem da ne trebaš tražiti potvrđivanje kroz svoje tijelo. Lijepa si samim time što postojiš! ♥ Oh, malena, želim da te mogu držati dok plačeš i reći ti da ne zaslužuješ bol koja ti je nanesena. Molim te, oprosti sebi. Oprosti sebi za sve one oznake na tvom tijelu, za sva ona djela očaja, ono što si učinila u strahu i izgubljenosti. Znaj da zaslužuješ mnogo više od onoga što ti je učinjeno. A sada kažem:
Just a little longer
Ti ćeš pobijediti. Obećajem. Tvoje će srce jednoga dana biti izliječeno. Bol će postati podnošljiva. Samo, molim te, izdrži još malo. Je li to u redu? Dobro. Želim da vidiš koliko si života već do sada dotakla. Zaslužuješ, čuješ li me, zaslužuješ biti na ovome svijetu! Bog ima plan, a ti imaš priču. Nikada ne odustaj, molim te! Nastavi se boriti! Uz tebe sam! ♥
Probudiš se i odmah te okupira te onaj poznati osjećaj straha. Misliš "Moram učiniti to, to i to.", "Ne mogu to učiniti.", "Što ako to ne učinim?" Takve misli prolete tvojim umom i već si zablokirala. Jedino što želiš jest vratiti se u krevet i sakriti se od svijeta oko tebe.
Koliko god bih željela reći da se takve stvari meni ne događaju, da takva jutra rijetko proživljavam, ne mogu. Činjenica je da se događaju i previše često.
Lako je dopustiti takvim mislima da kontroliraju tvojim životom. Počneš im dopuštati da te u potpunosti opisuju. Svako jutro samu sebe podsjećaš i uvjeravaš da si nešto što nisi, nešto što te uopće ne treba i ne smije opisati.
Možda je i danas bilo tako; čim si se probudila pomislila si: "Što ako ovo ne prođe kako treba? Što ako ovo ne uspijem učiniti pravilno? Što ako prekinem ovaj niz pozitivnih dana?"
Upravo tako: "Što ako?" Tim običnim dvjema riječima dopuštamo da nam u sekundi promijene način razmišljanja. Mogu ti iskreno reći da čim dopustiš tim dvjema riječima da upravljaju tvojim umom, više ništa neće biti kako treba. Nadam se da nećeš na isti način kao i ja shvatiti moć tih riječi.
Ali, iako si se možda danas probudila razmišljajući na takav način, sutra ne mora biti isto. Neka sutra bude drugačije. Dopusti samoj sebi da se oslobodiš tog zatvora u kojem živiš iz dana u dan. Sutra odluči da si se previše puta probudila usamljena i uplašena. Čvrsto odluči da ćeš se od sutra početi prihvaćati činjenicu da si živa i da dišeš. Odluči slaviti nove početke, nove prilike.
Sutra kada se probudiš, pogledaj u zrcalo i reci samoj sebi: "Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si!" Ponovi to više puta u sebi i još više i još više, sve dok uistinu ne shvatiš da je istina to što si govoriš.
"Lijepa si!"
Čak i kad se ne osjećaš dovoljno dobrom. Čak i kad se ne uklapaš u okolinu. Čak i kada ti drugi ne govore isto.
"Voljena si!"
Čak i kada misliš da si sama. Čak i kada ti se čini da svi osim tebe imaju nekoga uz sebe. Čak i kada se ne osjećaš dostojnom biti voljena.
"Dovoljna si!"
Čak i kada je jedina stvar koju možeš učiniti leći u krevet i pokriti se preko glave. Čak i kada posrneš i padneš. Čak i kada ti se čini da si zaboravila zašto si uopće započela i kad ti se čini da ne možeš pronaći valjani razlog da nastaviš dalje.
Ponavljaj si te riječi iznova i iznova tako da stvarno u to povjeruješ i ne odustaj ako ti bude trebalo malo duže.
