Rick Warren: Svrhovit život (Dan Treći)

3. Dan (12. veljače 2016.)
Što pokreće vaš život?

Glavna misao: Svrhovit život put je do mira.

Citat koji treba upamtiti: Bog daje mir onima koji se čvrsto drže njegova puta, koji čuvaju mir jer se u njega uzdaju.

Pitanje za razmišljanje: Što bi moja obitelj i prijatelji rekli: što pokreće moj život? Što bih ja želio da ga pokreće?

Svačiji život nešto pokreće, usmjerava, vodi, kontrolira i njime upravlja. Što pokreće vaš život?

Trenutno ste možda zaokupljeni nekim problemom, pritiskom ili pak rokom do kojega nešto morate napraviti; možda vas progone bolna sjećanja, strahovi i slično. 

Nekoliko najčešćoj okolnosti, vrijednosti i emocija koje pokreću nečiji život su (prema autoru) sljedeći:

Osjećaj krivnje - Mnogi ljudi provedu gotovo cijeli život pokušavajući pobjeći od nekog postupka zbog kojeg su požalili jer osjećaju krivnju, osjećaju sram. Njima upravljaju uspomene - dopuštaju prošlosti da upravlja njihovom budućnošću. Istina, mi smo stvoreni od lekcija koje smo naučili zbog onoga što nam se dogodilo u prošlosti, ali ne moramo biti zatočenici tih događaja. Upravo je Bog taj koji je najbolji u tome da čovjeku pruži novi početak i zato, ako se osjećate zatočenima zbog osjećaja krivnje, vjerujte da Bog uistinu može s ostatkom vašeg života učiniti predivne stvari.

Srdžba i gnjev - Mnogi ljudi pamte svaku uvredu i gotovo nikad ju ne opraštaju. Većina njih zatvori se u sebe i u sebi potiskuju taj gnjev, dok samo neki eksplodiraju. U svakom slučaju, i jedno i drugo je potpuno nekorisno. Vjerujte mi da govorim iz vlastitog iskustva kada kažem da je većina tih ljudi koji su vam nanijeli bilo kakvu bol ustvari zaboravila na to. Zašto se vi onda grčite u tolikim bolovima? Što je bilo, bilo je. To nitko ne može promijeniti. Ali, ako ne pustite to, izgubit ćete ostatak svog života na nepotrebnu srdžbu. Izvucite pouku iz svega i idite dalje. Teško je, znam, ali nije nemoguće.

Strah -  Strah može biti posljedica mnogočega, ali bez obzira na uzrok, ljudi koji žive u strahu često su ti koji propuste savršene prilike zato što se boje zakoračiti van i pokušati. Autor savršeno opisuje strah kada kaže Strah je tamnica u koju se ljudi sami zatvaraju; on će vas spriječiti da postanete ono što vam je Bog namijenio da budete. Ali, autor nam daje i savjet kako da se borimo protiv straha: Morate mu se suprotstaviti oružjem vjere i ljubavi. 

Materijalizam - Ljudima koje ovo područje privlači, životni cilj postaje želja za stjecanjem dobara, a to temelje na pogrešnom razmišljanju da ćemo, ako imamo više, biti sretniji i sigurniji, što je netočno. Autor lijepo zaključuje: Bogatstvo se može u trenutku izgubiti zbog činitelja na koje ne možemo utjecati. Pravu sigurnost možete pronaći samo u onome što vam nitko nikad ne može oduzeti - u svojem odnosu s Bogom.

Želja za priznanjem - Ljudi, koje pokreće potreba za priznanjem, dopuštaju da očekivanja ostalih iz njihove okoline (roditelja, profesora, prijatelja itd.) upravljaju njihovom svakodnevicom. Nažalost, kako to autor ove knjige kaže, oni koji jure za mnoštvom uglavnom se u njemu i izgube.

Ima još toga što često pokreće naš život, a također vodi u slijepu ulicu: neiskorištene mogućnost, nepotreban stres i neispunjen život. Mislim da je jako bitno da naučimo živjeti svrhovito - životom koji vodi Božja svrha. U ovom poglavlju autor iznosi i nekoliko velikih koristi od svrhovitog života pa ću ih i ja navesti ovdje redom kako su opisani i u knjizi.

Znate li svrhu svojeg života, to će mu dati značenje. - Stvoreni smo da živimo smislenim životom. Ako u svom životu imate značenje, moći ćete podnijeti sve što vam se nađe na putu da živite punu svrhu, ali ako nemate značenja, sukladno s tim nećete moći podnijeti gotovo ništa. Nije najtragičnije umrijeti, nego besciljno živjeti. Za život nam je, osim prijeko potrebnih spojeva poput zraka, vode i sl., potrebna i nada, a potrebna nam je da bismo mogli izdržati. Nadu ćemo imati imamo li svrhu. 

