Vrijeme je

Don't you wanna learn to deal with fear

Don't you wanna take the wheel and steer

Don't you wait another minute here

What are you waiting for

Dok sam tražila nove pjesme za play listu, naišla sam na ova dva benda; All Time Low i Nickelback. Budući da je to vrsta glazbe koju ja i inače slušam, odlučila sam poslušati neke njihove pjesme, a onda sam, bez ikakvog upozorenja, bila pogođena tolikim naletom osjećaja. Nevjerojatno je koliko neka pjesma može opisati točno ono što ja osjećam. Upravo zbog toga često volim reći da mi je glazba više puta spasila život, a ako ništa drugo, bar mi je pomogla da se osjećam manje samom. Nekako sam uvjerena da se i mnogi od vas tako osjećaju.

Neki od mojih prijatelja znaju da u posljednjih nekoliko mjeseci predano radim prema ostvarenju svojih snova. Sve je išlo vrlo dobro, usudim se reći i savršeno. Mnoge osobe znaju koliko meni znači ovo što radim, sve ovo što pišem i baš zbog toga što znaju koliko je teško ponekad, u potpunosti me podržavaju i ostaju uz mene u svakom trenutku. 

Ali, bez obzira na svu njihovu podršku, iz nekog sam razloga u određenom trenutku posustala. Počela sam sumnjati, preispitivati svaku pojedinu sitnicu. Pitala sam se: "Mogu li ja to uopće? Nije li to preteško za šesnaestogodišnjakinju?"

Odjednom sam od sebe zahtjevala savršenstvo, nešto što će me pokrenuti, nešto što će me natjerati da nastavim sa ovim što radim jer očigledno, moj dosadašnji rad nije bio dovoljan. Tražila sam znak. Bilo što. A kada nisam dobila odgovore koje sam tražila, posustala sam. Ogromna pogreška, ako ćemo biti iskreni. Sada to shvaćam. Tada mi se to činilo kao situacija iz koje ne mogu pronaći odgovarajući izlaz. Stvari su se počele gomilati, a budući da sam odustala od pisanja, nisam imala način iznošenja svog mišljenja, svojih osjećaja. Zbog toga je sve postalo još teže. 

Moji su radovi stajali u ladici i ponovno skupljali prašinu. Zašto? Zato što sam se bojala što će tko reći. Zato što sam se bojala iznijeti svoje osjećaje. Zato što sam bila uvjerena da ništa od toga ne valja. Zašto onda to nisam bacila, mislim, ako već nije valjalo? Nisam mogla, nešto me spriječilo. Imala sam osjećaj da ukoliko bacim te radove bacam dio sebe. Jer, ipak su u te radove utkani sati i sati truda, gomila neprospavanih noći, ipak su ti papiri upili gomilu suza. Nisam mogla samo tako to sve odbaciti i zaboraviti kao da se nikada nije dogodilo.
Sve do nedavno nalazila sam se u toj "bezizlaznoj situaciji", ali kao što to inače biva kada to ne čini pisanje, glazba je spasila sve. Naravno, tu su utjecaj imale i mnoge osobe koje nisu odustale, nisu digle ruke od mene i mojih radova onda kada sam ja to htjela. Sjetila sam se što mi je jednom čovjek koga ja vrlo poštujem rekao: "Sanja, daj razmisli, nema bezizlazne situacije za jednu šesnaestogodišnjakinju. Cijeli život je pred tobom." 

I znate što? Bio je potpuno u pravu. Samo što sam to tek nedavno počela shvaćati. Ali, bolje ikad nego nikad. 

Neki dan sam ležala sa slušalicama u ušima i počela je svirati pjesma "What are you waiting for". Budući da je to bila nova pjesma na play listi, nisam bila potpuno sigurna koja je točno pa sam pažljivo slušala. Isplatilo se. Ta mi je pjesma privukla pažnju i svaki put kada sam ju iznova slušala, nešto je u meni proradilo, želja da krenem u akciju. Bio je to trenutak kada sam ustala, izvadila one radove iz ladice i počela raditi na njima. Bio je to odlučujući trenutak jer sam odlučila da nema više onog bespotrebnog odustajanja. Sada, svaki put kada pomislim kako će sutra možda biti bolji dan da počnem raditi na ostvarenju svojih snova, poslušam tu pjesmu i shvatim da takvim razmišljanjem samo gubim dragocjeno vrijeme za koje ne znam koliko ga imam.

Druga pjesma koju sam stavila u ovu objavu također je tu s razlogom. Jučer sam za vrijeme istraživanja internetom slučajno naišla na jedan link koji me uvjerio da uistinu postoje šanse za ostvarenje mojih najvećih snova. I zanimljiva je činjenica da sam upravo malo prije nego sam pronašla taj link po prvi put upalila tu pjesmu i čula stihove: "Maybe it's not my weekend, but it's gonna be my year!"

Možda su šanse za ostvarenje mojih snova male, ali su tu, postoje. Na meni je cijelo ovo vrijeme bilo samo da odlučim hoću li ih prihvatiti ili ne. Bolna istina je da bi neprihvaćanje tih šansi bilo lakše sada, ali ostatak života bih mogla žaliti za propuštenim prilikama. 