Sada kada si izazvala svoje negativne misli, promijeni igru. Odluči da ćeš imati više dobrih početaka svakog dana nego loših. Zato se i dalje svakog dana, koliko god bilo potrebno, sjeti svih tih istina gore navedenih. Ako se boriš sa tim da ih izrekneš na glas, reci ih zajedno sa mnom: "Lijepa sam! Voljena sam! Dovoljna sam!"
Znamo da nitko drugi ne može igrati našu ulogu u ovome svijetu. I na kraju, kao što govorimo te tri rečenice jedni drugima i vjerujemo u njih jedni za druge, one će postati istina i za nas same. Nastavit ćemo se boriti za sretne dane koje smo zaslužili, a doći ćemo do njih jer imamo jedni druge. Nećemo i ne smijemo nikako putovati kroz ovaj svijet sami. Ovo je za sve one koji se i dalje nadaju da će imati više dobrih jutara nego loših. Vaše će se želje ostvariti, samo budite uporni. I ne zaboravite, svakodnevno si govorite tri istine koje su navedene u ovoj objavi i sve će vam se zasigurno posložiti ubrzo.
Ostanite snažni i hrabri! ♥ U ovome smo zajedno, a zajedno smo jači!
Ova pjesma mi se vrti po glavi već danima, s razlogom. I iskreno, što više promatram svijet oko sebe, shvaćam da ova pjesma ne opisuje samo mene nego 99,9% osoba u mojoj okolini.
Shvatila sam da se jako puno ljudi danas pokušava pokazati onakvima kakvi ustvari uopće nisu. Mnogi od nas žele drugima dokazati da je sve savršeno u redu s njihovim životom, da ne znaju za osjećaj tuge, sve to samo da ih ne bi pratio onaj konstantni šapat u njihovim mislima: "Ali tvoj je život sasvim u redu. Nemaš razloga biti nesretan. Nemoj praviti dramu."
Da, znam kakav je to osjećaj. A vjerujem da se i mnogi od vas koji ovo čitate prepoznajete u gore navedenom. Ali zašto? Zašto to činimo? Zašto dopuštamo da nas svi oni osjećaji za koje smatramo da su negativni unište dok iz zadržavamo za sebe? Zašto jednostavno ne kažemo iskreno što osjećamo? Mnogi od nas koji se tako osjećamo najčešće na takva pitanja dajemo vrlo kratak odgovor: "Preteško je."
NE! Nije preteško! Nikada nije bilo i nikada ni neće biti. Samo si mi to govorimo zato što se ustvari bojimo mnogo složenijih stvari. U mislima stvaramo najgore moguće scenarije i za svakog od tih scenarija mislimo da postoje velike šanse da se to i dogodi i to nas stalno razmišljanje o negativnim mogućnostima zaslijepi. Doslovno prekrije onaj dio našeg mozga koji vidi i pozitivne stvari i tada nastaje još veći problem.
Ono što je ustvari ogromna istina jest činjenica da svi mi ustvari očajnički želimo nekome priznati što i kako osjećamo. Samo, toliko smo puta možda doživjeli da nas je netko osuđivao zbog onoga što vidi izvana zanemarujući činjenicu da ne zna što se nalazi iznutra, pa sada više nismo sigurni možemo li i želimo li još nekome vjerovati. Čak i za one osobe koje su nam se činile najbližima smatramo da će nas iznevjeriti. Bojimo se da će nas netko osuđivati, da ćemo izgubiti i ono malo što imamo. Zato šutimo, kao da ne shvaćamo, točnije ne želimo shvatiti koliko je ta šutnja pogubna za sve nas. Ali to shvatimo tek kada je prekasno.
Zato ostajemo i dalje u sjeni dok se tama oko nas samo sve više i više skuplja i postaje sve gušća i gušća. U tren oka, shvatimo da se nalazimo okruženi ničim osim mraka, gustog debelog sloja tame, odsječeni od ostatka svijeta. Što sada? Kako se vratiti? Želim li se uopće vratiti? Što me čeka izvan te tame? Kako će drugi reagirati kada me vide, kada shvate istinu?
