Živi jedan dan po jedan

Svi smo mi upoznati sa strahom. Nije bitno radi li se o strahu od neke osobe, predmeta ili jednostavno o strahu od oblika koje vidimo u mraku. Svi mi znamo kako je to kada nam srce lupa u prsima i stvara ogromnu bol. Svi znamo kako je to kada se nalazimo u "stanju pripravnosti", spremni da pobjegnemo čim se pojavi nešto što nam uzrokuje taj strah. Ali, što da učinimo kada se bojimo nečega od čega ne možemo ni pobjeći ni sakriti se? Što da učinimo kada se bojimo vlastite budućnosti?
Ne tako davno, našla sam se na prvom velikom raskrižju u svom životu: morala sam izabrati srednju školu. Odjednom sam morala početi razmišljati o planiranju svoje budućnosti. Morala sam gledati naprijed i odlučiti kojim putem želim da moj život ide dalje; morala sam razmišljati o svojoj budućoj karijeri, svim svojim snovima i nadama. Još uvijek mislim da nisam bila dovoljno spremna na tu naglu promjenu i mnoge nove obveze. Budućnost se činila ogromnom i zastrašujućom, ispunjena neizvjesnošću. Tada sam više od svega željela da mogu pobjeći od svega toga. 
Strah od budućnosti može nas paralizirati, može nas ostaviti previše uplašenima da idemo prema ostvarenju svega onoga čemu smo se toliko nadali. Strah od onog dana kada bismo mogli posustati i pogriješiti može nas spriječiti da slijedimo svoje najveće snove. I ono po mom mišljenju najgore: možemo ostati zarobljeni u sadašnjosti koju uopće ne želimo ukoliko se previše bojimo kamo bi nas promjene mogle odvesti.
Ponekad može biti zaista teško cijeniti život koji imamo ako je naš pogled u budućnost ispunjen tjeskobom. Možemo postati nezadovoljni svojim trenutnim poslom ako si pokušamo zamisliti kako će to izgledati za 10 godina. Zbog mnogih promjena, može se dogoditi da izgubimo sposobnost uživanja u slobodi i kvalitetnom vremenu s našim obiteljima. Strah i brige mogu doslovno ukrasti naš mir i ostaviti nas slomljenima, u nemogućnosti da gledamo prema naprijed, u budućnost. 
Jedna od izazovnih i zastrašujućih činjenica o budućnosti je ta da je budućnost toliko nepredvidljiva. Ne znamo i ne možemo znati što će se dogoditi za 5 minuta, a kamoli za 5, 10 ili više godina. Ne možemo znati u kojem će smjeru ići naša budućnost. Ne možemo znati na koji će se način naš život promijeniti i koliko ćemo se pomaknuti u odnosu na danas, u odnosu na sada. Najveći problem ljudskih bića je taj što kad god se bojimo, mislimo najgore. Mislimo o najtežim vremenima i smatramo da će se ona ponavljati iz dana u dan, iz godine u godinu. Rijetko uzimamo u obzir sve one divne stvari koje će se dogoditi: svi ti prekrasni ljudi koje ćemo upoznati na svom putu, mogućnosti koje ćemo dobiti, vrijeme smijeha i slavlja. 
Istina je da je budućnost svakoga od nas sastavljena od dobrih i loših trenutaka. Bit će tu zadovoljstva i radosti, ali i onih teških vremena. Ta suprotstavljena iskustva daju životu njegov smisao, ono njegovo bogatstvo. Ta nas iskustva, i dobra i loša, oblikuju, stvaraju nove prilike za učenje i rast. Ona grade karakter i daju nam suosjećanje prema drugima, mogućnost da na temelju svojih iskustava pomognemo nekome drugome.
Ali ne, nećemo nikada biti sami. Ako sam se u išta uvjerila u ovih nešto više od 16 godina mog života onda je to činjenica da će uvijek postojati ljudi na koje se možemo osloniti, koji će nam uvijek pružiti podršku, čak i onim najtežim i najmračnijim vremenima naših života. Tu su uvijek ljudi uz čiju se pomoć i suosjećanje možemo suočiti sa budućnošću, dajući jedni drugima potrebnu hrabrost. Što god da nas u životu napadne, to nikada neće biti previše težak teret koji ne možemo nositi uz nečiju podršku i pomoć. 
Ponekad nam se čini da možemo vidjeti kako se oblak sumnje i straha nadvija nad nas jer ne znamo što nas očekuje sutra. Nije ni čudo da uz sve te poteškoće možemo osjetiti kako strah preuzima vodeću ulogu u našem životu. Ali to definitivno nije nešto što smijemo dopustiti u bilo kojem trenutku i na bilo koji način! Zato, ako se vremena koja nas očekuju čine previše zastrašujućim i zagonetnim, najbolje je da ih razbijemo na manje dijelove. Budućnost je sastavljena od godina, desetljeća, ali isto tako, sastavljena je i od sati i minuta. Možda ne možemo znati gdje ćemo biti za godinu ili dvije, ali ipak možemo pokušati pogoditi ili planirati gdje ćemo biti za sat vremena ili dva, možemo pokušati pogoditi što će se dogoditi u idućem trenutku i onom idućem i opet onom iza njega. 
Ponekad se sa budućnošću treba suočiti u malim koracima. Sasvim je u redu živjeti jedan dan po jedan, minutu po minutu, sat po sat. Ali, ono što je važno jest da se krećemo prema naprijed.
Ne budimo toliko zaokupljeni budućnošću jer ćemo propustiti ljepotu koje nam pruža danas, sada. Možda je trenutak da duboko udahnemo i primijetimo što se događa oko nas. Možda je vrijeme da osjetimo kako nam se pluća pune zrakom. Možda je vrijeme da počnemo cijeniti svoj život. Zaustavimo se, bar na trenutak, i pokušajmo na bilo koji način proslaviti dobra vremena u kojima se nalazimo ili bar pokušajmo pronaći poneki zlatni trenutak u ovome današnjem danu. Ne opterećujmo se previše onome što nas čeka u budućnosti jer budućnost će tek naknadno biti istražena, a ako previše zaokupimo svoje misli sa istraživanjem budućnosti, nismo u stanju istražiti sve ljepote koje nam pruža upravo ovaj trenutak.
Ako i osjećate strah od budućnosti, znajte da niste sami. Svi se mi bojimo ponekad. Iako se budućnost čini ogromnom i nepredvidljivom, vi birate kakvo ćete napisati sljedeće poglavlje vašega života. A to činite tako da živite jedan dan po jedan.