The Afters - Broken Hallelujah ♥♥

I try to find the words to pray.

I don't always know what to say,

But You're the one that can hear my heart.

Even though I don't know what your plan is,

I know You're making beauty from these ashes.

- Broken Hallelujah by The Afters

Istraživajući po internetu, pronašla sam podatke o kršćanskom pop rock bendu The Afters. Budući da sam veliki obožavatelj rock glazbe, a pogotovo kršćanskog rocka, počela sam slušati neke njihove pjesme. Broken Hallelujah je pjesma koju sam vrlo brzo uspjela zapamtiti i ubrzo mi je postala najdraža pjesma. Za ovu objavu na mom blogu odabrala sam upravo tu pjesmu, pa se ponovno vrlo lako može zaključiti da je i tema ove objave: Bog.

Iako sam u prošloj objavi pisala o razvoju moje vjere, čitajući ju iznova više puta shvatila sam da sam nešto izostavila. Što točno nisam znala, ali odlučila sam pokušati to prenijeti u riječi u ovoj novoj objavi.

Kao prvo, želim reći da se možda neki od čitatelja neće složiti sa mojim razmišljanjem što je u potpunosti u redu jer Bog nas je sve stvorio različite. Ali opet, važno je naglasiti da nas je također stvorio i na svoju sliku. Sada kada smo to razriješili, krenut ću sa pravim razlogom pisanja ove objave.

Već sam bila spomenula da sam u životu, baš kao i svaki čovjek na kugli zemaljskoj, imala mnogo uspona i padova. Zbog tih padova gubila sam vjeru u sve. Ali Bog mi je otvorio oči i dao mi do znanja da ne može uvijek sve biti savršeno, tj. onako kako bih ja htjela da bude. Patnje su me bacile na koljena. A svaki put kada sam u mračnim noćima klečala sklopljenih ruku i molila se Bogu moja je vjera rasla, moj pogled postajao je sve jasniji, a život sve ljepši. Ponekad nisam znala što reći u molitvi, nisam znala kako da se obratim Bogu. Mislim da je razlog tomu taj što sam mislila da sam ga razočarala i svojim postupcima i svojim ponašanjem. U nekim se trenucima nisam baš usudila pokušati razgovarati sa Bogom, reći mu o svojim patnjama i potrebama. Valjda zato što sam se bojala ishoda. Nisam se usudila tražiti pomoć od Boga. Zašto? Bojala sam se da mi ju Bog neće pružiti jer nisam bila zaslužila pomoć od njega. Ali svejedno sam svaki dan barem desetak minuta provodila u tišini u svojoj sobi, na koljenima. Nisam znala kojim riječima da izrazim ono što sam osjećala pa sam zato samo šutjela. Ali šutjela sam sklopljenih ruku i zatvorenih očiju dok sam razmišljala o svemu onome što me tišti. Nakon što sam nekoliko dana tako u sebi razmišljala o svemu onome što bih htjela učiniti, a nisam, o svemu onome što mi smeta a ne poduzimam ništa, shvatila sam da zapravo i ne moram uvijek znati riječi kojima ću se obratiti Bogu. On me čuje čak i kada šutim. Kako je to moguće? - pitate se... Vrlo je jednostavno objašnjenje: ne moram Bogu reći što se događa u mom životu jer, kao prvo, on točno zna što mu ja to trebam reći jer je uvijek tu, od samog početka do kraja, a kao drugo, dovoljno je da mu otvorim svoje srce. Jer čim mu dopustim da uđe u moj život i moje srce, sve je nekako lakše. 

Nakon nekog vremena počela sam i pronalaziti riječi. Najčešće su bile: "Bože, oprosti mi..." i "Bože, molim te..." Molila sam se svaki dan, uvijek dolazeći Bogu sa novim potrebama. Nisam shvaćala da se molim na krivi način, nisam bila dovoljno zrela da to shvatim. Trebalo je proći još neko vrijeme da naučim prave riječi koje trebam reći u molitvi. Ne kažem da su te navedene loše, ali moja greška je bila ta što sam ja uporno ponavljala te riječi kao da sam zaboravila na sve druge. Bog nije uslišao svaku moju molitvu, nije mi u svakom trenutku pomogao da se lako izvučem iz nevolja. Još jedna moja ogromna pogreška bila je što sam tada posustala. Počela sam sumnjati. Iako sam od starijih osoba čula da se svakom vjerniku ponekad dogodi da sumnja, uvijek sam mislila kako se to neće meni dogoditi. Kada je moja vjera postala malo manja, počela sam u molitvi koristiti još neke rečenice poput "Bože čuješ li me zapravo?" ili čak "Bože jesi li uz mene ili ne?"