Što više razmišljamo, što si više takvih pitanja postavljamo, sve više oklijevamo, sve više odgađamo taj svoj povratak iz tame u okolni svijet i samo još više i dublje padamo.
Ako imate sreće kao što sam ja imala, u određenom trenutku, obično kada mislite da je već kasno za povratak, da nema smisla i nade, pojavit će se nečija ruka koja će vas primiti i zaustaviti vaš daljnji pad, izvući će vas iz te tame. Ta će osoba sjesti nasuprot vas jednog dana i pitat će vas da im kažete istinu, bez obzira koliko istina surova bila. Još uvijek ošamućeni svjetlošću svijeta oko vas možda nećete isprve uspjeti reći sve, ali to je u redu. Ta će vas osoba strpljivo saslušati i čekat će da skupite snagu da kažete i ostatak ukoliko nešto možda niste rekli. Neće iz vas izvlačiti na silu podatke o toj tami u kojoj ste se nalazili i o događajima koji su vas tamo bacili.
Ja sam imala tu sreću i nadam se da će ju i svaki čovjek na ovome svijetu koji se nađe u toj tami imati. Neopisiv je osjećaj kada napokon, nakon što toliko dugo mislite da ste sami, shvatite da postoje osobe koje će vas saslušati, koje će ići na metodu "ja nešto kažem pa onda ti".
Nažalost, neki nisu te sreće. Neke ta ruka spasa ne uspije dohvatiti i oni uistinu povjeruju da više nema smisla. Odustanu. Nažalost, takav je svijet, takva je surova stvarnost. Ali, zašto bi bila takva? Zašto bi se to uopće moralo događati? Zašto ne mogu svi imati osobu koja će im pružiti ruku ukoliko padnu i pomoći im da ustanu i otresu prašinu? Bojim se da ovaj svijet ide u pomalo krivom smjeru. Današnje društvo se svodi na podjelu "boljih" i "lošijih". Mi smo kao ljudska bića nešto fascinantno, istovremeno smo i različiti, složeni, individue i isti, građom i mnogim drugim obilježjima.
Zato ne bi trebala postojati ta podjela na "bolje" i "lošije" na temelju načina odijevanja, materijalnog stanja, načina razmišljanja itd. Ovaj svijet je naš i kakvim ga mi sad učinimo takav će on biti za sljedeće generacije. Upravo zbog toga, vrijeme je da nešto poduzmemo. Već je previše osoba izgubilo borbu sa tamom. I jedna je previše! Ali, ne mogu ovo sama. Zato trebam pomoć svakoga od vas. Zajedno možemo mnogo toga učiniti, mnogo toga promijeniti. Samo moramo vjerovati!
Vrijeme je za akciju. Ovo su samo riječi, ali riječi imaju moć i već sam to nekoliko puta naglasila. Pa, iskoristimo ju već jednom! Ubuduće, nemojte gledati nečiji osmijeh i po njemu suditi osobu. Gledajte u nečije oči. Tako ćete najbolje prepoznati osobu koja se bori, a ako primijetite da se netko nalazi u tami i da neprekidno pada, pomozite da ustane, pružite ruku spasa; uputite lijepu riječ, običan pozdrav može uljepšati nekome dan iako možda toga niste ni svjesni. Ako vam netko prizna istinu o sebi, o svojoj patnji, ne osuđujte, nikako! Naprotiv, ako vam netko toliko povjerenje pokaže da vam ispriča neki bolan trenutak svog života, pokažite i vi trunku poštovanja prema toj osobi i pružite mu/joj podršku. Lako je osuđivati, ali time ništa ne postižemo. Vrijeme je da budemo drugima primjer, pozitivan primjer. Ne smijemo se više bojati tuđih reakcija na neke naše poteze nego moramo hrabro i odlučno podizati i dalje svijest o takvim stvarima i pomoći učiniti ovaj svijet ljepšim mjestom.