Zato kažem, zašto ne? Zašto ne bih žrtvovala još mjesec, dva, pola godine za nešto što će me ispuniti? Ne, nema valjanog razloga zašto ne bih trebala to učiniti. I baš zato odlučujem, sada, ovog trena, upravo ovdje, u ovoj sekundi, da ću naporno raditi. Da, bit će teško. Nikada nikome nije lako buditi se ujutro u pola 6 dok svi spavaju i ostajati budan navečer do iza ponoći, ali vjerujte mi, isplati se. Itekako se isplati. Jer kada vidite rezultate, kada osjetite žar sreće kako vam struji cijelim tijelom, kada ugledate ponos u očima osoba koje volite, nikakvu više bol ne osjećate, nikakav vas san više ne hvata. Jer znate da ste bar na sekundu pomogli ovome svijetu da nastavlja ići prema naprijed samim time što ste naporno radili, što niste odustali niti sumnjali, što niste digli ruke od svega čak ni kada se činilo najtežim i nepodnošljivim, bezizlaznim. 

Donesite tu odluku. Zajedno možemo ovaj svijet pogurati naprijed, možemo mijenjati stvarnost oko nas jednom čvrstom odlukom. Neću lagati, bit će teško. Ali vjerujte mi i kada vam kažem da se isplati. Učinimo taj korak zajedno. Idite prema ostvarenju svojih snova. Vrijeme je. Jeste li spremni?

Maybe it's not my weekend but it's gonna be my year

And I'm so sick of watching while the minutes pass as I go nowhere

And this is my reaction to everything I fear

'Cause I've been going crazy, I don't wanna waste another minute here. 

Više od riječi

"Budi ona promjena koju želiš vidjeti u svijetu." - Mahatma Gandhi

Sigurna sam da su mnogi od vas, nakon pročitane prve tri riječi, mogli dalje nastaviti izreku bez gledanja u ekran, mogli ste reći čija je to izreka pa čak i nešto o toj osobi. Možda možete tu izreku povezati s nekim drugim motivirajućim izrekama sličnog oblika. 
Riječi su moćne. Svjedoci smo njihova utjecaja svaki dan. Cijele internetske stranice posvećene su navođenju citata slavnih ljudi. Mnogi su izgovorenom riječi stekli slavu. Ponos mnogih kultura i naroda diljem svijeta pronalazi svoja središta upravo u pisanoj ili izgovorenoj riječi. Knjige, pjesme, pisma i razgovori svaki dan iznova mijenjaju ovaj svijet. Kako uopće trideset znakova hrvatske abecede složenih u različite obrasce može imati utjecaja na tolike živote na tako dubokoj razini. 
Nikada ne tvrdim da nešto znam i razumijem u potpunosti, niti očekujem da će moje mišljenje s vremenom ostati i dalje ovakvo kakvo je. Međutim, upravo sada, vjerujem da su naše riječi vrlo moćne upravo iz razloga jer su najjednostavniji temelj ljudskih odnosa. Sada naravno, ljudi komuniciraju i na mnoge druge načine, kao što su govor tijela, umjetnost i druge nesvjesne radnje. Ali činjenica da je djetetova prva riječ prekretnica kojoj se svaki roditelj nada i koju svaki roditelj dokumentira na ovaj ili onaj način, govori mi dovoljno jasno da su riječi dojmljive i da imaju svoju moć. 
Zar nismo svi u određenom trenutku shvatili da nema istine u onoj: "Sticks and stones may break my bones, but words will never hurt me."?
Riječi, kao i svaki drugi oblik naše snage, mogu se koristiti za našu korist i, nažalost, našu štetu. One mogu biti nezgrapno korištene i pogrešno shvaćene. Riječi mogu biti oružje kojim rušimo samopouzdanje. Da, iz dana u dan, riječi koristimo u krive svrhe. I to je činjenica, htjeli mi to priznati ili ne. Čak i neizgovorene riječi mogu utjecati na naš život svaki dan. Unutarnji dijalog i riječi koje govorimo samima sebi mogu biti lijek, ali i parazit. Mogu nam pomoći u oporavku, ali isto tako mogu nas lišiti svake pozitivnosti. 

Ali, što ako koristimo riječi s poštovanjem koje zahtijevaju? Što ako riječi mogu biti med i mlijeko? Što ako vam kažem da naše riječi mogu umiriti dušu i otvoriti nam oči kako bismo ugledali nadu u svijetu oko nas, sve te boje? Što ako otvorimo srce zajednici oko nas i podijelimo našu priču?
Koristite svoje riječi u pozitivnom smjeru. Koristite ih kako biste se otvorili drugima. Koristite ih kako biste se zbližili s drugima. Pustite van te kaotične misli i osjećaje koji vam ne daju mira, bez obzira na to koliko se bojite ili koliko se sramite. Jer riječi su moćne, a ponekad sve što trebamo jest da se naše riječi čuju. Ponekad izgovorene riječi mogu biti i nešto više. Na nama je da otkrijemo svu pozitivnu energiju tih riječi. 