Znate li svrhu svojeg života, to će vam pojednostaviti život. - I uistinu, kada znate što trebate činiti da ispunite svrhu života koju je za vas namijenio Bog, nećete morati 'gubiti' vrijeme otkrivajući čemu ćete se posvetiti i u kolikoj mjeri. Svrhovit život dovest će vas do jednostavnijeg načina života i zdravijeg radnog rasporeda. 

Kad budete znali svrhu svojeg života, vaš će život dobiti smjer. - Jednom kada znamo što je svrha našeg života, moći ćemo napore i energiju usmjeriti u ono što je uistinu važno, a time ćemo postati i djelotvorniji jer ćemo birati što radimo. Bez jasnog cilja vrlo vjerojatno ćemo neprekidno mijenjati smjer, odnose, poslove itd. nadajući se da će ona iduća unijeti red u naš život. Ono što zapravo moramo učiniti jest prestati sve iskušavati. Moramo činiti manje, riješiti se nekih, čak i dobrih, aktivnosti kako bismo se posvetili onome što je najvažnije. 

Svrha će vam dati volje za život. - Svrha uvijek nadahnjuje strast. Besmisleni posao nas iscrpljuje i oduzima nam radost. Uvijek je lakše raditi ono što nas ispunjava kroz jasno vidljiv cilj. Pravu ćete životnu radost imati ako se stavite u službu svrhe koja vam se čini veličanstvenom; budete li prirodna sila na djelu, a ne grozničavi, sebični, boležljivi i tugaljivi bezveznjak koji se žali kako se svijet ne želi posvetiti tomu da njega usreći.

Doznate li svrhu svojeg života, bit ćete spremni za vječnost. - Mnogi ljudi žele da ih se pamti jednom kad umru. Ali ne! Ne smijemo živjeti s ciljem da nas drugi pamte. Ovdje smo da bismo se pripremili za vječnost. Nije najvažnije ono što će drugi reći o našem životu, nego ono što će Bog o njemu reći. Sve će naše pobjede biti zaboravljene, rekordi srušeni, a mi se toliko trudimo za života stvoriti nešto što ćemo ostaviti iza sebe kako bismo bili upamćeni. Mudrije je, kako autor kaže, vrijeme posvetiti građenju vječne baštine. 

Jednog ćemo dana stati pred Boga, a on će ocijeniti naš život - bit će to kao posljednji ispit prije ulaska u vječnost. Naravno, Bog nas ljubi i želi da prođemo na tom ispitu i zato nam je dao odgovore po kojima se možemo pripremati - odgovore koji se nalaze u Bibliji. Autor navodi da se, prema onome što piše u Bibliji, može zaključiti da će nam Bog postaviti dva presudna pitanja.

Kako si postupio s mojim Sinom Isusom Kristom?

i:
Što si učinio s onime što sam ti dao? Što si učinio sa svojim životom - sa svojim darovima, mogućnostima, talentima, snagom, odnosima, svime što sam ti dao? Jesi li ih trošio na sebe ili si ih rabio za svrhu radi koje si stvoren?
Što kažete? Hoćete moći odgovoriti na ta pitanja jednom kad vam budu postavljena? Ja se nadam da hoćete. 

Ostavljam vam sve ovo što sam napisala uz pomoć knjige Svrhovit život kao podlogu za razmišljanje. 

Rick Warren: Svrhovit život (Dan Drugi)

2. Dan (11. veljače 2016.)
Niste se slučajno rodili!

Glavna misao: Nisam se slučajno rodio.

Citat koji treba upamtiti: Jahve (...) te stvorio, (...) od utrobe te sazdao i pomaže ti (Izaija 44, 2)

Pitanje za razmišljanje: Znam da me Bog stvorio kao jedinstvenu osobu. Što mi je to u mojoj osobnosti, podrijetlu ili tjelesnom izgledu teško prihvatiti?

Istina, možda postoji dosta nas ovdje na ovome svijetu čija rođenja naši roditelji nisu planirali, dogodilo se. Ali, ima tu nešto više. Bog nas je isplanirao. On je očekivao naše rođenje. On je na nas prvi mislio, i prije nego smo bili začeti. Vrijeme je da shvatimo: živimo zato što nas je Bog želio stvoriti. 