Maybe there's a way out of the cage where you live.
Maybe one of these days you can let the light in.
Show me how big your brave is!
Say what you wanna say, and let the words fall out. Honestly I wanna see you be brave
With what you want to say
And let the words fall out.
Honestly I wanna see you be brave!
And since your history of silence
Won't do you any good,
Did you think it would?
Let your words be anything but empty!
Why don't you tell them the truth?"
- Sara Bareilles: Brave
Otkako znam za sebe, pretvaram se da sam nešto što nisam ili netko tko nisam. Usudim se sada reći da sam se osjećala pomalo usamljeno oduvijek, ali nikada to nisam htjela priznati. Bila sam ona sretna cura koja je uvijek sa svime zadovoljna i kojoj je sve savršeno u životu. Toliko sam uvjeravala druge u to, da sam i sama jednim dijelom počela vjerovati tim činjenicama, istina, pogrešnim. Oduvijek je stvarnost bilo ono što se događa iza zatvorenih vrata, a čim bih izašla van, među druge ljude, na mom bi se licu pojavio onaj već dobro poznati osmijeh kojeg sam toliko savršeno istrenirala da više nitko nije primjećivao da taj osmijeh ustvari nije ono što se čini. Tako sam ja postala cura koja je uključena u sve moguće aktivnosti: trenirala sam plivanje, odbojku, igrala sam stolni tenis, išla na radioamatere, razna natjecanja u školi, bila sam uključena u recitatorsku i dramsku skupinu, uključila sam se i u skupinu čitača u crkvi.
Uključila sam se u sve za što sam vjerovala da će me osloboditi, udaljiti od one boli koju sam osjećala u sebi. Jednim sam dijelom i uspjela u svojoj namjeri. Samo, uvijek postoji ono ALI. Da, jedan dio mene ostao je odsječen od svijeta.
Dugo sam vremena živjela dva potpuno drugačija života; život koji svi vide - život u kojem sam bila sretna tinejdžerica i život koji samo ja vidim. Dugo vremena te su se dvije osobe u meni stalno bojale jedna druge. Bojala sam se da će me ljudi vidjeti onakvom kakva zapravo jesam, da će shvatiti da se ispod mog osmijeha krije ogromna borba, da je iza mog svjetla gusta tama...
Vidite, neki ljudi se boje mraka, neki se boje morskih pasa, neki se boje smrti, a ja sam se velik dio dosadašnjeg života bojala same sebe. Bojala sam se svoje iskrenosti, svoje ranjivosti, a zbog tog sam straha stjerana u kut iz kojeg, činilo mi se, postoji samo jedan izlaz. I o tom sam ja izlazu razmišljala svakog dana jer to je nešto s čime se nosite do kraja života. To nije poput vodenih kozica koje prebolite jednom i više se ne pojavljuju. Taj vam osjećaj postane vaša svakodnevica, onaj cimer kojeg ne možete istjerati iz stana, glas kojeg ne možete utišati, to su osjećaji koje, čini vam se, ne možete izbjeći.
A najgore od svega jest činjenica da nakon nekog vremena postanete imuni na sve to. Tada, ono čega se najviše bojite nije patnja koju osjećate u sebi. To postaje stigmatiziranje od drugih, ne odobravajući pogled u očima vaših prijatelja, glasine koje se šire o vama. To je ono što vas spriječi da podijelite svoje osjećaje s drugima. I zato to držite u sebi i krijete.
Da, znam kako se osjećate. Ali ja sam tu da vam kažem da to nije u redu. Ne smije vas zaustaviti strah. Nemojte više pokrivati svoje ožiljke flasterima i praviti se da nisu ondje. Jer jesu! Ali, znate što? U redu je. Ako prolazite kroz takve trenutke, znajte da je to u redu. To ne treba biti vaš identitet ili znak slabosti.