Priče koje dijelimo

Nedavno sam, nakon duljeg vremena, sudjelovala u aktivnostima u već toliko puta spomenutoj zajednici, 7CupsOfTea. Na jednom od redovnih treninga upoznala sam novu prijateljicu. Počele smo razgovarati i na kraju jednog podosta dugog i meni vrlo važnog razgovora, rekla mi je nešto čemu se uopće nisam nadala. "Znaš, važni smo. Svijet treba svakoga od nas, treba naše priče."
Njena me poruka potakla na razmišljanje o tome kako svijet na bilo koji način može trebati moju priču. Zahvaljujući njoj shvatila sam da nitko ne može odigrati moju ulogu ni ulogu bilo koga drugoga jer svatko ima svoju priču, onu koja nas čini različitima od drugih, koja nas čini posebnima, jedinstvenima. I potpuno je u pravu. Ali, iako moju ulogu u ovome svijetu ne može odigrati nitko drugi osim mene same, ja i dalje trebam sve vas, trebam vaše priče, svijet oko vas ih treba.
Pa, na početku nekoliko pitanja za koja vjerujem da vam se svima ponekad motaju negdje u mislima. Kako uopće podijeliti svoju priču? Koju verziju ispričati? Trebamo li ju podijeliti onakvu kakva je ili da ju ipak možda malo uljepšamo, uklonimo one teške dijelove? Trebamo li dodati happy end? Kako se odnositi prema onim dijelovima koji ne izazivaju ponos? Kako se odnositi prema mjestima iz naše prošlosti za koja se nadamo da ih drugi ne vide ili ih se ni sami uopće ne želimo prisjećati?
Ono što činimo s našim pričama u konačnici pokazuje koliko brinemo o nama samima. To odražava kako ćemo shvatiti sve ono kroz što smo prošli, kako je to u prošlosti utjecalo na nas i kako nas to čini ovakvima kakvi smo danas. Način na koji se nosimo s teškim i bolnim dijelovima naših priča je također način kako se nosimo s takvim osjećajima u našem srcu. Moramo se o njima brinuti dobro jer sve su naše priče ispisane na našem srcu. Ako zanemarimo te teške scene, nikada nećemo pronaći potrebnu ravnotežu. Naravno, nadam se da to već svi znate, teški dijelovi naših priča nas ne definiraju, ali svejedno su velik dio onoga što jesmo. Ako ih uklonimo, gubimo dijelove naše priče, a, bili dobri ili loši, oni su važan uzrok razumijevanja onoga što smo danas i što ćemo postati u budućnosti. Svaki komadić naše priče, bio on radostan ili bolan, komadić je našeg srca, našeg identiteta, komadić koji je možda upravo potreban da složimo cijelu slagalicu. To je razlog zašto su naše priče toliko potrebne, koliko svijetu oko nas, toliko i nama samima. Zato svi mi, skupa s našim pričama, zaslužujemo biti tretirani s ljubavlju, suosjećanjem i razumijevanjem.
Ali, ne tražim od vas da budete blagi prema svojim pričama samo zbog vas. Tražim to i zbog sebe jer vas vidim i čujem. Vidim način na koji uređujete, nadopunjavate i obrađujete svoje priče, a, znali vi to ili ne, za mene to ima veliko značenje. To kako se odnosimo prema svojim pričama ima mnogo utjecaja na druge. Kada samo shvatim koliko je osoba dotaknuto mojom pričom, nekakva me gomila osjećaja preplavi u sekundi. Nisam nikada ni pomišljala da bi moja priča mogla postati nekome motivacija da izgradi svoju. Ponekad moram samu sebe podsjetiti da drugi vide i čuju moju priču jer uz dijeljenje vlastite priče s drugima dolazi i velika odgovornost. Često znam zamoliti Boga da osobe koje slijede moju priču uče iz mojih grešaka kako ih ne bi ponovili. Iz dana u dan neprestano se nadam da će naučiti biti ljubazni, nježni i hrabri. Nadam se da će moći prihvatiti svoje priče u cijelosti, bez obzira koliko loših i dobrih trenutaka njihove priče sadržavale, bez obzira na sve trenutke boli i patnje.
Dakle, molim vas, shvatite da trebate biti blagi prema svojim pričama. Trebate biti hrabri sa svojim pričama. A kada to jeste, pomozite mi da i ja budem isto. Poštujte svoje srce, budite blagi prema njemu kada padnete, volite ga u tim trenucima. Budite svjesni svih trenutaka kada plačete i onih kada se smijete. Budite svjesni svih stvari koje vam nanose bol, ali i onih koje vam donose nadu i radost. Znam da, kao i moje, i vaše srce ima obje strane, i onu dobru i onu lošu, tako moćne i tako stvarne. Ali vrijeme je da i vi i ja shvatimo kako bolje upoznati te dvije strane našeg srca i ono također vrlo bitno; vrijeme je da pronađemo načine kako podijeliti obje strane našeg srca s nekim.
Dok god brinete za sebe, za svoje priče i svoje srce, brinut ćete i za mene. Potrebno mi je to, a i vama isto. Jer, iako je život lijep, lijepo nije ni približno isto što i lako. Naše su priče povezane i svatko od nas povezan je s još mnogima upravo zbog te silne moći priče koju dijeli. Kako se odnosimo prema našim pričama igrat će veliku ulogu u načinu na koji se ljudi koji su zahvaćeni značenjem naših priča koje smo podijelili odnose prema svojim pričama.
Molim vas, budite blagi prema sebi i hrabro podijelite svoje priče.
Trebam vas. Svijet vas treba, i vas i vaše priče. Učinite maleni korak i podijelite svoju priču baš danas jer postoje ljudi koji će biti dio te promjene i, vjerujem, mnogima će vaša priča puno značiti.

