I male stvari su velike :)

Kada bih vas pitala koje je vaše najveće postignuće u životu, možda će vam biti teško odlučiti se. Možda je teško jer ste kroz sve te godine imali nekoliko velikih postignuća i niste sigurni koje je postignuće najveće, najvažnije. Možda je teško jer niste sigurni što se ubraja u postignuća. A ako smanjim opseg pitanja, učinit ću ga još težim: Koje je vaše najveće postignuće ove godine? Ovog mjeseca? Ovog tjedna? Koje je vaše najveće postignuće danas? Sada već možete biti zbunjeni pitajući se "Što sam postigao/postigla danas? Jesam li išta?"

Većina ljudi i dalje misli da su postignuća ono o čemu čitamo u novinama ili gledamo reportaže na TV-u: vjenčanja, važne nagrade, rođenja djece... Nemojte me pogrešno shvatiti. To je istina; to su uistinu prekrasna postignuća, istinski vrijedna slavlja.

Sada, dopustite mi da navedem nekoliko svojih današnjih postignuća: probudila sam se jutros, družila sam se s obitelji, jela sam zdravu hranu, razgovarala sam s prijateljima, radila sam na svojoj knjizi.

Zbunjeni ste? Te stvari možda vam se čine malima, nebitnima. Možda vam je čudno da netko može biti sretan zbog tako malih, naizgled potpuno uobičajenih stvari. Ali istina je: ponekad su i male stvari velike.

Možda neki od vas misle da "male" stvari u životu nisu važne ili vrijedne. Ovo nije poruka za vas. Ovo je poruka za sve one koji shvaćaju važnost tih malih stvari. 

Ako ste u depresiji, a uspjeli ste jutros ustati iz kreveta; čestitam! Ako ste razgovarali s nekim o svojim osjećajima i rekli istinu, bez obzira koliko teško bilo; čestitam! Ako ste danas pazili na sebe; čestitam! Ako ste se našli u iskušenju, a odlučili ste otići onim drugim, pozitivnim putem; čestitam!

Ako ste pregurali nekako kroz još jedan težak dan; čestitam!

Ne morate čekati neku veliku prekretnicu u vašem životu da biste bili ponosni zbog onoga što ste postigli. Proslavite sve one male pobjede kao velike, jer to je upravo ono što i jesu: velike. Previše je lako biti toliko opterećen teretima koje nosimo i posustati. Previše je lako misliti kako nemamo što slaviti. Previše je lako misliti da smo bezvrijedni, da ništa ne činimo kako treba. Ali to nije istina!

Ako ste se osjećali loše zbog nečega što nosite u sebi (pa zapravo, čak i ako niste), imam još jedan izazov za vas. Odvojite nekoliko minuta, uzmite papir i olovku i zapišite nekoliko stvari koje ste postigli, zbog čega ste bili ponosni. Mogu to biti i "male" i "velike" stvari, iako, kao što sam već rekla, na kraju se sve svodi na to da su to sve velike stvari, velika postignuća.

Ako je ovo prvi put da na taj način ističete svoja postignuća, možda još uvijek nećete biti ponosni na sebe zbog njih. Često, kada smo dugo vremena zarobljeni u svojim mislima i razmišljamo kako nismo dovoljno dobri, teško je vidjeti vlastita postignuća. Možda bi vam pomoglo ako biste pitali roditelje ili prijatelje ili nekoga vama bliskog za pomoć, tek toliko da vam pomogne sjetiti se prvih nekoliko stvari. Čak i tada, moglo bi se dogoditi da ne povjerujete u to u potpunosti. No, to je sasvim u redu.

Napišite ih svejedno, koliko god teško bilo povjerovati. Stavite papir na neko vidljivo mjesto, možda na ogledalo, u bilježnicu koju često koristite ili na monitor računala. Ponekad pogledajte pažljivo taj papir, pročitajte što piše na njemu. Naravno, kako dani odmiču, nastavite dodavati nove stvari na popis.

Čak i ako niste 100% uvjereni, što više gledate taj papir, što više budete čestitali sebi na tim postignućima, sve će lakše biti povjerovati u njih i važnost svakoga od njih. Ponavljajte to iz dana u dan, prepoznavajući i one najmanje korake i prihvaćajući ih kao velike stvari. Neka vam to postane navika. To vam neće samo pomoći da stvorite bolju sliku o sebi. Taj ćete popis imati uza se i u onim mračnim trenucima, teškim danima. Kada se ništa ne čini dovoljno dobrim ili kada se osjećate beznadno, uvijek ćete imati taj popis vaših postignuća kao podsjetnik na sve što ste učinili. 

A učinili ste već mnogo. I još ćete mnogo toga učiniti u budućnosti.

Ovdje ste, živite i dišete, suočavajući se hrabro sa svakim novim danom.

Vi ste takvi kakvi jeste - i to je sasvim dovoljno.