To je samo dio ovog našeg životnog puta i koliko god ja mrzila neke pozicije u koje me moja borba dovela, na mnogo sam načina i zahvalna na svemu tome. Jer, istina je, ta moja životna borba odvela me u mnoga lutanja, ali da nije bilo toga, ja možda nikada ne bih pronašla svoju snagu, možda ni dan danas ne bih upoznala ove predivne ljude kojima je stalo do mene i koji to iz dana u dan pokazuju. Moja mi je patnja donijela perspektivu, moja me bol natjerala da imam nadu - nadu i vjeru; vjeru u sebe, vjeru u Boga, vjeru u ljude oko mene, vjeru da je sutra novi dan, nova prilika i da će biti bolje, vjeru da mogu nešto promijeniti, da mogu progovoriti i boriti se protiv stigmatiziranja, protiv neznanja današnjeg društva, protiv netolerancije. I više od svega, vjeru da mogu pokazati drugima, da mogu pokazati svima vama, koliko mi je stalo, da vas prihvaćam upravo zato što ste takvi kakvi jeste, što ste ono što vi želite biti, a ne ono što svijet od vas želi da budete.
Jer svijet u koji ja vjerujem je onaj u kojem prihvaćanje vlastitog svjetla ne znači i ignoriranje one svoje lošije strane. Svijet u koji ja vjerujem je onaj gdje mogu nekoga pogledati u oči i iskreno i bez oklijevanja reći: "Prolazim kroz pakao." I taj netko bi mogao reći: "Znaš što? I ja isto." i to je u redu jer naš je život uz patnju u redu. Mi smo ljudi. Mi smo ljudi i mi se borimo i patimo, krvarimo, plačemo, a ako ste mislili da prava snaga znači da nikada ne pokazujemo svoje slabosti, onda sam ja tu da vam kažem da ste gadno u krivu. U krivu ste jer je to upravo suprotno. Mi smo ljudi i svi mi imamo probleme. Nismo savršeni i to je sasvim u redu. Zato moramo zaustaviti neznanje, zaustaviti stigmu, zaustaviti netoleranciju i više od svega: ZAUSTAVITI ŠUTNJU! Moramo pogledati istinu i početi pričati. Jer jedini način kako možemo pobijediti neki problem jest da budemo snažni ZAJEDNO. I ja vjerujem da možemo.
Ali ništa od ovoga što sam napisala ne bi vrijedilo da ne kažem sljedeće: vjerujem da sve počinje upravo sada, upravo ovdje, sa mnom, sa vama. Vrijeme je da zauzmemo svoj stav. Ja više ne želim šutjeti. Shvatila sam da me to neće dovesti nikamo. I zato pozivam i sve vas koji ovo čitate da mi se pridružite u ostvarivanju ovog cilja, u stvaranju boljeg društva bez osuđivanja, bez stigme. Želim vas vidjeti i čuti. Budite primijećeni! Budite HRABRI! Recite ono što vam je na srcu, iznesite svoje osjećaje i ne prepuštajte se strahu. Možda mislite kako ne možete biti toliko hrabri i reći istinu, ali vjerujte mi, kada pokušate shvatit ćete da to nije tako teško. Ja sam to shvatila (zato što sam imala nekoga da mi pokaže pravi put - i od srca kažem "hvala" tim osobama), a sada je vrijeme da i vi to shvatite. Neka ovo bude početak, ali ne i kraj. Nastavimo svi malim koracima prema boljem društvu.
Vjerujem u vas i zato nikada ne odustajte i budite hrabri! ♥
Confess it all in me, no matter tell me your name.
No I won't judge you!
And I'll help you through!"
- Kelly Clarkson: Let your tears fall
Zašto pišem? Zašto sam napravila blog?
Zašto sam postala član zajednice 7CupsOfTea?
To su samo tri od gomile pitanja koje me često mnogi ispituju. Moj je odgovor vrlo često: "Ah, eto tako."