U ovom trenutku (Praznici)

Ponekad mi se čini da praznici samo dođu i odu, poput nekog dalekog starog prijatelja. Dok trepnem, već ispraćam tog prijatelja s praga, mahnem pristojno, nabacim onaj lažni osmijeh koji prikriva moje razočaranje i gledam kako odlazi u noć dok njegova svjetla nestaju u gustom mraku. 
Možda i vi znate tog starog prijatelja. Možda vas je posjetio više puta, možda samo nekoliko. Ali u nekom ste zasigurno trenutku shvatili da čak i uz svu ljubav, nadu i radost u to doba godine, svejedno vam taj prijatelj redovito, na bilo koji način, pokvari vašu viziju savršenih zimskih praznika i dovede vas do frustracije i tuge. 
Ali imam predosjećaj da će ove godine, kada vidim tog starog prijatelja, stvari biti drugačije. Jer u ovom trenutku, ja se ne bojim. Mogu poduzeti svaki sljedeći korak u nešto veće i bolje. U ovom trenutku, upravo ovdje, upravo sada, ja vjerujem u nemoguće. Ja sam ovdje, pa ste zato i vi. Željela bih vjerovati da će tako uvijek i biti. 
Naša je osobnost načinjena od svakog razgovora u kojemu smo sudjelovali, svakog iskustva koje smo ikada imali. svakog susreta s novom osobom. Zajednica je svuda oko nas. Ljubav je ono što nas okružuje u svakom djeliću svakoga dana. Ipak, toliko sam se godina osjećala kao da nikada neću pronaći te stvari. Nije to bila ničija krivnja, ali dopustila sam da me to definira. Tražila sam odgovore u sebi, ne shvaćajući da je to samo jedan dio cijele slagalice.

Nedavno sam razgovarala sa jednom prijateljicom iz zajednice 7CupsOfTea i u jednom sam ju trenutku pitala za što bi ona sve zahvalila Bogu. Počela je nabrajati: "Za moju obitelj, moje mogućnosti, vjeru, za moje prijatelje gdje spadaš i ti." U tom sam trenutku ostala bez teksta. Nisam mogla vjerovati da je netko zaista zahvalan za mene. 
Kada shvatite da je vaš život zbroj svih stvari i da možete imati pozitivan utjecaj na nekoga svaki dan, onda možete početi gledati veći dio slagalice, možete tražiti odgovore izvan sebe. Možete pogledati veću sliku i vidjeti sve dijelove. Tada možete ponovno upoznati onog svog starog prijatelja. Možete biti oslobođeni okova očekivanja, želje i naposljetku frustracije i razočaranja. Možete vidjeti svijet i ljude u njemu onako kako ih malo dijete vidi: neograničene.
Ove zime i praznika, obećajem da će moja pažnja biti usmjerena na male stvari, tihe trenutke. One kada odjednom shvatim da sam nasmijana i vedra bez nekog posebnog razloga. Čak i ako se borim iznutra, tu je ljepota koja bjesni poput vatre ispunjene nadom. I gledat ću tu vatru, taj plamen - onaj što sam mu pomogla da zasvijetli samim time što sam prisutna u svom životu i u životu drugih. U ovom trenutku, ja sam najveća što mogu biti jer nemam mogućnost vidjeti samu sebe izvana. 

I gledat ću tu vatru, taj plamen - onaj što sam mu pomogla da zasvijetli samim time što sam prisutna u svom životu i životu drugih.

Nadam se da ćete moći vidjeti ljepotu u vama koja se odražava u svakom osmijehu, u svakom zagrljaju, u svakoj lijepoj riječi. Svaku osobu oko vas dotakli ste svojim životom, svojom borbom, nadom. Svaka sekunda je prilika da još jednom čovjeku, još jednoj osobi, izgradimo bolje danas samo zato što smo dio njegovog/njenog života. 
U ovom trenutku, imam vjere u ljude. Znam da je teško, ali isto očekujem i od drugih; imajte vjere. Jer da biste imali nadu, morate vjerovati. 