On je odredio svaku pojedinost, odredio je i koje ćemo darove posjedovati i ono, možda, najbitnije - dao nam je jedinstvenu sposobnost, svakome onako kako je On to zamislio. Točno svaki trenutak našeg života - od onog predivnog dana kada smo došli na ovaj svijet, do onog dana kada ćemo napustiti taj isti svijet - Bog je unaprijed isplanirao. 

Također, osim vremena našeg rođenja, Bog je točno osmislio i gdje ćemo se roditi. Kako divno autor naglašava: Bog nikada ništa ne radi slučajno, i nikad ne griješi. Ima razlog za sve što stvori. Svaku je biljku i životinju Bog isplanirao; svaku je osobu stvorio imajući na umu svoju svrhu. Bog vas je stvorio zbog ljubavi. Bog je čak i cijeli svemir stvorio za nas - mi smo u središtu njegove ljubavi. 

Zašto je to Bog učinio? Zašto se uopće trudio stvoriti nešto tako nevjerojatno? Ponovno autor zaključuje: Zato što je Bog ljubav. Takvu je vrstu ljubavi teško shvatiti, ali se na nju itekako može osloniti. 

Bog nas je želio stvoriti kako bi nam pokazao baš tu ljubav. Kaže autor da bismo, kada ne bi bilo Boga, svi bili posljedica "slučaja", ne bismo trebali čitati njegovu knjigu jer život tada ne bi imao smisla, ne bi imao značenja ni svrhe, ne bi postojalo dobro ni zlo ni nada. Malo bole te riječi. Život ne bi imao svrhe, smisla ni značenja. Ali onda u sljedećem odlomku piše: Ali postoji Bog koji vas je s razlogom stvorio i vaš život ima duboko značenje! Dakle, ako želimo otkriti značenje i svrhu, to možemo učiniti tek kada za polazište uzmemo Boga. 

Ostavljam vas sa stihovima pjesme Russella Kelfera čiji su stihovi napisani na kraju ovog Drugog Dana u knjizi Svrhovit život. Nadam se da ćete moći, kao i ja, pronaći dubinu značenja tih riječi.

S razlogom si takav kakav jesi. 

Složenog plana si dio.

Dragocjeno si, savršeno, jedinstveno djelo.

Posebnim muškarcem ili ženom Bog te stvorio.

S razlogom izgledaš baš tako.

Naš Bog nije pogriješio.

Satkao te u utrobi majčinoj

- baš te je takvog htio.

I roditelje tvoje odabrao je.

Ma kako se to činilo tebi,

Bog ih je stvorio prema svojem planu.

Gospodarev pečat nose na sebi.

Zbog bolne nevolje tvoje

Bog je i sam plakao, ali joj je dopustio

da tvoje srce oblikuje.

Da bi njemu sličniji bio.

S razlogom si takav kakav jesi.

Gospodar te stvorio žezlom svojim.

Takav si kakav jesi, ljubljeni,

Zato što Bog postoji!

Rick Warren: Svrhovit život (Dan Prvi)

~Danas, s ovom objavom, započinjem svoj četrdesetodnevni projekt Svrhovit život 

prema istoimenoj knjizi Ricka Warrena.~

1. Dan (10. veljače 2016.)

Sve započinje s Bogom

Glavna misao: Nije riječ o meni.

Citat koji treba upamtiti: Sve je po njemu i za njega stvoreno (Kološanima 1, 16b)

Pitanje za razmišljanje: Kako se mogu, unatoč svemu oko mene što govori drugačije, podsjećati da je najvažnije živjeti za Boga, a ne za sebe?

Prva rečenica ove knjige šokirala me: Nije riječ o vama. Zaintrigirala je moje misli i poželjela sam što prije pročitati o kome je to onda točno riječ. Vrlo sam brzo dobila odgovor - u 3. ili 4. rečenici. Želite li saznati zašto ste stavljeni na ovaj planet, morate krenuti od Boga. 

Često nas potraga za smislom života zbunjuje što nije neobično. Ali jeste li se ikada upitali zašto već tisućama godina nitko ne može pronaći potpuni odgovor na to pitanje? Možda tražimo na pogrešnom mjestu. Možda ne slušamo one koji imaju odgovor i koji ga mogu s nama podijeliti. Rick Warren jedan je od tih koji imaju odgovor i on ga je podijelio sa svima nama u svojoj knjizi: zato što obično započinjemo s pogrešne strane - od sebe. Postavljamo egocentrična pitanja: Što ja želim biti? Što da radim sa svojim životom? Koji su moji ciljevi, težnje, snovi za budućnost? 