Ali, nije to tako jednostavno. Nije meni jednog dana samo tako došla ideja da bih ja mogla pisati, a pogotovo mi nije samo tako sinulo da pišem o životu, motivaciji itd. Nije meni samo tako palo na pamet da se registriram i postanem član zajednice 7CupsOfTea.
Istina, i prije sam ja voljela pisanje ili pričanje priča, ali nije to bilo nešto posebno. Tek se određenim nizom događaja u mom životu rodila ta ljubav prema pisanju, pisanju o stvarnom svijetu oko mene, pisanju o surovosti ovoga života. Ali, nije mi sada cilj pisati ovdje sve svoje jade i muke koji su na kraju doveli do svega ovoga. Moj je cilj nešto drugo. Nastavite čitati, saznat ćete.
Prije nego sam ja proživjela zaista teške trenutke u mom životu, bila sam otvorena, vrlo društvena, smatrala sam da svijet nema granica, da je to mjesto puno čarolije, ljubavi, mira. Nisam bila jedina koja tako razmišlja. Na kraju krajeva, ipak je to ono dječje shvaćanje svijeta u kojemu su središte naši roditelji, a uz njih se veže i pojam ljubavi koji automatski postaje centar svega i mislimo da su svi ljudi gotovo tako savršeni kao naši roditelji.
Ali u našem se životu dogode neke stvari koje cijeli naš svijet okrenu naopačke. To se dogodi kada najmanje očekujemo takvu drastičnu promjenu. Sve se mijenja, naš pogled na svijet oko nas postaje potpuno drugačiji od onog dječjeg. Počinjemo shvaćati da ipak nije sve tako prekrasno, da se ne vrti sve oko ljubavi i mira. Počinjemo primjećivati i one mračne strane ove bolne svakodnevice.
Nažalost, mnogi se ne uspiju ni snaći u tom trenutku, a oko njih se sve već raspada. Nestaju boje, pojavljuje se samo sivilo, postaje hladno, nema ljubavi, nema prijateljstva, nema povjerenja, nema onih osnovnih stvari za koje smo mislili da se upravo na njima sve to što smo do tada nazivali životom zasniva.
Ja sam jedna od tih osoba i nakon svega što mi se događalo (ponavljam, nije bitno ŠTO se to točno dogodilo), povukla sam se u sebe. Ostala sam sama sa svojim mislima i imala sam dovoljno vremena promišljati o svijetu koji me okružuje. Ti su događaji, istina bolni, pomogli da se moje oči otvore, da shvatim koliko je ovaj svijet zapravo tako suprotan svim našim dječjim očekivanjima. Promatrajući ljude oko sebe, sve sam više počela uočavati bol iza tih osmijeha koji su stalno na njihovim licima. Zahvaljujući svim negativnim osjećajima koji su kipjeli u meni, mogla sam primijetiti slične takve osjećaje jednostavno gledajući oči osoba s kojima sam dolazila u kontakt. Nije me toliko smetala moja patnja, koliko patnja drugih ljudi. Kada su se moje oči otvorile, počela sam shvaćati da i osobe koje sam ja smatrala tako savršenima, gotovo bez ijedne mane, ustvari imaju jako puno problema u životu.
Ali, nitko o tim problemima ne progovara. Zašto?! To me pitanje počelo toliko fascinirati da sam sate, dane, tjedne provodila u sobi pokušavajući dokučiti pravi odgovor. A onda sam, ne tako davno, pogledala samu sebe.
I tada sam shvatila... Nisam shvaćala zašto drugi ljudi svoje osjećaje ne dijele, nisam vidjela neku posebnu prepreku koja bi ih u tome spriječila, a ustvari nisam ni primjećivala da niti ja ne progovaram o svojim osjećajima.