Živi jedan dan po jedan

Svi smo mi upoznati sa strahom. Nije bitno radi li se o strahu od neke osobe, predmeta ili jednostavno o strahu od oblika koje vidimo u mraku. Svi mi znamo kako je to kada nam srce lupa u prsima i stvara ogromnu bol. Svi znamo kako je to kada se nalazimo u "stanju pripravnosti", spremni da pobjegnemo čim se pojavi nešto što nam uzrokuje taj strah. Ali, što da učinimo kada se bojimo nečega od čega ne možemo ni pobjeći ni sakriti se? Što da učinimo kada se bojimo vlastite budućnosti?
Ne tako davno, našla sam se na prvom velikom raskrižju u svom životu: morala sam izabrati srednju školu. Odjednom sam morala početi razmišljati o planiranju svoje budućnosti. Morala sam gledati naprijed i odlučiti kojim putem želim da moj život ide dalje; morala sam razmišljati o svojoj budućoj karijeri, svim svojim snovima i nadama. Još uvijek mislim da nisam bila dovoljno spremna na tu naglu promjenu i mnoge nove obveze. Budućnost se činila ogromnom i zastrašujućom, ispunjena neizvjesnošću. Tada sam više od svega željela da mogu pobjeći od svega toga. 
Strah od budućnosti može nas paralizirati, može nas ostaviti previše uplašenima da idemo prema ostvarenju svega onoga čemu smo se toliko nadali. Strah od onog dana kada bismo mogli posustati i pogriješiti može nas spriječiti da slijedimo svoje najveće snove. I ono po mom mišljenju najgore: možemo ostati zarobljeni u sadašnjosti koju uopće ne želimo ukoliko se previše bojimo kamo bi nas promjene mogle odvesti.
Ponekad može biti zaista teško cijeniti život koji imamo ako je naš pogled u budućnost ispunjen tjeskobom. Možemo postati nezadovoljni svojim trenutnim poslom ako si pokušamo zamisliti kako će to izgledati za 10 godina. Zbog mnogih promjena, može se dogoditi da izgubimo sposobnost uživanja u slobodi i kvalitetnom vremenu s našim obiteljima. Strah i brige mogu doslovno ukrasti naš mir i ostaviti nas slomljenima, u nemogućnosti da gledamo prema naprijed, u budućnost. 
Jedna od izazovnih i zastrašujućih činjenica o budućnosti je ta da je budućnost toliko nepredvidljiva. Ne znamo i ne možemo znati što će se dogoditi za 5 minuta, a kamoli za 5, 10 ili više godina. Ne možemo znati u kojem će smjeru ići naša budućnost. Ne možemo znati na koji će se način naš život promijeniti i koliko ćemo se pomaknuti u odnosu na danas, u odnosu na sada. Najveći problem ljudskih bića je taj što kad god se bojimo, mislimo najgore. Mislimo o najtežim vremenima i smatramo da će se ona ponavljati iz dana u dan, iz godine u godinu. Rijetko uzimamo u obzir sve one divne stvari koje će se dogoditi: svi ti prekrasni ljudi koje ćemo upoznati na svom putu, mogućnosti koje ćemo dobiti, vrijeme smijeha i slavlja. 
Istina je da je budućnost svakoga od nas sastavljena od dobrih i loših trenutaka. Bit će tu zadovoljstva i radosti, ali i onih teških vremena. Ta suprotstavljena iskustva daju životu njegov smisao, ono njegovo bogatstvo. Ta nas iskustva, i dobra i loša, oblikuju, stvaraju nove prilike za učenje i rast. Ona grade karakter i daju nam suosjećanje prema drugima, mogućnost da na temelju svojih iskustava pomognemo nekome drugome.
Ali ne, nećemo nikada biti sami. Ako sam se u išta uvjerila u ovih nešto više od 16 godina mog života onda je to činjenica da će uvijek postojati ljudi na koje se možemo osloniti, koji će nam uvijek pružiti podršku, čak i onim najtežim i najmračnijim vremenima naših života. Tu su uvijek ljudi uz čiju se pomoć i suosjećanje možemo suočiti sa budućnošću, dajući jedni drugima potrebnu hrabrost. Što god da nas u životu napadne, to nikada neće biti previše težak teret koji ne možemo nositi uz nečiju podršku i pomoć. 
Ponekad nam se čini da možemo vidjeti kako se oblak sumnje i straha nadvija nad nas jer ne znamo što nas očekuje sutra. Nije ni čudo da uz sve te poteškoće možemo osjetiti kako strah preuzima vodeću ulogu u našem životu. Ali to definitivno nije nešto što smijemo dopustiti u bilo kojem trenutku i na bilo koji način! Zato, ako se vremena koja nas očekuju čine previše zastrašujućim i zagonetnim, najbolje je da ih razbijemo na manje dijelove. Budućnost je sastavljena od godina, desetljeća, ali isto tako, sastavljena je i od sati i minuta. Možda ne možemo znati gdje ćemo biti za godinu ili dvije, ali ipak možemo pokušati pogoditi ili planirati gdje ćemo biti za sat vremena ili dva, možemo pokušati pogoditi što će se dogoditi u idućem trenutku i onom idućem i opet onom iza njega. 
Ponekad se sa budućnošću treba suočiti u malim koracima. Sasvim je u redu živjeti jedan dan po jedan, minutu po minutu, sat po sat. Ali, ono što je važno jest da se krećemo prema naprijed.
Ne budimo toliko zaokupljeni budućnošću jer ćemo propustiti ljepotu koje nam pruža danas, sada. Možda je trenutak da duboko udahnemo i primijetimo što se događa oko nas. Možda je vrijeme da osjetimo kako nam se pluća pune zrakom. Možda je vrijeme da počnemo cijeniti svoj život. Zaustavimo se, bar na trenutak, i pokušajmo na bilo koji način proslaviti dobra vremena u kojima se nalazimo ili bar pokušajmo pronaći poneki zlatni trenutak u ovome današnjem danu. Ne opterećujmo se previše onome što nas čeka u budućnosti jer budućnost će tek naknadno biti istražena, a ako previše zaokupimo svoje misli sa istraživanjem budućnosti, nismo u stanju istražiti sve ljepote koje nam pruža upravo ovaj trenutak.
Ako i osjećate strah od budućnosti, znajte da niste sami. Svi se mi bojimo ponekad. Iako se budućnost čini ogromnom i nepredvidljivom, vi birate kakvo ćete napisati sljedeće poglavlje vašega života. A to činite tako da živite jedan dan po jedan. 

