Loši dani ne znače loš život

Ima barem jedna osoba tamo vani za koju sam sigurna da

joj ovo treba koliko i meni. Ovu objavu posvećujem toj osobi.

Najiskrenije rečeno, nikada nisam potpuno bila u stanju stati pred ogledalo i iskreno priznati da volim osobu koju vidim. Sve što sam mogla vidjeti bile su negativne stvari koje, kasnije se ispostavilo, u većini slučajeva vidim samo ja. Nikad nisam voljela ono što je ogledalo prikazivalo i nikad nisam naučila zvati svoje tijelo "domom".
To je istina, ali nije tu kraj.
Došlo je vrijeme kada sam počela vjerovati da stalno pišemo sami sebi neku vrstu ljubavnog pisma. Svaki dan - odluke koje donosimo, potezi koje činimo, naši osjećaji, svaki trenutak koji dišemo - sve te stvari postaju dio tog ljubavnog pisma. Naučila sam da ga pišemo od poraza i pobjeda, strahova i snova, sjećanja i nade. Pišemo ga na poleđinu našeg srca gdje se i dalje držimo svih onih suvenira kajanja i pogrešaka. Pišemo u dubine naših kostiju koje se tresu svaki put kad ih pogodimo još jednom pričom čiji slomljeni dijelovi lede i zaustavljaju dah. Također, pišemo ga i na mali dio srca koji kuca malo jače, malo glasnije od ostatka. Pišemo ga i na zlato u našim očima, jedino koje svijet oko nas ne može tako lako ukrasti. To je pismo i ljepota i bol, ali kada se radi o ljubavi prema samom sebi, moramo se suočiti s oboje.
Voljeti sebe znači naučiti pustiti te poraze i suvenire koje toliko dugo držimo u srcu, koji nam toliko dugo govore da nismo dovoljno dobri. Moramo ostaviti stvari koje nam govore da ne zaslužujemo nečiju ljubav ili čak da nismo dostojni primiti ljubav od nas samih. Znam da je teško. Znam da boli.
Ja sam bila tamo, ja sam osjetila tu bol. Znam koliko je stvarna. Ovdje je, prisutna, napisana je na cijelom mom licu, skrivena u džepu, u tajnosti, gdje je najsigurnija. Ali uništava me i zato ju moram odbaciti. Ako dobro pogledate, vidjet ćete da ponekad u mojim očima postoji uvjerenje da moram uza se nositi svaki sitan trenutak, svaki strah, a svaka pogreška, svaka sumnja i sve moje mane moraju ići zajedno sa mnom kroz život. Kroz sve ove godine, nagomilala sam te negativne stvari i vukla ih za sobom poput punih kovčega, ne shvaćajući da imam mogućnost maknuti se od svih njih; ne znajući da nisam uistinu prikovana uz sav taj teret.
Te su stvari zaustavile bilo kakvu nadu da napišem to ljubavno pismo za sebe. Neću dopustiti da se isto dogodi i drugima oko mene.
Ne znam što vi vidite kada pogledate u ogledalo. Ne znam što leži na toj maloj polici u sjeni vašeg srca. Ne znam čega se bojite ili što se uvuklo u sjenu vaših dubokih udisaja. Ali, ono što znam jest to što ja vidim u vašim očima. To je ono svjetlucavo blještavilo koje nikada ne možete u potpunosti sakriti, nada da i dalje možete voljeti sebe. To je nada da ćete jednom uspjeti napisati svoje ljubavno pismo i da će to maknuti svu prašinu, svu bol i patnju. To je ono što ja vidim, zaista.
Tko treba srce opterećeno s boli, pogreškama, patnjom iz prošlost? Vi i ja, mi ćemo jednom shvatiti da je sutra uvijek bolje od jučer i da svaki korak od sada ne smije biti prema natrag. Mi ćemo naučiti da loši dani ne znače loš život. Mi ćemo vidjeti da suze nisu mrlje, strahovi nisu pozivi, a pogreške nisu naša budućnost. Mi smo mnogo više od svih onih teških kovčega koje vučemo za sobom; izgubljenih ljubavi, žaljenja i tame koju smo svo ovo vrijeme pokušavali sakriti u pukotine svog srca.
Ljubav prema samome sebi započinje danas, a to je putovanje kroz svjetlo i mrak. Ona dolazi sa strahovima i snovima i mnoštvom neprospavanih noći. Ali je bitna. Omogućuje nam da dočekamo novo sutra i da uzmemo još jedan dah; omogućuje nam da se borimo i da prihvatimo radost koju svaki dan donosi.
Svi ćemo stići tamo, na mjesto gdje ćemo naučiti ljubiti sebe kao što ljubimo druge. Doživjet ćemo dan u kojem ćemo napokon moći pogledati u ogledalo i nasmiješiti se. A nasmiješit ćemo se, jer se - možda po prvi put u našem cijelom životu - osjećamo dobro zbog osobe koja gleda natrag u nas. Završit ćemo to ljubavno pismo i napokon će zasjati svjetlo kroz sve one pukotine na našem srcu, kroz sve ožiljke na našem tijelu koji su nastali dok smo se toliko odlučno borili da dočekamo taj dan.
Doći će taj dan. Možda sutra, možda za tjedan ili mjesec, možda za nekoliko mjeseci, ali doći će. Bitno je samo da odmah danas krenemo prema njemu naoružani s nadom i malo ljubavi, ne samo prema drugima, nego i prema samom sebi.