Ja, moj, svoj... Sve se izgleda vrti oko nas. A što ako to ustvari nije tako? Što ako ipak postoji nešto veće? Mislim, na ovaj način - stavljanjem sebe u centar svega - smo već pokušali. Možda je vrijeme da krenemo drugačijim putem. 

Kako autor lijepo objašnjava: Ali kako se niste sami stvorili, ne možete ni znati za što ste stvoreni! Kad bih vam dao neki izum koji nikad prije niste vidjeli, ne biste mu znali svrhu, a ni on sam vam je ne bi mogao reći. Nju biste mogli doznati jedino od njegova stvaratelja. 

Ukoliko želimo saznati pravu svrhu onoga zašto smo ovdje moramo krenuti, ne od nas samih, nego od onoga koji je stvorio ovaj savršeni izum našeg tijela - od Boga. 

Toliko predvidljivih koraka za otkrivanje svojeg smisla čujemo svakog dana: Razmisli o svojim snovima. Odredi koje su ti vrijednosti važne. Postavi sebi ciljeve. Otkrij što ti ide od ruke. Seži za velikim. Ne odustaj! I još ih je jako mnogo. Takve preporuke, istina, često dovode do velikog uspjeha, ali biti uspješan i ispuniti svrhu svog života često nije isto. 

Autor otkriva 3 činjenice o svrsi ljudskog života iz jednog biblijskog citata:

1. Svoj ćete identitet i svrhu otkriti kroz odnos s Isusom Kristom.
2. Bog je o vama razmišljao mnogo prije nego ste vi i pomislili na Njega. Njegova je svrha za vaš život nastala prije nego ste vi o njoj počeli razmišljati. Isplanirao je vaš život prije nego što ste postojali; vi na to niste utjecali! Možete izabrati svoje zanimanje, supružnika, hobi i još mnogo toga, ali svrhu svojeg života ne možete birati.
3. Svrha vašeg života uklapa se u mnogo širu svrhu koju je Bog osmislio za vječnost.

Također, na  samom kraju Prvog Dana svidjelo mi se spominjanje ruskog romanopisca Andreja Bitova koji je odrastao u ateističkom ozračju - sa 27 godina vozio se na običan dan željeznicom shrvan očajem, činilo mu se da je sav život odjednom stao; kako nema budućnosti, a još manje značenja, a onda mu se odnekle pojavila rečenica: Život bez Boga nema smisla. Kaže Bitov kako ga je ta rečenica nosila uvis poput pokretnih stuba. Zar nije prekrasno osjetiti kako najveći (i jedini) smisao dolazi upravo od Boga? 

Ponovila bih rado još jednom pitanje za razmišljanje koje autor postavlja: Kako se mogu, unatoč svemu oko mene što govori drugačije, podsjećati da je najvažnije živjeti za Boga, a ne za sebe? Neću dati svoj odgovor na to pitanje jer tada možda neki od vas ne bi koristili to pitanje za razmišljanje. Ovako, na kraju ovog prvog dana našeg četrdesetodnevnog putovanja u potrazi za smislom života kroz oči vjere, ostavljam vas da malo prekopavate svoje misli i svoju savjest i pokušate donijeti odgovor na to pitanje. 

Jesus, You Will Never Leave Me ♥

Even when I feel alone

Jesus, this I know

You will never leave me

You will always be the one

Who calms the raging sea

You will never leave me

You will always be the one

Who's holding onto me

I evo još jedne objave povezane s vjerom. Ponekad mi je krivo što ne govorim otvoreno o svojoj vjeri, ali promatrajući ljude oko sebe, shvatila sam da jako malo njih to čini. Valjda je to tako zbog tog nekog straha, besmislenog straha, usudim se reći. Samo, nije baš lako imati čvrsti stav o svemu tome kada je društvo toliko slijepo na takve stvari. Primjerice, zar biste vi govorili otvoreno o svojoj vjeri ako znate da ćete zbog svake izrečene riječi, svakog izrečenog slova biti osuđivani, ismijavani itd.? Možda sad čitajući ovo kažete „Da.“, ali vjerujte mi nije tako jednostavno jednom kad se nađete u toj poziciji. 