Obećaj mi da ću te vidjeti i sutra ♥

"Your loved ones care about you. Do not take color from their lives by taking your own life."

Od 7. do 13. rujna ove godine obilježavao se svjetski dan prevencije suicida. Zahvaljujući zajednici 7CupsOfTea imala sam priliku sudjelovati u mnogim događanjima koja su se tih dana odvijala u tom malenom, a ipak tako velikom, okruženju. 

Znam da su se ta događanja odvijala prije dva tjedna i da sam imala veliku želju još tada objaviti nešto na blogu što će na bilo koji način pomoći podići svijest o stvarima kao što je samoubojstvo, ali moje mišljenje je da nikada nije kasno spomenuti takve teme iako one nikome nisu baš ugodne. Mnogo sam istraživala u posljednjih, recimo, godinu i pol dana, što zbog toga da skupim veće znanje za pisanje knjige, što zbog toga da mogu pokušati pomoći drugima. Mislim da sada imam dovoljno znanja da sastavim svoje misli u rečenice koje će na kraju postati nova objava na mom blogu.

Iskreno, trebalo mi je vrlo dugo da smislim naslov, a zapravo je tako jednostavno: "Obećaj mi da ću te vidjeti i sutra". Zar ne bismo htjeli vidjeti naše roditelje, braću, sestre, prijatelje, sve one koje volimo i u sutrašnjem danu? Zar ne bismo htjeli biti u njihovoj prisutnosti jer se tako osjećamo najsigurnije? Tako i ja želim vidjeti sve članove moje obitelji sutra, sve prijatelje, sve one koji podržavaju moj rad. Ovo je poruka koju želim da svi čuju, ali najviše oni kojima se ovaj današnji dan čini prevelikim izazovom, a ono sutra kao nemoguća destinacija. Iako je ovo poruka za sve tamo vani koji se svakim danom sve više bore da izdrže, ipak ovu objavu posvećujem prijateljici koju sam upoznala u već navedenoj zajednici, prijateljici koja me naučila nekim životnim vrijednostima, prijateljici koja se svaki dan bori, ali NE ODUSTAJE. 

Prvo kažem: "Žao mi je." Žao mi je zbog svih dana koje si provela ne želeći vidjeti onaj sljedeći. Žao mi je što toliko boli i žao mi je što tu bol i patnju vučeš sa sobom gdje god ideš. Isto tako, žao mi je i zbog svakog onog dana kada nisi osjećala bol, tj. kada nisi osjećala apsolutno ništa. Žao mi je što si tako uplašena. Žao mi je zbog svakog onog trenutka kada si ostajala u krevetu tjerajući samu sebe da nastaviš disati. Žao mi je. 

Sljedeće kažem: "Hrabra si." Da, dobro si me čula. Zaista jesi. Nema ništa hrabrije od osobe koja poput tebe živi iz dana u dan u tami svojih vlastitih misli. Nema ništa hrabrije od osobe koja posjeduje to maleno svjetlo, često nedovoljno jako da pokazuje pravi put. Hrabar si borac i zapamti to. Boriš se svaki dan samo da budeš ti. I to je sasvim dovoljno. Znam jako dobro kako je to boriti se sa svojim mislima, sjećanjima, sa samom sobom. Znam kako je to kada preklinješ da tvoje misli budu utišane bar na minutu kako bi se odmorila malo. Znam kako je to kada ti se stalno čini da igraš skrivača sa tim unutarnjim mirom i nikako ne možeš pobijediti. Ali reći ću ti nešto: hrabra si što i dalje tražiš, što ne odustaješ.

Treće kažem: "Sutra." To je ono što želim da mi obećaš. Da, obećaj mi sutra. Znam da to sutra nije nešto o čemu razmišljaš često, a čak i kada razmišljaš, ne činiš to u lijepom i pozitivnom smislu. Ponekad se to sutra čini nemogućim. Noć je vrlo duga kada želiš sve zaustaviti jednim činom, cijeli svoj život, sve svoje snove i tada se to sutra čini miljama daleko, kao da nikada neće doći. Znam. Znam da su postojale (i još uvijek postoje) noći u kojima ležiš s licem prekrivenim suzama dok svaki postojeći strah napada tvoje ranjive misli. Znam da je prošlo mnogo noći kada si udarala glavom u jastuk i šakama u zid moleći Boga da sve prestane. I ponovno, žao mi je. Žao mi je što te noći dolaze češće nego prije. Žao mi je što si prisiljena boriti se s raznim negativnim mislima koje te napadaju svaki put kada nisi spremna. Žao mi je što ponekad poželiš da je sve gotovo. 

Želim da mi obećaš da ćemo se i sutra susresti, da ćemo pričati i da ni sutra nećeš odustati. Danas ponekad ne ispunjava očekivanja, ali sutra ima velik potencijal. Pronađi jednu pozitivnu stvar kojoj se možeš veseliti i čuvaj ju do sutra. Znam da se jako puno nadam kada pitam: "Hoćemo li se vidjeti i sutra?" Sutra je mjesto i vrijeme kada možemo uživati s drugima, uz kavu i ukusne obroke. Sutra je mjesto i vrijeme kada možemo pronaći nove načine kako da se nosimo sa životom. Sutra je mjesto i vrijeme kada se jednog dana nećemo morati nositi sa životom nego ćemo živjeti život. Sutra je mjesto i vrijeme kada ćemo se opet susresti. Sutra ćemo se susresti. Obećajem.

