Prazne stranice

U ovih 16 godina, mislim da nikada nisam ispunjavala svoje novogodišnje odluke dulje od tjedan dana, eventualno dva tjedna. Ove godine, na samom početku, obećala sam samoj sebi da ću pisati svaki dan, makar to bilo samo nekoliko rečenica. Uspjela sam to činiti puna tri dana, a onda sam 4. siječnja slučajno preskočila taj dan. Jesam li iznevjerila samu sebe? Jesam li podbacila u ispunjavanju svoje odluke? Tehnički rečeno, jesam. Ali i moje srce i moje zamisli bili su na pravom mjestu: postavila sam si cilj držati se nove navike za koju sam vjerovala da će mi pomoći da poboljšam samu sebe. Gledala sam naprijed, kao što to mnogi od nas čine početkom siječnja svake godine, s uzbuđenog i odlučnog stajališta.

Ima nešto što bi se trebalo reći o ambiciji, tom veličanstvenom nagonu kojeg imamo na početku svake godine. To je nešto što većina nas dijeli. I, čak i ako je to samo na jedan dan, ljudi diljem svijeta ujedinjeni su zbog svoje ambicije, zbog želje da naprave promjenu. Bez obzira koliko mala bila, zbog nje svi gledamo kako poboljšati svoj život na neki način.

Mi gledamo na Novu godinu kao novi početak, kao potpuno praznu stranicu. Kada sat kuca pomoć, pruža nam se šansa da počnemo iznova. No, kao što svi znamo, naši životi ne prestaju biti problematični i okrutni prema određenim danima u kalendaru. Rijetko ćemo naći trenutak slobodan od bilo kakvih sukoba. Ali ipak, još uvijek smo u mogućnosti pronaći mjesto duboko u našem srcu gdje možemo željeti mnogo više od toga. Još uvijek možemo gledati naprijed, nadajući se nečem boljem, nečem novom i većem.

Ne možemo promijeniti ono što nam se dogodilo. Ne možemo promijeniti prošle destinacije u našem životu niti možemo popraviti planove koje nismo uspjeli ispuniti.

Mi nismo prazne stranice samo taj jedan dan na početku godine, kada dobijemo novi posao ili nakon preseljenja u novi grad. Mi smo prazne stranice svaki dan i svaki se dan iznova moramo truditi da napišemo nešto dobro. Nismo one osobe koje smo bili prošlog tjedna, prošlog mjeseca, prošle godine. Vrijeme nas tjera naprijed i istina je da se mi krećemo naprijed, htjeli mi to ili ne. Zbog toga, bitno je da shvatimo da u svakoj sekundi svakoga dana imamo slobodu izabrati gdje želimo ići i tko želimo biti.

Ne možemo uvijek znati ono što nas čeka iza ugla, ali ne smijemo dopustiti da nas to plaši. To će vjerojatno biti neka mješavina ljepote i boli, straha i ljubavi. Moramo imati vjeru u sebe i u svoju priču. Moramo znati da smo dovoljno odrasli da se nosimo sa svim izazovima koji nas čekaju.

Bez obzira na to što nam se dogodilo u prošlosti, moramo vjerovati da nas te stvari ne čekaju na našem putu u budućnost. Istina, možda će se nešto od toga ponoviti. Možda ćemo shvatiti da još uvijek nismo preboljeli neke pogreške u odnosima s drugim ljudima. Možda će se u nama ponovno stvoriti problem za koji smo mislili da je u potpunosti bio riješen.

Ali, mi nismo više tko smo nekada bili. Moramo nastaviti obećavati sebi da ćemo se uhvatiti u koštac sa svim problemima najbolje što znamo i da nikada nećemo ispuštati iz vida ono što je ispred nas.

Nisam sigurna hoću li u budućnosti išta riješiti. Ali mogu obećati samoj sebi da ću se prema svakom danu odnositi jednako, da ću svaki dan iznova smatrati danom u kojem imam priliku učiniti promjenu, odabrati gledati naprijed usprkos svemu što me vuče natrag.

Mislim da nam je većini poznat onaj osjećaj kada znamo da smo na rubu nečeg novog i iznenađujućeg. Čudan je to osjećaj, pun straha i sumnje, a istovremeno ispunjen ogromnim oduševljenjem. Kada ga prihvatimo, naš će nas život moći odvesti dalje nego što smo ikada zamišljali. Ono što mi moramo i dalje činiti jest nastaviti gledati i ići naprijed, napraviti svjestan izbor da to činimo svaki dan. Moramo dopustiti da nas naše srce gura naprijed, jer ako ne damo našem srcu tu mogućnost, strah će nas odvući natrag.