Ono što nisam shvaćala jest činjenica da je Bog zaista uz mene i čuje svaku moju riječ, samo što želi vidjeti jesam li mu stvarno vjerna. Da, istina je, ponekad se nađemo na kušnji i pitanje je samo hoćemo li ostati vjerni Bogu i slijediti njega kroz ono što nam se čini kao trnovit i težak put ili ćemo krenuti onim prividno lakšim putem koji tek kasnije postaje pun prepreka. Ja sam prvo krenula tim drugim putem koji se lažno činio jednostavnijim. Tek kasnije shvatila sam da sam pogriješila, da nisam slijedila Boga onako kako mi to moja kršćanska vjera nalaže. Osjećala sam se izgubljenom. Obavio me mrak, a iznutra sam bila ispunjena strahom i tjeskobom. Nisam znala što trebam činiti, kamo trebam ići. Željela sam se vratiti, krenuti onim drugim putem, Božjim putem, ali nisam znala kako. Nisam znala gdje se nalazi taj put, kako da dođem do njega, i mogu li uopće. Moje su lice prekrile suze, moje srce lomilo se od boli jer bila sam uvjerena da sam iznevjerila Boga i da mu se više nikada neću moći vratiti. Refleksno sam u tom trenutku patnje, tuge i boli kleknula, sklopila ruke i stisnula ih čvrsto, zatvorila oči, ignorirala slane kapljice koje su klizile mojim obrazima i iz dna duše molila Boga da mi oprosti bar taj put, samo taj put i da mi pomogne da se vratim na pravi put, njegov put, put istine i pravednosti, ljubavi i sreće, put vjere. Dugo je trebalo da se to dogodi, ali nisam odustajala. Molila sam i molila zaista vjerujući da će se nešto dogoditi, da me Bog čuje i da će doći po mene. Već sam jednom bila odustala kada se ništa nije događalo nakon mojih molitava, ali tada nisam željela odustati, željela sam vidjeti što će se dogoditi ako ustrajem u molitvi i vjeri. I uistinu, moje molitve su se isplatile. Bog me izbavio i vratio me na početak, na isto ono raskrižje gdje sam se našla i prije kada sam odlučila poći krivim putem i udaljila se od Boga. Ovoga puta odlučila sam se za onaj ispravni put, Božji put. Bila sam svjesna toga da sam takvu odluku trebala donijeti i prvi put, ali bilo je kasno za to i nisam mogla ispraviti prošlost, ali zato sam mogla ispraviti budućnost. 

Napunjena vjerom, krenula sam pravim putem. Iako je taj put u početku bio trnovit, pun izazova i kušnji, uz redovitu molitvu i ustrajnost i naravno Božju pomoć, uspjela sam proći taj teški dio puta kako bih došla do onog gotovo blistavog dijela koji je, iako se nađe gdje-koji oblačak, uglavnom ispunjen suncem. Moja vjera nije bila toliko čvrsta nakon pogrešaka koje sam učinila tako da sam do tog dijela puta došla posve iscrpljena. Nisam željela da prođe dan bez molitve pa sam ponovno kleknula, sklopila ruke, pogledala oko sebe, a zatim u nebo i rekla samo 3 riječi, ali te 3 riječi bile su dovoljne, te 3 riječi bile su prave riječi koje sam također trebala ponekad koristiti u molitvi: "Bože, hvala ti."

Od tada, iako ne znam što će se dogoditi u mom životu ni sutra ni za godinu dana ni bilo kada u budućnosti, ne posustajem u svojoj vjeri ni u molitvi jer znam da je Bog isplanirao cijeli moj život prije nego što sam ja uopće kročila na Zemlju. Ja sam njegovo dijete i odlučila sam živjeti na taj način. Otkako mi je Bog spasio život vrativši me na pravi put i dajući mi nadu u bolje sutra, trudim se držati ga u središtu mog života. Otkako mi je Bog pomogao da doživim i one bolje dane, svaka moja molitva započinje riječima: "Bože, hvala ti." I sada mi se dogodi ponekad da ne znam što da kažem dok molim, ali u tim trenucima znam da Bog čuje moje srce jer je on dio mog života. Ponekad je teško živjeti onako kako to Bog od mene traži, ali otkako to činim, moj je život mnogo drugačiji, mnogo ljepši i ispunjeniji. Otkako sam mu dopustila da uđe u moj život, daje mi snagu da se borim sa svim teškoćama, svim bolnim trenucima. Daje mi snagu da ustrajem prema ostvarenju svojih snova. Daje mi snagu da prijeđem svaku prepreku u mom životu i iako se ponekad čini da ne čuje moje molitve, više mi se nikada ne događa da počnem sumnjati, jer znam da je Bog tu, uz mene i da će kad-tad priskočiti u pomoć.

Ne moramo uvijek znati što reći u razgovoru s Bogom. Dovoljno je da znamo da nas on čuje i vidi čak i kada se mi tome ne nadamo. Ono što treba bitno naglasiti je to da samo ne smijemo posustajati u molitvi jer Bog pomaže onima koji vjeruju i onima koji su uporni i ne odustaju. Bog zaista može promijeniti nečiji život, samo moramo vjerovati da on to može i moramo mu dopustiti. Ne bojte se promjena ako te promjene dolaze od Boga!