Obećaj mi da ću te vidjeti i sutra. ♥

Close your tired eyes, relax and then

Count from 1 to 10 and open them,

 All these heavy thoughts will try to weigh you down

But not this time.

Way up in the air, you're finally free

And you can stay up there right next to me.

All this gravity will try to pull you down

But not this time.

When the Sun goes down and the lights burn out

Then it's time for you to shine

Brighter than a shooting star.

So shine no matter where you are!

- Owl City: Shooting star

Loši dani ne znače loš život

Ima barem jedna osoba tamo vani za koju sam sigurna da

joj ovo treba koliko i meni. Ovu objavu posvećujem toj osobi.

Najiskrenije rečeno, nikada nisam potpuno bila u stanju stati pred ogledalo i iskreno priznati da volim osobu koju vidim. Sve što sam mogla vidjeti bile su negativne stvari koje, kasnije se ispostavilo, u većini slučajeva vidim samo ja. Nikad nisam voljela ono što je ogledalo prikazivalo i nikad nisam naučila zvati svoje tijelo "domom".
To je istina, ali nije tu kraj.
Došlo je vrijeme kada sam počela vjerovati da stalno pišemo sami sebi neku vrstu ljubavnog pisma. Svaki dan - odluke koje donosimo, potezi koje činimo, naši osjećaji, svaki trenutak koji dišemo - sve te stvari postaju dio tog ljubavnog pisma. Naučila sam da ga pišemo od poraza i pobjeda, strahova i snova, sjećanja i nade. Pišemo ga na poleđinu našeg srca gdje se i dalje držimo svih onih suvenira kajanja i pogrešaka. Pišemo u dubine naših kostiju koje se tresu svaki put kad ih pogodimo još jednom pričom čiji slomljeni dijelovi lede i zaustavljaju dah. Također, pišemo ga i na mali dio srca koji kuca malo jače, malo glasnije od ostatka. Pišemo ga i na zlato u našim očima, jedino koje svijet oko nas ne može tako lako ukrasti. To je pismo i ljepota i bol, ali kada se radi o ljubavi prema samom sebi, moramo se suočiti s oboje.
Voljeti sebe znači naučiti pustiti te poraze i suvenire koje toliko dugo držimo u srcu, koji nam toliko dugo govore da nismo dovoljno dobri. Moramo ostaviti stvari koje nam govore da ne zaslužujemo nečiju ljubav ili čak da nismo dostojni primiti ljubav od nas samih. Znam da je teško. Znam da boli.
Ja sam bila tamo, ja sam osjetila tu bol. Znam koliko je stvarna. Ovdje je, prisutna, napisana je na cijelom mom licu, skrivena u džepu, u tajnosti, gdje je najsigurnija. Ali uništava me i zato ju moram odbaciti. Ako dobro pogledate, vidjet ćete da ponekad u mojim očima postoji uvjerenje da moram uza se nositi svaki sitan trenutak, svaki strah, a svaka pogreška, svaka sumnja i sve moje mane moraju ići zajedno sa mnom kroz život. Kroz sve ove godine, nagomilala sam te negativne stvari i vukla ih za sobom poput punih kovčega, ne shvaćajući da imam mogućnost maknuti se od svih njih; ne znajući da nisam uistinu prikovana uz sav taj teret.
Te su stvari zaustavile bilo kakvu nadu da napišem to ljubavno pismo za sebe. Neću dopustiti da se isto dogodi i drugima oko mene.
Ne znam što vi vidite kada pogledate u ogledalo. Ne znam što leži na toj maloj polici u sjeni vašeg srca. Ne znam čega se bojite ili što se uvuklo u sjenu vaših dubokih udisaja. Ali, ono što znam jest to što ja vidim u vašim očima. To je ono svjetlucavo blještavilo koje nikada ne možete u potpunosti sakriti, nada da i dalje možete voljeti sebe. To je nada da ćete jednom uspjeti napisati svoje ljubavno pismo i da će to maknuti svu prašinu, svu bol i patnju. To je ono što ja vidim, zaista.
Tko treba srce opterećeno s boli, pogreškama, patnjom iz prošlost? Vi i ja, mi ćemo jednom shvatiti da je sutra uvijek bolje od jučer i da svaki korak od sada ne smije biti prema natrag. Mi ćemo naučiti da loši dani ne znače loš život. Mi ćemo vidjeti da suze nisu mrlje, strahovi nisu pozivi, a pogreške nisu naša budućnost. Mi smo mnogo više od svih onih teških kovčega koje vučemo za sobom; izgubljenih ljubavi, žaljenja i tame koju smo svo ovo vrijeme pokušavali sakriti u pukotine svog srca.
Ljubav prema samome sebi započinje danas, a to je putovanje kroz svjetlo i mrak. Ona dolazi sa strahovima i snovima i mnoštvom neprospavanih noći. Ali je bitna. Omogućuje nam da dočekamo novo sutra i da uzmemo još jedan dah; omogućuje nam da se borimo i da prihvatimo radost koju svaki dan donosi.
Svi ćemo stići tamo, na mjesto gdje ćemo naučiti ljubiti sebe kao što ljubimo druge. Doživjet ćemo dan u kojem ćemo napokon moći pogledati u ogledalo i nasmiješiti se. A nasmiješit ćemo se, jer se - možda po prvi put u našem cijelom životu - osjećamo dobro zbog osobe koja gleda natrag u nas. Završit ćemo to ljubavno pismo i napokon će zasjati svjetlo kroz sve one pukotine na našem srcu, kroz sve ožiljke na našem tijelu koji su nastali dok smo se toliko odlučno borili da dočekamo taj dan.
Doći će taj dan. Možda sutra, možda za tjedan ili mjesec, možda za nekoliko mjeseci, ali doći će. Bitno je samo da odmah danas krenemo prema njemu naoružani s nadom i malo ljubavi, ne samo prema drugima, nego i prema samom sebi.