Ponekad kroz razmišljanje u tišini svoje sobe pitam se: Kako se apostoli nisu bojali? Ali ne samo apostoli... Svi oni ljudi koji daju svoje živote za Boga. Oni su umrli za svoju vjeru, a ja ponekad ne mogu otvoreno reći u što vjerujem jer se bojim što će netko misliti, što će netko reći. Oh, ali onda shvatim... Svi su oni znali da daju svoje živote za istinu, ali još bitnije: znali su da je Isus uz njih, da ih nikad ne napušta. Ako su oni umrli za svoju vjeru mučeničkom smrću, onda su to mogli samo zato što je Isus bio uz njih.

Ja vjerojatno neću umrijeti mučeničkom smrću zbog svoje vjere, ali to ne znači da ja ili bilo tko sa sličnim stajalištem poput moga neće prolaziti kroz ogromne poteškoće zbog onoga u što vjeruje. Tu sliku mučeničke smrti uzela sam samo kao vjerojatno najčvršći dokaz da nema nikakvog straha (pa čak ni straha od smrti) koji može pokolebati bilo koga ukoliko ta osoba čvrsto vjeruje: „Isus je uz mene.“

Nisam ni navedenu pjesmu izabrala bez razloga. Pronašla sam ju sasvim slučajno, ali stihovi su me odmah dirnuli i vrlo sam brzo zapamtila sve riječi. Jednostavno, te riječi „Even when I feel alone, you will never leave me“ potakle su me na razmišljanje, a to razmišljanje na kraju je dovelo do pisanja ovoga što trenutno pišem. Iako se moja vjera često drži na tankoj niti, iako ponekad pokleknem pred svim izazovima, svejedno se i dalje držim tog Isusovog obećanja.

Znam da i među vama koji ovo čitate postoje oni koji se osjećaju kao i ja. Želite vjerovati u to da je Isus taj koji je uvijek tu, i u dobrim i u lošim trenucima, ali onda naiđete na bilo kakve poteškoće i vrlo brzo vaša vjera na neki način potone i ponovno se nađete na početku. Ali ja vam želim reći da iz prve ruke znam da Bog uvijek pruža drugu šansu. I vjerujte mi, On je naoružan stvarno velikom količinom strpljenja. Ovo sve sad pišem zato što ne želim da bilo tko od vas učini istu pogrešku koju sam ja učinila. Nemojte se bojati prići bliže Isusu. Ako shvatite nakon više pokušaja da to ne možete učiniti sami, nemojte odustati nego iskreno recite nekome o čemu se radi. I molim vas, nemojte se bojati reakcije jer iznenadit će vas koliko neki ljudi imaju razumijevanja.

Ako osjetite da je vaša vjera u nekoj opasnosti, ali da vam Isus pruža ruku da se ustanete i krenete s njim, nemojte oklijevati nego prihvatite i krenite. Ne, neće biti jednostavno, znam iz osobnog iskustva, ali neće biti nemoguće jer morate zapamtiti: Isus vas nikad neće napustiti!

*OBAVIJEST*

Željela bih iskoristiti ovu priliku da kažem koji su moji sljedeći planovi. Imam nekoliko ciljeva, ali krenimo polako, jedan po jedan. Dakle, vjerojatno već od sljedećeg tjedna, ili eventualno onoga poslije (od 8. veljače), krećem s novim projektom. Projekt je vezan uz knjigu "Svrhovit život" (autor: Rick Warren). Taj će projekt trajati 40 dana koliko i ta knjiga ima poglavlja. Ne želim sada otkrivati neke velike pojedinosti pa ćete se za sve detalje morati još malo strpjeti. Nadam se da ću i u međuvremenu uspjeti napisati još neku objavu ovdje na blog, ali ništa ne mogu obećati budući da imam jako puno posla oko škole, rada na knjizi i još gomile drugih sporednih stvari. 

Onima koji ne razumiju...

~Motivacijska (nadam se) priča koju sam sastavila uz pomoć prijateljice iz zajednice 7CupsOfTea (mislim da smijem reći da je ona ogroman borac, a moram priznati; ponosna sam na nju) i uz njeno dopuštenje, dijelim ju s vama (ovo je njena priča).~