Moć vaše priče

Ja volim slušati priče drugih ljudi. Ja sam onaj tip osobe koji voli autobiografije isto kao što volim i sve ostale vrste knjiga poput znanstvene fantastike, ljubavnih itd. Ponekad čak više volim pogledati neki dobar dokumentarac nego kakvu komediju. Nedavno me je priča jednog profesionalnog sportaša o njegovom prijatelju koji se bori s teškom bolešću dovela do suza. Da, ponekad nas priče, tj. životi osoba koje nismo upoznali (i vjerojatno nikada nećemo) toliko dirnu da više ne možemo zadržati suze.
Suditi nekoga na temelju onoga što prvo ugledamo na toj osobi zaista je nepromišljeno jer postoji tu i ona druga strana, priča koju ta osoba nosi u sebi, priča koja nije dodatno i pažljivo uređena za javnost.
Imam priliku, zahvaljujući zajednici 7 Cups Of Tea, svaki dan razgovarati s tinejdžerima iz cijeloga svijeta. Teme naših razgovora variraju, od problema s roditeljima, do zaista groznih iskustava koja uništavaju živote. Gotovo niti jedna jedina priča nije ista, ali sve te priče imaju nešto zajedničko: 99% tih tinejdžera s kojima razgovaram kaže mi dio svoje priče, a nakon toga slijedi meni već dobro poznato "Prije nikome nisam rekao/rekla ništa o tome." ili "Ne razgovaram baš s drugima o tim stvarima." Iznenadilo me što su ti shrvani mladi ljudi bili toliko iskreni prema meni (ili prema nekom drugom slušatelju u zajednici). Na neki način osjećala sam se počašćeno zbog njihove odluke da podijele svoje priče sa mnom. Svi su oni nakon razgovora otkrili onaj čaroban osjećaj zvan olakšanje. Neki od njih su nakon tih razgovora odlučili sve te detalje i mnogo više priznati nekome malo bližem, nekome kome isto tako mogu vjerovati. To me ponovno potaklo na razmišljanje i spoznala sam veliku istinu kada se radi o dijeljenju naših priča: što više s nekim o tome razgovaramo, postaje sve lakše i lakše. Nekima se to dogodi vrlo brzo, a za neke je to ipak postupan razvoj. Ali na kraju dana, jedna stvar je sigurna: dijeljenje naše priče s nekim kome vjerujemo, dovest će nas bliže rješavanju naših problema. Samo, vrlo često taj je čin gurnut pod sjenu naših strahova, boli, patnje i srama pa nažalost mnoge naše priče ostanu ne ispričane.
Često se osjećamo kao da prolazimo kroz život i nitko nas ne čuje, kao da naše priče nemaju nikakvu vrijednost. A kada počnemo osporavati vrijednost naših priča, prestanemo se boriti i truditi da ih netko čuje. Ali, bilo da želimo od nekoga čuti nekakav savjet, riječi ohrabrenja ili utjehe, svi, ali doista SVI zaslužujemo imati nekoga uz sebe tko će poslušati ono što imamo za reći.
U ovom današnjem svijetu punom stigmatiziranja, srama, apatije, može biti zaista zastrašujuće podijeliti svoju priču s nekim. Neću vam reći da je to lagano jer to bi bila najveća laž koju sam ikada rekla, jer iskreno, može biti jako, jako teško. Ali, ono što je bitno jest da nađete način kako da iznesete svoju priču, neki način koji vama odgovara. Zašto? Zato jer vaša priča ima moć, koliko pozitivnu, toliko i negativnu. 
Kao netko tko je čuo mnogo priča drugih ljudi, mogu vam reći da uvijek postoji netko tko želi saslušati vašu priču, netko tko je uz vas bez obzira na sve. A kao netko tko i dalje radi na načinima da ispriča svoju priču, mogu vam reći da to čineći možete riješiti mnoštvo problema. To neće pomoći samo vama. Vaša priča ima moć pomoći i drugima jer postoji još mnogo osoba koje možda trebaju čuti priču sličnu svojoj kako bi skupile dovoljno hrabrosti da izađu u javnost sa svojim pričama. Zato vas pozivam i ohrabrujem: podijelite svoju priču s nekim; to bi i vama i njima moglo koristiti. Dat će vam snagu, a i podsjetiti vas da nikada niste sami.
I na kraju ono najvažnije, zapamtite ovo: nije bitno koliki do svoje priče nekome kažete ili ne kažete jer ovo nije kraj vaše priče. Vaša priča ima moć. Vaš je glas važan. Pronađite ljude koji će vas saslušati. I upamtite, uvijek postoji netko kome je stalo. :)

You are a writer (book by Jeff Goins)

"Every day, somewhere, a writer is born.

            She comes into the world with a destiny: to share her words and proclaim a message. To make a difference. These words have the power to move and motivate strangers, to shate the earth and rattle the heavens. If only she would write them.

             It's a choice, writing is. One that belongs to you and me. We get to choose it (or not) every single day. So whether the world hears you message - whether you leave the impact you were born to make - is entirely up to you.

             Scary, isn't it?

             There are, of course, thousands who won't make this choice. They'll fail to be who they are and live up to their calling. We will forever miss their words. And this is tragic.

             But you? You were born to do this. And you are ready to make a different choice. You are ready to be a writer, even though you don't feel it yet."

Jeff Goins: "You are a writer (So start acting like one)" - page 17

♥♥♥

Tenth Avenue North - You are more / The afters - Start over

You are more than the choices that you've made,

You are more than the sum of your past mistakes,

You are more than the problems you create,

You've been remade.

You only fail if you never try

You'll never live tryin' not to die.

I'm telling you now. I'm telling you now.

Don't ever stop. Give all you've got.

Don't hesitate to take a shot.

It all comes around. It all comes around.

Ova objava je po mnogočemu drugačija. Bitna razlika je ta što danas neću pisati ništa posebno. Danas je 25.8. što je veoma poseban dan za mene i želim malo za promjenu zaista uživati u današnjem danu, proslaviti ga kao što slavim svaki 25. u mjesecu. :) Da, znam da obično u objavu stavljam po jednu pjesmu, ali kao što vidite, danas su tu dvije pjesme, vrlo ohrabrujuće, a razlog tomu što su dvije je taj što je, kao što sam već rekla, danas poseban dan. 