Prazne stranice

U ovih 16 godina, mislim da nikada nisam ispunjavala svoje novogodišnje odluke dulje od tjedan dana, eventualno dva tjedna. Ove godine, na samom početku, obećala sam samoj sebi da ću pisati svaki dan, makar to bilo samo nekoliko rečenica. Uspjela sam to činiti puna tri dana, a onda sam 4. siječnja slučajno preskočila taj dan. Jesam li iznevjerila samu sebe? Jesam li podbacila u ispunjavanju svoje odluke? Tehnički rečeno, jesam. Ali i moje srce i moje zamisli bili su na pravom mjestu: postavila sam si cilj držati se nove navike za koju sam vjerovala da će mi pomoći da poboljšam samu sebe. Gledala sam naprijed, kao što to mnogi od nas čine početkom siječnja svake godine, s uzbuđenog i odlučnog stajališta.

Ima nešto što bi se trebalo reći o ambiciji, tom veličanstvenom nagonu kojeg imamo na početku svake godine. To je nešto što većina nas dijeli. I, čak i ako je to samo na jedan dan, ljudi diljem svijeta ujedinjeni su zbog svoje ambicije, zbog želje da naprave promjenu. Bez obzira koliko mala bila, zbog nje svi gledamo kako poboljšati svoj život na neki način.

Mi gledamo na Novu godinu kao novi početak, kao potpuno praznu stranicu. Kada sat kuca pomoć, pruža nam se šansa da počnemo iznova. No, kao što svi znamo, naši životi ne prestaju biti problematični i okrutni prema određenim danima u kalendaru. Rijetko ćemo naći trenutak slobodan od bilo kakvih sukoba. Ali ipak, još uvijek smo u mogućnosti pronaći mjesto duboko u našem srcu gdje možemo željeti mnogo više od toga. Još uvijek možemo gledati naprijed, nadajući se nečem boljem, nečem novom i većem.

Ne možemo promijeniti ono što nam se dogodilo. Ne možemo promijeniti prošle destinacije u našem životu niti možemo popraviti planove koje nismo uspjeli ispuniti.

Mi nismo prazne stranice samo taj jedan dan na početku godine, kada dobijemo novi posao ili nakon preseljenja u novi grad. Mi smo prazne stranice svaki dan i svaki se dan iznova moramo truditi da napišemo nešto dobro. Nismo one osobe koje smo bili prošlog tjedna, prošlog mjeseca, prošle godine. Vrijeme nas tjera naprijed i istina je da se mi krećemo naprijed, htjeli mi to ili ne. Zbog toga, bitno je da shvatimo da u svakoj sekundi svakoga dana imamo slobodu izabrati gdje želimo ići i tko želimo biti.

Ne možemo uvijek znati ono što nas čeka iza ugla, ali ne smijemo dopustiti da nas to plaši. To će vjerojatno biti neka mješavina ljepote i boli, straha i ljubavi. Moramo imati vjeru u sebe i u svoju priču. Moramo znati da smo dovoljno odrasli da se nosimo sa svim izazovima koji nas čekaju.

Bez obzira na to što nam se dogodilo u prošlosti, moramo vjerovati da nas te stvari ne čekaju na našem putu u budućnost. Istina, možda će se nešto od toga ponoviti. Možda ćemo shvatiti da još uvijek nismo preboljeli neke pogreške u odnosima s drugim ljudima. Možda će se u nama ponovno stvoriti problem za koji smo mislili da je u potpunosti bio riješen.

Ali, mi nismo više tko smo nekada bili. Moramo nastaviti obećavati sebi da ćemo se uhvatiti u koštac sa svim problemima najbolje što znamo i da nikada nećemo ispuštati iz vida ono što je ispred nas.

Nisam sigurna hoću li u budućnosti išta riješiti. Ali mogu obećati samoj sebi da ću se prema svakom danu odnositi jednako, da ću svaki dan iznova smatrati danom u kojem imam priliku učiniti promjenu, odabrati gledati naprijed usprkos svemu što me vuče natrag.

Mislim da nam je većini poznat onaj osjećaj kada znamo da smo na rubu nečeg novog i iznenađujućeg. Čudan je to osjećaj, pun straha i sumnje, a istovremeno ispunjen ogromnim oduševljenjem. Kada ga prihvatimo, naš će nas život moći odvesti dalje nego što smo ikada zamišljali. Ono što mi moramo i dalje činiti jest nastaviti gledati i ići naprijed, napraviti svjestan izbor da to činimo svaki dan. Moramo dopustiti da nas naše srce gura naprijed, jer ako ne damo našem srcu tu mogućnost, strah će nas odvući natrag.