Dani poput današnjeg otežavaju mi prisjećanje onih dobrih dana. Bolje rečeno, kada naiđem na dan poput ovoga, ponekad je gotovo nemoguće sjetiti se da su uopće postojali oni dobri dani s kojima sam počela. Kada to pokušam objasniti osobama koje se ne bore s ovim, koji se ne bore s depresijom, zna im biti vrlo teško razumjeti to što im govorim. Često kad progovorim o svemu, dočeka me reakcija poput "Oh, imaš loš dan? Mislila sam da si u oporavku, da su stvari sada bolje..." Kada se to dogodi, obično odem od njih ili jednostavno promijenim temu jer ne budem sigurna kako bih ja trebala reagirati na te njihove riječi. 
Za one koji ne razumiju, pokušat ću objasniti...
Da, imam loš dan. Danas se osjećam kao da nema nade za mene, kao da je sav život iz mene izvučen, kao da nema ni trunke zraka u mojim plućima i da bih se mogla ugušiti u bilo kojem trenutku zbog nedostatka nečega tako važnog za život. Danas u svojoj glavi ne mogu prestati ponavljati riječi "Želim umrijeti!"
Želim, više od bilo čega drugoga, ostati u krevetu, pokriti se dekom preko glave i nikome ništa ne govoriti. Osjećam se teškom, kao da nosim ruksak pun cigli na svojim ramenima, a imam sve veći osjećaj da moje tijelo ne može izdržati taj napor. Osjećam se ružnom. Uplašena sam. 

Ali da, ja sam u oporavku. Jer unatoč svim ovim osjećajima koji me preplavljuju danas, ustala sam iz kreveta jutros, jela sam, učila sam... I, iako je svaka kost u mom tijelu to željela, nisam okrenula cijelu kući naglavačke tražeći nešto čime bih mogla izraziti svu tu bol koju osjećam, prenijeti ju u tjelesan oblik. Nisam pokleknula pred iskušenjima koja su mi svake sekunde ispunjavala misli. 
Da, ja sam u oporavku. Jer, iako je danas teško, svejedno biram i sutra biti ovdje. Prije sam mislila da je krivo ako sam ponosna na svoju snagu, ali shvatila sam kroz život da nije samo dovoljno biti ponosna na svoju snagu, nego shvatiti da se ona ostvaruje u onim najmanjim stvarima, na milijun različitih načina, svakoga dana. Svaka malena pobjeda ili odluka koja vodi do zdravijeg života ukazuje na snagu koja je u meni od trenutka mog začeća. Od koga dolazi ta snaga? Od Boga!
Dakle, za sve one koji možda još uvijek ne shvaćaju: imajte na umu da mi, čak i na loše dane, još uvijek vodimo bitku, još uvijek trčimo u pravom smjeru, bez obzira na brojna kriva skretanja, bez obzira na to što se možda činimo sporima izvana. 
A onima koji su u oporavku ili su možda još uvijek neodlučni trebaju li ondje biti: imajte na umu da je sasvim u redu imati loše dane. Ono što činimo s tim danima koji su nam pruženi je to što nas mijenja, što je bitno na kraju. Molim vas, upamtite da ste uistinu dovoljno snažni da prevladate sve teškoće, čak i kada se ne osjećate tako, čak i kada tu snagu tražite kao slijepci u toj gustoj tami osjećaja koji vas okružuju. Ponekad tu snagu pronalazimo kroz naše slabosti. Molim vas da nikada, NIKADA ne zaboravite da ste, čak i u vašim najmračnijim trenucima slabosti, i dalje voljeni! Vaša je priča uvijek važna! Dani će jednom ponovno postati dobri!

Accept love that's been given to you ♥

Ponekad mislim da je jedina stvar teža od davanja ljubavi zapravo prihvaćanje iste. Često zaboravljamo da je prihvaćanje ljubavi ustvari izbor nas samih. 