Neću duljiti. Samo ovim putem želim zahvaliti svim osobama koje znaju zašto je danas poseban dan za mene jer to znači da su sudjelovale u stvaranju ovako prekrasnih osjećaja vezanih za svaki 25. dan u mjesecu, a za ovaj još više. Isto tako želim napisati i da im se duboko ispričavam zbog svih onih teških trenutaka koje su pretrpjeli zbog mene i svih mojih gluposti. Znam da većina njih ne voli kad im previše zahvaljujem, ali da nije bilo njih, ne bi bilo ni ovog bloga, ne bi bilo ove sreće koja me ispunjava i zato moram opet reći: HVALA VAM NAJVIŠE! 

A sada, kada sam rekla to što sam morala, ostaje samo još jedno: uživajte u pjesmama jer glazba je ono što nas može spasiti. ♥

The Afters - Broken Hallelujah ♥♥

I try to find the words to pray.

I don't always know what to say,

But You're the one that can hear my heart.

Even though I don't know what your plan is,

I know You're making beauty from these ashes.

- Broken Hallelujah by The Afters

Istraživajući po internetu, pronašla sam podatke o kršćanskom pop rock bendu The Afters. Budući da sam veliki obožavatelj rock glazbe, a pogotovo kršćanskog rocka, počela sam slušati neke njihove pjesme. Broken Hallelujah je pjesma koju sam vrlo brzo uspjela zapamtiti i ubrzo mi je postala najdraža pjesma. Za ovu objavu na mom blogu odabrala sam upravo tu pjesmu, pa se ponovno vrlo lako može zaključiti da je i tema ove objave: Bog.

Iako sam u prošloj objavi pisala o razvoju moje vjere, čitajući ju iznova više puta shvatila sam da sam nešto izostavila. Što točno nisam znala, ali odlučila sam pokušati to prenijeti u riječi u ovoj novoj objavi.

Kao prvo, želim reći da se možda neki od čitatelja neće složiti sa mojim razmišljanjem što je u potpunosti u redu jer Bog nas je sve stvorio različite. Ali opet, važno je naglasiti da nas je također stvorio i na svoju sliku. Sada kada smo to razriješili, krenut ću sa pravim razlogom pisanja ove objave.

Već sam bila spomenula da sam u životu, baš kao i svaki čovjek na kugli zemaljskoj, imala mnogo uspona i padova. Zbog tih padova gubila sam vjeru u sve. Ali Bog mi je otvorio oči i dao mi do znanja da ne može uvijek sve biti savršeno, tj. onako kako bih ja htjela da bude. Patnje su me bacile na koljena. A svaki put kada sam u mračnim noćima klečala sklopljenih ruku i molila se Bogu moja je vjera rasla, moj pogled postajao je sve jasniji, a život sve ljepši. Ponekad nisam znala što reći u molitvi, nisam znala kako da se obratim Bogu. Mislim da je razlog tomu taj što sam mislila da sam ga razočarala i svojim postupcima i svojim ponašanjem. U nekim se trenucima nisam baš usudila pokušati razgovarati sa Bogom, reći mu o svojim patnjama i potrebama. Valjda zato što sam se bojala ishoda. Nisam se usudila tražiti pomoć od Boga. Zašto? Bojala sam se da mi ju Bog neće pružiti jer nisam bila zaslužila pomoć od njega. Ali svejedno sam svaki dan barem desetak minuta provodila u tišini u svojoj sobi, na koljenima. Nisam znala kojim riječima da izrazim ono što sam osjećala pa sam zato samo šutjela. Ali šutjela sam sklopljenih ruku i zatvorenih očiju dok sam razmišljala o svemu onome što me tišti. Nakon što sam nekoliko dana tako u sebi razmišljala o svemu onome što bih htjela učiniti, a nisam, o svemu onome što mi smeta a ne poduzimam ništa, shvatila sam da zapravo i ne moram uvijek znati riječi kojima ću se obratiti Bogu. On me čuje čak i kada šutim. Kako je to moguće? - pitate se... Vrlo je jednostavno objašnjenje: ne moram Bogu reći što se događa u mom životu jer, kao prvo, on točno zna što mu ja to trebam reći jer je uvijek tu, od samog početka do kraja, a kao drugo, dovoljno je da mu otvorim svoje srce. Jer čim mu dopustim da uđe u moj život i moje srce, sve je nekako lakše. 

Nakon nekog vremena počela sam i pronalaziti riječi. Najčešće su bile: "Bože, oprosti mi..." i "Bože, molim te..." Molila sam se svaki dan, uvijek dolazeći Bogu sa novim potrebama. Nisam shvaćala da se molim na krivi način, nisam bila dovoljno zrela da to shvatim. Trebalo je proći još neko vrijeme da naučim prave riječi koje trebam reći u molitvi. Ne kažem da su te navedene loše, ali moja greška je bila ta što sam ja uporno ponavljala te riječi kao da sam zaboravila na sve druge. Bog nije uslišao svaku moju molitvu, nije mi u svakom trenutku pomogao da se lako izvučem iz nevolja. Još jedna moja ogromna pogreška bila je što sam tada posustala. Počela sam sumnjati. Iako sam od starijih osoba čula da se svakom vjerniku ponekad dogodi da sumnja, uvijek sam mislila kako se to neće meni dogoditi. Kada je moja vjera postala malo manja, počela sam u molitvi koristiti još neke rečenice poput "Bože čuješ li me zapravo?" ili čak "Bože jesi li uz mene ili ne?"