Tu sam povukla crtu i rekla: Dosta! Ne skrivam se više! Neću više nositi masku preko cijelog lica, taj osmijeh koji odaje dojam sreće! Iskreno ću progovarati o svojim osjećajima! Bio je to presudni trenutak kada se moj život ponovno počeo vraćati u normalu. U početku je bilo teško pronaći osobe s kojima bih mogla razgovarati, neke su osobe nažalost iskoristile to što sam im vjerovala i okrenuli su to protiv mene. Ali, bilo je tu i onih osoba kojima je uistinu bilo stalo do mene, osoba kojima je bilo drago što sam ja napokon odlučila pokazati ´pravu sebe´.
Tada sam još nešto shvatila: uvijek su postojale (i uvijek će postojati) osobe koje žele pomoći. Samo im moram dopustiti da mi priđu. Kao što sam rekla, moj se svijet počeo vraćati u normalu; počela sam ponovno primjećivati sve boje oko sebe, počela sam vjerovati u to da postoje dobri ljudi...
Mislim da sam upravo zato počela i sa pisanjem ovoga bloga (tj. sa pisanjem motivirajućih priča) i sa pomaganjem ljudima u zajednici 7CupsOfTea; zato što sam na svojoj koži osjetila određenu količinu boli, ali isto tako zato što sam shvatila da je redovito naše razmišljanje kako nemamo nikoga, kako nikome nije stalo do nas NEISTINITO.
Da, uvijek postoje osobe kojima je stalo. Vjerujte nekome tko je sam kroz mnogo toga prošao i tko se uvjerio u to da nikada nismo sami koliko god teško u to bilo povjerovati.
Mislim da sam ja u svom životu upravo morala proći kroz sve one bolne trenutke kako bih shvatila da me čekaju i oni pozitivni, mnogo lakši trenuci u kojima uvijek imam barem jednu osobu koja pazi da ne padnem. Ti bolni trenuci učinili su me jačom, dali su mi snagu da otvorim svoje oči i shvatim da isto tako postoji još onih osoba koje se osjećaju isto ili barem slično kao ja.
Upravo zato ovo sada pišem. Upravo zato sam za ovu objavu odabrala upravo gore navedenu pjesmu.
Za sve one koji misle da ne mogu dalje jer nemaju nikoga uz sebe: zaboravite to! Nikada niste sami i uvijek imate uz sebe osobe kojima je stalo do vas, osobe koje ne žele da odustanete. Ako vam i dalje ne pada na pamet komu je to stalo do vas, znajte da je meni stalo.
I još jedna stvar za kraj: ukoliko se bilo tko od vas osjeća usamljeno, loše, ukoliko itko od vas ima osjećaj da ne želi ići dalje, ukoliko itko od vas nije motiviran da očekuje novo sutra, molim vas, javite mi se, bilo na društvenoj mreži poput facebooka, bilo na nekom drugom izvoru poput te zajednice 7CupsOfTea (ako želite ostati anonimni, to je pravi izbor za vas; P.S. moje korisničko ime je HopeAlways16 - potražite me i pošaljite poruku) ili možda u hangoutu na google+. Možete mi postaviti neki upit na ask.fm, možda me pitati za neki savjet i ja ću vam vrlo rado odgovoriti. Učinit ću što god treba samo da shvatite kako niste sami, nikada niste bili i nikada nećete biti.
Postoji mnogo razloga zašto odbijamo prihvatiti ljubav kada nam je ona pružena, a toliko dugo smo žudjeli za njome. 
Zašto to činimo?! Pa, možda je osnovni razlog taj što nas ljubav plaši. Ono što ja često za sebe mislim jest da ne zaslužujem tu ljubav. Ali i treći razlog sam iskusila: mi to činimo zato što bismo radije sami pali pod ogromnim teretom koji nosimo nego da taj ogroman teret stavimo nekome drugome na leđa. Istina, sve su to snažni razlozi za odbijanje ljubavi, ali dopustite mi da vam nešto kažem: Nijedan od tih razloga nije dovoljno valjan jer, vjerujte mi, to se samo naš um poigrava s nama. 