Često smo skloni stvarati zidove oko sebe koji će držati ljubav vani. Ti zidovi dolaze u različitim oblicima, a rastu svakim našim odbijanjem prihvaćanja ljubavi koja nam se pruža; tu su kada na brzinu smišljamo bilo kakve isprike koje nas udaljuju od drugih, kada biramo ljude za koje znamo da nisu, tako rečeno, prikladni za nas. Gradimo zidove kada izaberemo bol. Uvjeravamo same sebe da je lakše biti slomljena srca nego ići prema oporavku i osjećati se potpunim, ispunjenim. Uvjeravamo same sebe da je lakše ako svake noći zaželimo da nas ljubav negdje tamo u budućnosti ispuni - jer u obliku sna, ljubav je zapravo nešto što se može postići. Ponekad je lakše držati ljubav koju želimo izvan dosega nego ju prihvatiti kad nam je pružena. Jer, istina je: ljubav boli. Ne želim romantizirati tu previše. Jednostavno je: Ljubav boli. 
Postoji mnogo razloga zašto odbijamo prihvatiti ljubav kada nam je ona pružena, a toliko dugo smo žudjeli za njome. 
Ponekad to činimo jer mislimo da ćemo ustvari tako najbolje zaštititi sebe, ukoliko se odvojimo od ostatka svijeta. Ponekad je pak situacija obrnuta i mislimo da štitimo druge ukoliko ne prihvatimo njihovu ljubav, štitimo ih od oluja koje divljaju u nama. Uostalom, ako ih i pustimo, ako prihvatimo ljubav, te osobe koje su nam ju pružile možda ne znaju kako prebroditi te oluje. 
Zašto to činimo?! Pa, možda je osnovni razlog taj što nas ljubav plaši. Ono što ja često za sebe mislim jest da ne zaslužujem tu ljubav. Ali i treći razlog sam iskusila: mi to činimo zato što bismo radije sami pali pod ogromnim teretom koji nosimo nego da taj ogroman teret stavimo nekome drugome na leđa. Istina, sve su to snažni razlozi za odbijanje ljubavi, ali dopustite mi da vam nešto kažem: Nijedan od tih razloga nije dovoljno valjan jer, vjerujte mi, to se samo naš um poigrava s nama. 
Priznajmo, svi smo mi ponekad tretirali druge oko nas lošije nego što oni to zaslužuju, bar jednom. Svi smo mi napravili neke izbore koji su daleko od onoga što zaslužuje divljenje. Ali, moramo se prestati psihički ubijati zbog toga. Shvatite da niste zbroj svih loših stvari koje ste učinili, niti onih loših stvari koje su vama učinjene! 
Niste teret! Vaši osjećaji možda se vama čine prevelikima, ali definitivno nisu nešto s čime se drugi ne mogu nositi. Niste ono što vam se mota po mislima u 3 ujutro dok u očaju hodate gore-dolje po sobi. Niste vaše sumnje, strahovi ili pogreške! 

Želim da učinite nešto za mene, upravo sada: Zamislite sebe, ono što najviše volite na sebi. Nema veze koliko vam dugo treba da pronađete taj jedan detalj. Može to biti bilo što. Jeste li? Dobro... Sada zamislite sebe na svoj najbolji dan. U mislima stvarajte scenarije o događajima taj dan i dobro se držite tih slika.
Zašto sam ovo tražila od vas sada? Zato što vam želim pokazati da niste samo zbroj onih loših stvari, nego ste ustvari zbroj svih dobrih, pozitivnih stvari. Nitko od nas nije definiran osjećajima i događajima koji su pomiješani u nama nego onim stvarima zbog kojih smo odrasli, zbog kojih smo ovdje gdje jesmo, zbog kojih smo mi. 
Naučite prihvatiti ljubav. Zaslužujete to! ♥

We all will rise ♥!

If we just lived like we mean it,

If we loved even when we don't feel it

We would suffer for a reason

And see there is more to who we are!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise

Above the mistakes that we've made!

Sometimes we've got to face the fall

Before we rise above it all.

Kada gledam samu sebe, sve što sam postigla, ali i ono što sam htjela postići ali iz nekog razloga nisam, sve što danas činim u odnosu na ono što sam činila u prošlosti, pogotovo u razdoblju od prije tri godine do, recimo, danas; shvatim da sam mnogo puta odgađala ono što je trebalo biti učinjeno. Mnogo sam puta govorila da ću nešto sutra učiniti, ali to sutra nikada nije došlo. Ponekad sam se pitala: "Kada će se napokon sve oko mene srediti?" 

"Možda sutra.", bio bi moj odgovor. Ali zašto to ne bi bilo upravo danas, sada, baš u ovom trenutku? Moramo nekako početi, a ako ne učinimo taj prvi korak, nećemo nikada doći na odredište, nećemo nikada postići ono što želimo. Prečesto sam odlučivala da ću nešto činiti ili da nešto neću činiti, ali sa prvim teškoćama došla su i odustajanja. Svaki put kada bih osjetila da je sve to preteško za mene, odustala bih ne shvaćajući da me možda upravo iza tih teškoća, baš na sljedećem životnom skretanju čekaju ostvarenja mojih snova. 

Budući da imam bujnu maštu i uistinu volim zamišljati stvari i činiti ih onakvima kakve nisu, često pokušavam zamisliti svoje najveće snove i želje kao prave osobe. Nije mi toliko bitan njihov izgled, nego njihovo ponašanje, njihovi osjećaji. Kada ih oblikujem u svojoj mašti kao ljudska bića, pokušam zamisliti kako se oni osjećaju ako dođem do njih, ako ih ostvarim. Jesu li sretni, zadovoljni, ponosni? Jedno znam sigurno: u takvim trenucima uvijek imaju širok osmijeh na licu. 