Ono što nisam shvaćala jest činjenica da je Bog zaista uz mene i čuje svaku moju riječ, samo što želi vidjeti jesam li mu stvarno vjerna. Da, istina je, ponekad se nađemo na kušnji i pitanje je samo hoćemo li ostati vjerni Bogu i slijediti njega kroz ono što nam se čini kao trnovit i težak put ili ćemo krenuti onim prividno lakšim putem koji tek kasnije postaje pun prepreka. Ja sam prvo krenula tim drugim putem koji se lažno činio jednostavnijim. Tek kasnije shvatila sam da sam pogriješila, da nisam slijedila Boga onako kako mi to moja kršćanska vjera nalaže. Osjećala sam se izgubljenom. Obavio me mrak, a iznutra sam bila ispunjena strahom i tjeskobom. Nisam znala što trebam činiti, kamo trebam ići. Željela sam se vratiti, krenuti onim drugim putem, Božjim putem, ali nisam znala kako. Nisam znala gdje se nalazi taj put, kako da dođem do njega, i mogu li uopće. Moje su lice prekrile suze, moje srce lomilo se od boli jer bila sam uvjerena da sam iznevjerila Boga i da mu se više nikada neću moći vratiti. Refleksno sam u tom trenutku patnje, tuge i boli kleknula, sklopila ruke i stisnula ih čvrsto, zatvorila oči, ignorirala slane kapljice koje su klizile mojim obrazima i iz dna duše molila Boga da mi oprosti bar taj put, samo taj put i da mi pomogne da se vratim na pravi put, njegov put, put istine i pravednosti, ljubavi i sreće, put vjere. Dugo je trebalo da se to dogodi, ali nisam odustajala. Molila sam i molila zaista vjerujući da će se nešto dogoditi, da me Bog čuje i da će doći po mene. Već sam jednom bila odustala kada se ništa nije događalo nakon mojih molitava, ali tada nisam željela odustati, željela sam vidjeti što će se dogoditi ako ustrajem u molitvi i vjeri. I uistinu, moje molitve su se isplatile. Bog me izbavio i vratio me na početak, na isto ono raskrižje gdje sam se našla i prije kada sam odlučila poći krivim putem i udaljila se od Boga. Ovoga puta odlučila sam se za onaj ispravni put, Božji put. Bila sam svjesna toga da sam takvu odluku trebala donijeti i prvi put, ali bilo je kasno za to i nisam mogla ispraviti prošlost, ali zato sam mogla ispraviti budućnost. 

Napunjena vjerom, krenula sam pravim putem. Iako je taj put u početku bio trnovit, pun izazova i kušnji, uz redovitu molitvu i ustrajnost i naravno Božju pomoć, uspjela sam proći taj teški dio puta kako bih došla do onog gotovo blistavog dijela koji je, iako se nađe gdje-koji oblačak, uglavnom ispunjen suncem. Moja vjera nije bila toliko čvrsta nakon pogrešaka koje sam učinila tako da sam do tog dijela puta došla posve iscrpljena. Nisam željela da prođe dan bez molitve pa sam ponovno kleknula, sklopila ruke, pogledala oko sebe, a zatim u nebo i rekla samo 3 riječi, ali te 3 riječi bile su dovoljne, te 3 riječi bile su prave riječi koje sam također trebala ponekad koristiti u molitvi: "Bože, hvala ti."

Od tada, iako ne znam što će se dogoditi u mom životu ni sutra ni za godinu dana ni bilo kada u budućnosti, ne posustajem u svojoj vjeri ni u molitvi jer znam da je Bog isplanirao cijeli moj život prije nego što sam ja uopće kročila na Zemlju. Ja sam njegovo dijete i odlučila sam živjeti na taj način. Otkako mi je Bog spasio život vrativši me na pravi put i dajući mi nadu u bolje sutra, trudim se držati ga u središtu mog života. Otkako mi je Bog pomogao da doživim i one bolje dane, svaka moja molitva započinje riječima: "Bože, hvala ti." I sada mi se dogodi ponekad da ne znam što da kažem dok molim, ali u tim trenucima znam da Bog čuje moje srce jer je on dio mog života. Ponekad je teško živjeti onako kako to Bog od mene traži, ali otkako to činim, moj je život mnogo drugačiji, mnogo ljepši i ispunjeniji. Otkako sam mu dopustila da uđe u moj život, daje mi snagu da se borim sa svim teškoćama, svim bolnim trenucima. Daje mi snagu da ustrajem prema ostvarenju svojih snova. Daje mi snagu da prijeđem svaku prepreku u mom životu i iako se ponekad čini da ne čuje moje molitve, više mi se nikada ne događa da počnem sumnjati, jer znam da je Bog tu, uz mene i da će kad-tad priskočiti u pomoć.

Ne moramo uvijek znati što reći u razgovoru s Bogom. Dovoljno je da znamo da nas on čuje i vidi čak i kada se mi tome ne nadamo. Ono što treba bitno naglasiti je to da samo ne smijemo posustajati u molitvi jer Bog pomaže onima koji vjeruju i onima koji su uporni i ne odustaju. Bog zaista može promijeniti nečiji život, samo moramo vjerovati da on to može i moramo mu dopustiti. Ne bojte se promjena ako te promjene dolaze od Boga! 

Skillet - Salvation ♥

He was pierced for our rebelion, crushed for our sins.

He was beaten so we could be whole.

He was whipped so we could be healed.

All of us, like sheep, have strayed away.

We have left God's paths to follow our own.

♥Yet the Lord laid on him the sins of us all.♥

Kao što se može i vidjeti iz gore navedenih stihova, ova objava bit će vezana uz Boga. Preciznije, uz ono što je On učinio u mom životu. 

I prije sam ja bila vjernik, redovito se molila i išla u crkvu. Poštivala sam obitelj i zajednicu. Čak i kada bi me netko na bilo kakav način povrijedio, nikada nisam nikoga mrzila. Zašto? - pitate se... Jednostavno nisam znala kako. Odrasla sam u domu punom ljubavi i zajedništva, istina ne previše savršenom domu, ali za mene je to bilo sve što mi je trebalo - svako se jutro probuditi uz mamin poljubac, tatin zagrljaj, istina i bratovo zezanje... Bili smo jedna velika obitelj: 7 članova, toliko nas je bilo. Nisam imala ni 4 godine kada je moja baka umrla, počivala u miru. ♥ No, zbog vjere u Boga i priče koje su mi svi pričali: kako moja baka sada mene čuva iz raja i kako je na ljepšem mjestu, nisam previše tugovala. Dobro, normalno je da sam plakala jer sam izgubila voljenu osobu, i dan danas ponekad zaplačem kada se sjetim tih dana ili kada pogledam slike, ali plakala sam mnogo manje nego što bih da nisam znala gdje je moja baka otišla. Znala sam da ju Bog čuva. 

Ali, što sam bivala sve starijom, počela sam shvaćati da ipak postoji to nešto što odvaja ljude od njihovih bližnjih, obitelji i prijatelja. Nisam znala što je to, ali bila sam dovoljno zrela da shvatim da to ne valja. U molitvi sam molila Boga da nikada mene ili nekoga od mojih bližnjih ne uhvati takvo što, nekakvo prokletstvo koje bi nas odvojilo. Nisam ni slutila da će to prokletstvo u budućnosti na trenutak zahvatiti moju dušu i okrenuti cijeli moj život naopačke.

2007. godine umrla je moja druga baka. Imala sam 8 godina i naravno nije bilo lako. Ponovno sam slušala one iste priče o tome kako me ona sada uz Boga i mog anđela čuvara čuva iz raja i kako joj je tamo bolje nego na zemlji, kako je pronašla mir. Imala sam 8 godina pa sam već počela malo bolje promišljati o svijetu u kojem živim i kojim sam okružena. Počela sam razmišljati i o Bogu o kojem sam toliko slušala svaki dan. Na TV-u sam baš kao i danas slušala o ratovima, prometnim nesrećama, gladi, ubojstvima i samoubojstvima... Nije mi bilo jasno zašto Bog dopušta svu tu patnju svoga naroda. 

Prije malo više od tri godine dogodilo se nešto što je moju vjeru presjeklo na pola. Mnoge su se stvari događale u jako kratkom vremenu i počela sam se pitati je li Bog uistinu uz mene. Moj se pogled na svijet promijenio i počela sam shvaćati što je to što odvaja ljude od obitelji i prijatelja. Mržnja. Taj grozan osjećaj samo je na trenutak zauzeo mjesto u meni i prije nego što sam uspjela shvatiti što se događa, sve se promijenilo. Istina je da sam se uspjela dosta brzo riješiti te mržnje, ali bilo je dovoljno da sam u trenutku slabosti posustala u svojoj vjeri i počela sam živjeti život kakav nisam smjela. I dalje sam ja išla u crkvu jer sam duboko u sebi znala da želim vjerovati i željela sam na bilo koji način osnažiti svoju vjeru. I baš kad sam mislila da mi je to uspjelo, ponovno bi se dogodilo nešto što bi me bacilo na koljena i vratilo me na početak. Sjećam se da sam svaku večer jecala dok sam molila Boga da nešto poduzme, da mi olakša taj užasno težak životni put. Ali, koliko god sam se molila, ništa se nije događalo. Bar se meni činilo da se ništa ne događa. Patnja je ostala i u moje srce urezala milijune malenih ožiljaka. I dan danas žalim zbog nekih situacija, što se nisam drugačije postavila u njima. 

Ali, onda se nešto promijenilo. Nisam točno sigurna što se dogodilo, ali tijekom jedne uobičajene večernje molitve, obuzela me toplina kakvu do tada nisam osjetila. To je bila prva noć nakon mnogo mnogo vremena koju sam uspjela prespavati cijelu, bez noćnih mora, potpuno smireno. Nakon te večernje molitve, sve je drugačije. Iako sam u početku bila jako nesigurna, pustila sam Boga u svoj život. Otkako sam prihvatila da ne može sve u životu biti onako kako ja želim samo zato što sam u nekoliko molitava zamolila Boga da tako bude, moj je život drugačiji, moje su oči otvorene, a i ono još bitnije: moje srce je zacijelilo. Već dvije godine živim u zajednici s Bogom, većoj nego ikad prije. Već dvije godine sve svoje patnje prepuštam Bogu da ih riješi, ali ne zahtijevam od Njega da ih popravi kada ja želim jer vjerujem da On zna najbolje. I istina je. Vjera mi je otvorila oči. Sada se trudim sve učiniti kako bih Bogu vratila bar mali djelić ljubavi koju On meni pruža. 

Ovo pišem jer želim da i ostali vide da iako nije nikome sve u životu sjajno i blistavo, Bog pomaže onima koji su strpljivi i uporni u molitvi. Bog je taj koji je meni promijenio život na bolje. I moram priznati, Bog je taj koji je bio uz mene onda kada nitko drugi nije, pomogao mi je kroz one mračne trenutke kada sam možda bila i u kušnji kako bih mogla doživjeti i ove lijepe trenutke radosti u kojima Mu svim srcem zahvaljujem na sve načine na koje mogu. 

Simple Plan - Astronaut

So tonight I'm calling all astronauts

All the lonely people that the world forgot...

If you hear my voice come pick me up

Are you out there?

'Cause you're all I've got!