Ne bi imalo smisla da na tome ostanem i zato pokušavam proživjeti njihove osjećaje koji prožimlju njihova srca kada ja odustanem, ponekad i prije samog postignuća. Usamljenost, tuga, razočaranje, a ponekad i bijes - sve su to osjećaji tih mojih želja i snova kada ja odlučim ići onim naizgled lakšim putem i odustanem te ih tako pošaljem u zaborav. 

Nije ni malo ugodno osjećati se zaboravljenim. Sigurna sam da se svi s tim slažete. Ali zašto onda dopuštamo da se naši snovi i naše odluke i želje tako osjećaju? Zar vam ne bude žao ukoliko se netko od vaših prijatelja osjeća zanemarenim, zaboravljenim, zapostavljenim? A kako vam onda ne bude žao ako se odluke i snovi u vašem srcu tako osjećaju? Vrijeme je, ljudi moji, za neke promjene. Nije dovoljno samo odlučiti nešto. Iznimno je potrebno i djelovati u skladu s tom odlukom. 

Jedno bez drugog ne ide! Zato sljedeći put kada nešto odlučite, budite sigurni da ste spremni ići tim putem, koliko god on težak bio, prema ostvarenju te svoje odluke. Ali, molim vas uistinu od sveg srca; nemojte nikada ići tim putem punim prepreka sami! Postat će vam teško penjati se tim strmim brdom kojem ne vidite vrha, past ćete i vaše će se srce ozlijediti. 

Nemojte si dopustiti da izgubite snagu. Vjerujte mi, znam iz iskustva da postoje osobe koje će vrlo rado uz vas hodati tim putem i pomoći vam da dođete do vrha, do ostvarenja svojih odluka i snova, samo ih morate zamoliti da to čine. A ako i padnete, ne bojte se. Priznajte da ste pogriješili negdje putem i osoba uz vas spremno će vam pružiti ruku i pomoći vam da se ustanete i otresete prašinu sa sebe te nastavite dalje.

Već svi znate da sam i ja u svom životu donosila odluke koje nisam ostvarila, odustala sam. Ali kad god sam pala na ovom životnom putu, uvijek je postojao netko tko me podigao natrag na noge i pomogao mi da idem dalje bez obzira na sve rane koje je pad uzrokovao. Nedavno mi se ponovno dogodio pad. Pomislila sam, ovo je kraj, ne mogu više padati i onda se ponovno ustajati, ne mogu više izdržati to da stalno radim jedan korak naprijed, a dva natrag. Ali kao i svaki put do sada, imam uz sebe osobe koje su spremne učiniti sve samo da me spriječe da tako razmišljam. I upravo zbog tih osoba ja se i dalje borim, i dalje se trudim, i dalje dajem sve od sebe bez obzira na sve padove. Jednom će uistinu doći taj dan kada će biti dva koraka naprijed, a jedan natrag, dan kada ću se ustati ujutro iz kreveta bez straha od nepoznatog, tj. od onoga što mi taj dan donosi. A dok taj dan ne dođe, ja ću i dalje posustajati, ali uz pomoć dobrih osoba koje su uz mene ustajat ću se nakon svakog pada i hrabro ići naprijed koliko god boljele ozljede nastale tim padom. 

I reći ću još samo jedno: Iako ponekad želim sve sama, znam da to ne mogu. Potreban mi je netko tko će me saslušati kada imam problem, netko tko će obrisati moje suze kada sam tužna, netko tko će mi pomoći da se ustanem kada padnem. Ne samo meni, nego svima nama. Ja sam te osobe pronašla i uistinu sam im zahvalna na svemu. 

Nekome tko nije doživio da mu netko pomogne pronaći svjetlo u najmračnijim trenucima teško je objasniti koliko sam ja zahvalna osobama koje su meni pomogle. Za sve vas koji ovo čitate, a znate da sam vam zahvalna jer ste mi pomogli i znate što ste učinili sve za mene, želim vam samo ovo još poručiti: Znam da vam idem na živce kada govorim stalno "Oprosti što dosađujem..." i žao mi je zbog toga. :) Obećajem da ću se potruditi da to što manje govorim, ali ne očekujte da ću u potpunosti prestati. Znam da vam je ponekad teško pomoći mi, ponekad ne znate što biste rekli, ali vjerujte mi kad vam kažem da ne morate ništa posebno reći, samo mi dajte do znanja da ste tu i da vam mogu reći ako nešto nije u redu. Hvala vam jer do sada nikada niste odustali od mene. Hvala vam jer ste mi pomogli da se dignem nakon svakog pada. Hvala vam! ♥