Ne osjećamo li se svi ponekad kao astronauti? Potpuno odsječeni od svijeta, u ogromnom prostranstvu, ali čini nam se da nas nitko ne vidi, ne primjećuje. Možda nas ponekad uhvati takav osjećaj, ali ne, ne stalno. Međutim, postoje ljudi koji, istina je, proživljavaju takve osjećaje 365 dana u godini. 
Takvi ljudi su najčešće oni koji su proživjeli razne teške trenutke i budući da u tim najtežim trenucima njihovih života nisu imali nikoga uz sebe da im pruži podršku, odustali su, postali su `astronauti`. Njihov se život, cijela svakodnevica, svodi na skrivanje od ostalih ljudi jer nose taj grozan osjećaj u sebi da zapravo nema nikoga ondje vani u svijetu tko ih zapravo čuje, tko ih razumije, tko je uz njih. Umjesto da uživaju u raznim predivnim stvarima i događajima koji ih okružuju, oni odlučuju skrivati se od svega toga, živjeti život bez rizika. Zašto? Upravo zato jer su na takav način života naučili i čini im se da je to jedino što postoji. Žele se osjećaji sigurno iako ne shvaćaju da trpe ogromne posljedice. Vjerujte mi, naučila sam to na teži način. 

Upoznala sam mnogo takvih ljudi; kroz razgovore s drugim osobama s kojima sam bliska i kroz rad u zajednici 7CupsOfTea. Mnogi od tih ljudi koji su mi se obratili u toj zajednici i s kojima sam razgovarala, priznali su kako žive i kada su shvatili što im to lošega donosi, odlučili su to promijeniti na bilo koji način. S nekima i dalje razgovaram i kažu mi da su uspjeli iako se ponekad vrate na isti put, ponekad se nađu na početku, ali svejedno ne odustaju. Oni su nekada bili ti `astronauti` koji su lutali uokolo sami, napušteni od strane onih kojima su najviše vjerovali. Ali oni su isto tako ti koji su odlučili donijeti neke, istina teške, ali korisne odluke kako bi promijenili način života i kako bi ponovno ŽIVJELI. No, međutim, ima i onih koji se još uvijek bore da donesu ispravne odluke. Još uvijek su skeptični i budući da su godinama živjeli u "sigurnom" okružju samoće i tuge, nisu sigurni da će im promjene donijeti bolji život, nisu uvjereni u to. Previše puta su izgubili vjeru i nadu i zbog toga im je zaista teško živjeti drugačije. Boje se. Ali, to nije ništa neobično. I sve je to u redu. Jer čak i oni mogu pobijediti, čak i oni mogu doživjeti bolje sutra ako se nastave boriti. Samo, iako se možda sada bore i daju sve od sebe, neće moći još dugo ako ne bude onih koji će stati uz njih u njihovim bitkama. Te su bitke od životne važnosti za neke ljude i bitno je da im pomognemo iako se možda čini da oni to ne žele. Nitko nije stvoren da se bori sam i to je bitna životna lekcija za sve. 

`Astronauti` su osobe koje su uvjerene da im nitko ne želi pomoći, da nikome nije stalo do njih. I vrijeme je da nešto poduzmemo i promijenimo to razmišljanje. Ja sam svjesna da ne možemo spasiti cijeli svijet svojim postupcima, ali kada bi svatko od nas uspio spasiti barem jednu osobu, to bi bio ogroman korak i svi bismo uvidjeli da svijet može itekako biti bolje mjesto za život. Jer sve je ljepše i lakše kada imamo makar jednu osobu koja će hodati uz nas i po glatkim stazama i po trnovitim, zabačenim putovima. 

Ovo je moja poruka za sve `astronaute`... Niste sami. I vjerujte mi postoje osobe koje znaju kako se osjećate. Postoje osobe koje bi učinile sve kako biste se vi osjećali bolje. I upravo zbog samih sebe i zbog tih osoba nikada ne smijete posustati. Teško je ovo priznati, ali i ja sam bila na vašem mjestu, ali danas se, zahvaljujući hrabrosti svih mojih prijatelja, nalazim ovdje gdje jesam, živa i zdrava i vjerujem. Vjerujem u život, vjerujem u Boga koji mi daje snagu da idem dalje, vjerujem u vas plemenite ljude koji se borite svakim danom da preživite bar još taj jedan dan... I ponosna sam na sve vas zbog toga što ste dogurali ovako daleko. I vjerujte mi, bar samo ovaj put, možete postići što god želite. Samo se nastavite boriti, a kada uspijete, kada dođete do toliko očekivanog cilja, nećete požaliti ništa jer bit će vrijedno svih onih boli, bit će vrijedno svih sati provedenih u muci. Sve će se isplatiti. Samo morate ustrajati. Nemojte ni danas odustati, ni sutra, ni za dvije godine, jer ako odustanete, nikada ne znate kakvo vas je iznenađenje čekalo možda baš idući dan, idući pokušaj. 

Ja vjerujem u sve vas, vrijeme je da i vi počnete vjerovati u sebe. 

If you're going through hell, keep going.

-- Winston Churchill

Fireflight - Stand Up ♥

"Don't be afraid to...

Stand Up!

Stand up if you're broken

Stand Up!

Stand up if you feel ashamed.

You are not alone when you hurt this way.

Stand Up!

Stand up if you need love

Stand Up!

This is not judgment day...

You don't have to hide

There's no need to run

Everything will be ok."

- Fireflight: Stand Up

Otkako sam član zajednice 7CupsOfTea (anonimna zajednica na internetu koja pruža podršku osobama koje se iz bilo kakvih razloga ne osjećaju dobro i osobama koje su prošle kroz mnogo loših iskustava u životu), shvatila sam da je svijet prepun patnje. Mislim, znala sam ja to i puno prije, ali otkako sam počela razgovarati s mnogim osobama koje su proživjele mnogo toga, došla sam do zaključka da je broj osoba koje ne žive sretan život iz ovih ili onih razloga zapravo mnogo mnogo veći. 

Malo me boli ta činjenica. Ne volim vidjeti kako ljudi pate. Jer mi nismo dobili ovaj život od Boga da bismo ga proživjeli u tuzi i patnji. Ali, ono što me još više boli je to što jako puno osoba koje žive takav život zapravo svoju patnju zadržavaju za sebe. Nikome ne govore kako se osjećaju. Zašto? Postoji više razloga. Za neke znam i iz osobnog iskustva jer sam ja dugo vremena držala svoje osjećaje za sebe. 

Vjerojatno onaj prvi razlog zašto ljudi ne razgovaraju više sa svojim bližnjima o svemu što proživaljavaju i osjećaju je strah da će ih netko ismijavati zbog tih osjećaja, strah da će biti odbačeni. Nažalost, uvjerila sam se i sama, prema vlastitim iskustvima, ali i promatrajući ljude oko sebe, da strah u 99% naših života utječe na naša razmišljanja i ponašanja. Strah je taj koji upravlja našim životima i koji nas tjera da gradimo neke vrste zaštite oko sebe kako bismo se što više odvojili od svojih obitelji, od prijatelja i svih onih osoba kojima je zapravo stalo do nas. Strah nas uvjerava da smo sami u svemu tome i da nas nitko drugi neće razumjeti i baš zbog toga odbacujemo svo ono povjerenje koje smo se toliko trudili izgraditi. Ono što ne shvaćamo jest činjenica da nam osjećaj straha laže. To je kao da nam onaj maleni glasić u svakome od nas konstantno ponavlja da nećemo uspjeti u ovome ili da nećemo ostvariti naše snove, da mi to ne možemo. A kada nam netko uporno nešto ponavlja, iz dana u dan, iz minute u minutu, mi počnemo vjerovati u to, iako možda duboko u sebi znamo da te negativne misli nisu istinite. To samo strah upravlja cijelim našim bićem. I zato se godinama zatvaramo u sebe i ne iznosimo svoja mišljenja, ne govorimo o svojim osjećajima. 

Drugi razlog, ne manje važan od prvoga, je taj da mnogi od nas misle kako njihovi osjećaji nisu vrijedni spominjanja. Naravno da ni to nije istina. Dobro, u redu je ako ponekad stavljamo druge ispred nas i ako uspijemo utješiti prijatelje kada im je teško, ali ako nikada ne razgovaramo i o svojim osjećajima, neće biti lako niti pomagati drugima niti pomagati sebi. Jer mi kao ljudska bića nismo stvoreni da bismo se sami borili sa izazovima svakodnevice. Zato imamo osobe oko nas kojima je, ponavljam, stalo do nas. Priznajem, ja sam prije nešto više od tri godine počela misliti kako zaista nikome nije stalo do mene, počela sam gledati na svijet potpuno negativno, ali onda sam upoznala nekoliko prijatelja koji su mi zaista pomogli i uvjerili me da se nikada ne smijem boriti sama. Nitko od nas ne smije se, u bilo kojem trenutku boriti sam jer takva bitka teško da će imati pozitivan ishod. Vjerujte mi kada vam kažem da koliko god bilo teško, uvijek postoje osobe koje znaju kako se osjećaju i koje vam žele biti podrška.

Još je mnogo razloga zašto mnogi ljudi uopće ne razgovaraju o svojim osjećajima, ali kada bih pisala nešto o svakome od njih, ne bih završila do preksutra. Mislim da su i ova dva razloga sasvim dovoljna.

Ono što želim ovime poručiti jest to da uvijek, u bilo koje doba dana ili noći postoje osobe koje će vrlo rado razgovarati s nama o našim osjećajima i našim mislima. I iako je to ponekad zaista teško i možda se čini užasno zastrašujućim, moramo svoje osjećaje pustiti van jer ako ih držimo u sebi, kad-tad će se dogoditi nešto neočekivano i nešto loše. Ako će to ikoga utješiti, znajte da sam i ja među tima koja se često boji reći što osjeća, ali naučila sam kojim osobama mogu vjerovati i koje će osobe uvijek odvojiti desetak minuta bez obzira koliko posla imale samo da razgovaraju sa mnom i pomognu mi da se osjećam bolje.

Ne bojte se reći istinu o sebi, istinu o svojim osjećajima. Jer čak i ako vam se čini da vas nitko neće razumjeti ili da vaši osjećaji nisu toliko važni kao tuđi, shvatite da to samo strah progovara i uvjerava vas da je dobra stvar šutjeti i skrivati se, bježati od svojih osjećaja. To nikako nije dobra stvar i vrijeme je da svi to shvatimo. Jer ako bi svatko od nas pronašao barem jednu osobu kojoj može vjerovati i reći sve, tada bi na ovome svijetu moglo biti puno manje osoba koje žive život u patnji i tuzi. 

Stanite, zauzmite se za sebe i krenite u bolju budućnost! ♥

P.S. Želim iskoristiti ovu prigodu da zahvalim svojim najboljim prijateljima koji su zaista zaslužili da ih tako zovem jer su mi pomogli i pomažu da čak i u najmračnijem tunelu pronađem svjetlo, da i na najcrnjem nebu pronađem barem jednu zvijezdu. ♥♥

Je li vrijedno toga?

"The two most important days in your life are

the day you were born and the day you find out why." 

- 

Mark   Twain

Mnogi me osuđuju... Zbog svega - jer sam osoba koja jesam, jer činim stvari koje činim, jer razmišljam na način na koji razmišljam. Mnogi misle da će na taj način pokazati svoju snagu. Mnogo sam puta razmišljala o odustajanju od svojih snova. Svaki put kada bi mi netko nešto rekao što bi me zaboljelo, pomislim: Koja je svrha svega toga o čemu sanjam, što želim, ako se to drugima ne sviđa, ako ću biti izopćena iz društva zbog toga? Priznajem, ponekad je preteško. Postoje trenuci u kojima padnem, u kojima se molim da sve završi, trenuci koji me još više navode na razmišljanje o ispravnosti mojih snova. I baš kada sam spremna dići ruke od svojih najvećih želja, nešto se dogodi, nešto što me navede da ponovno promijenim mišljenje. Kada se ponovno podignem, bude mi žao zbog svih prekršenih obećanja. Bude mi žao što sam možda povrijedila druge oko sebe. Bude mi žao što sam uopće željela odustati. Posljednji put kada mi se to dogodilo, čvrsto sam odlučila da toga više nema. Neću tratiti svoje vrijeme, svoj dar na gluposti. Iako će vrlo vjerojatno opet biti teško, iako ću vrlo vjerojatno opet pomisliti kako sve to nema smisla, više mi se neće događati da budem tako blizu odustajanju, da slomim sebe i povrijedim druge. Jer dobila sam već i previše "drugih šansi". Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da već jednu iskoristim kako treba.

Neki od mojih jako bliskih prijatelja koji znaju detalje iz moje prošlosti, pitaju me što se to tako naglo promijenilo. Odakle sad odjednom takvo potpuno drugačije, pozitivnije mišljenje. Shvaćam njihovu zbunjenost. Navikli su na drugačiji pristup. Mislim da bi bilo dobro da iskoristim ovu priliku da sve to pojasnim.

Ja nisam jedna od onih koji vjeruju da itko od nas ima snove koji su u nama bez razloga, bez svrhe njihova ispunjavanja. Ako osjećamo da imamo nešto što bismo mogli dati ovome svijetu, ako osjećamo da je neki naš talent vrijedan pažnje i razvijanja, onda ništa nije neizvedivo i ništa nas ne može zaustaviti. Zato želim čestitati svima onima koji sanjaju, koji vode utrku prema ostvarivanju svojih snova, svima onima što vjeruju u sebe. Jer to i je smisao života: napredovati i prihvaćati izazove, tražiti način da poboljšamo sami sebe. Onaj mali glasić u svakome od nas govori nam da to ne možemo napraviti, da ne možemo danas ostvariti svoj san, ali ako želimo postići nevjerojatne rezultate u svom životu kao što su življenje svog sna i uzimanje sudbine u svoje ruke, moramo biti nevjerojatne osobe. Dok odrastamo, svi nam pokušavaju usaditi vjerovanje da je svijet oko nas takav kakav je, da je naš život samo puko življenje unutar tog svijeta. Znate što? To je vrlo ograničen život. Život može biti mnogo više od toga. Jednom kada shvatimo da su sve oko nas što zovemo životom osmislili ljudi koji nisu bili nimalo pametniji od nas, jednom kada to naučimo i prihvatimo, nitko od nas neće više biti ista osoba. 

Ako je teško, zašto to ljudi rade? Zašto se neki ljudi penju na planine? Zašto neki ljudi ne spavaju noćima nego umjesto toga sjede u sobama uz prigušeno svjetlo, s olovkom i komadom papira i zapisuju svoje misli? Zašto neki ljudi ustaju u 4 ujutro i idu trčati? Zašto to rade? Zato što, iako je teško, definitivno se isplati. Ali da bi se isplatilo, to mora biti naša strast. Moramo voljeti to što radimo. 

I da, doista je vrijedno svakog trenutka kojeg provodim u sobi samo sa svojim mislima i olovkom i bilježnicom. Istina je da ne smijem prestati trčati prema ostvarenju svojih snova. Mnogi se pitaju zašto govorim da je vrijedno svega toga ako sam toliko puta bila na samom rubu... Vrijedno je jer je osjećaj kada prenesem svoje misli na papir jednostavno neopisiv. Isto kao što je sportašima neopisiv osjećaj kada osvoje medalju na olimpijskim igrama, isto kao što je slikarima neopisiv osjećaj kada njihovi radovi budu postavljeni u neku galeriju i kada mnogi ljudi posjećuju te izložbe kako bi vidjeli te radove. A odgovor na pitanje zašto je to toliko uzbudljivo i zanimljivo je ovo: zato što je sav moj trud uložen u to, zato što su na tom papiru moji osjećaji koje, bit ću iskrena, inače ne mogu tako lako izraziti. Ovo mi je pomoglo da shvatim svijet na potpuno novi način i iako sam ponekad kroz šalu rekla da je pisanje moje prokletstvo jer prođe gomila neprospavanih noći, užasno mnogo dana u kojima bjesnim po kući jer nemam inspiracije, prođe jako mnogo vremena za koje bi mnogi rekli da je potraćeno dok ja ne uspijem napisati priču ili stranicu knjige, ja zapravo uživam jer mi je to bijeg iz bolne svakodnevice, tipka za gašenje buke okolnog svijeta. I baš zato što je to moja strast i zato što mi to pomaže da se osjećam bolje, neću nikada prestati pisati, neću nikada odustati, koliko god mi se nemogućim i dalekim činio moj san. 

Jer ako danas odustanem, nikada neću saznati što će se sutra dogoditi. 

"Every secret of a writer's soul, every experience of his life, every quality of his mind is written large in his works."

-

Virginia Woolf