"The two most important days in your life are
the day you were born and the day you find out why."
-
Mark Twain
Mnogi me osuđuju... Zbog svega - jer sam osoba koja jesam, jer činim stvari koje činim, jer razmišljam na način na koji razmišljam. Mnogi misle da će na taj način pokazati svoju snagu. Mnogo sam puta razmišljala o odustajanju od svojih snova. Svaki put kada bi mi netko nešto rekao što bi me zaboljelo, pomislim: Koja je svrha svega toga o čemu sanjam, što želim, ako se to drugima ne sviđa, ako ću biti izopćena iz društva zbog toga? Priznajem, ponekad je preteško. Postoje trenuci u kojima padnem, u kojima se molim da sve završi, trenuci koji me još više navode na razmišljanje o ispravnosti mojih snova. I baš kada sam spremna dići ruke od svojih najvećih želja, nešto se dogodi, nešto što me navede da ponovno promijenim mišljenje. Kada se ponovno podignem, bude mi žao zbog svih prekršenih obećanja. Bude mi žao što sam možda povrijedila druge oko sebe. Bude mi žao što sam uopće željela odustati. Posljednji put kada mi se to dogodilo, čvrsto sam odlučila da toga više nema. Neću tratiti svoje vrijeme, svoj dar na gluposti. Iako će vrlo vjerojatno opet biti teško, iako ću vrlo vjerojatno opet pomisliti kako sve to nema smisla, više mi se neće događati da budem tako blizu odustajanju, da slomim sebe i povrijedim druge. Jer dobila sam već i previše "drugih šansi". Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da već jednu iskoristim kako treba.
Neki od mojih jako bliskih prijatelja koji znaju detalje iz moje prošlosti, pitaju me što se to tako naglo promijenilo. Odakle sad odjednom takvo potpuno drugačije, pozitivnije mišljenje. Shvaćam njihovu zbunjenost. Navikli su na drugačiji pristup. Mislim da bi bilo dobro da iskoristim ovu priliku da sve to pojasnim.
Ja nisam jedna od onih koji vjeruju da itko od nas ima snove koji su u nama bez razloga, bez svrhe njihova ispunjavanja. Ako osjećamo da imamo nešto što bismo mogli dati ovome svijetu, ako osjećamo da je neki naš talent vrijedan pažnje i razvijanja, onda ništa nije neizvedivo i ništa nas ne može zaustaviti. Zato želim čestitati svima onima koji sanjaju, koji vode utrku prema ostvarivanju svojih snova, svima onima što vjeruju u sebe. Jer to i je smisao života: napredovati i prihvaćati izazove, tražiti način da poboljšamo sami sebe. Onaj mali glasić u svakome od nas govori nam da to ne možemo napraviti, da ne možemo danas ostvariti svoj san, ali ako želimo postići nevjerojatne rezultate u svom životu kao što su življenje svog sna i uzimanje sudbine u svoje ruke, moramo biti nevjerojatne osobe. Dok odrastamo, svi nam pokušavaju usaditi vjerovanje da je svijet oko nas takav kakav je, da je naš život samo puko življenje unutar tog svijeta. Znate što? To je vrlo ograničen život. Život može biti mnogo više od toga. Jednom kada shvatimo da su sve oko nas što zovemo životom osmislili ljudi koji nisu bili nimalo pametniji od nas, jednom kada to naučimo i prihvatimo, nitko od nas neće više biti ista osoba. 
Ako je teško, zašto to ljudi rade? Zašto se neki ljudi penju na planine? Zašto neki ljudi ne spavaju noćima nego umjesto toga sjede u sobama uz prigušeno svjetlo, s olovkom i komadom papira i zapisuju svoje misli? Zašto neki ljudi ustaju u 4 ujutro i idu trčati? Zašto to rade? Zato što, iako je teško, definitivno se isplati. Ali da bi se isplatilo, to mora biti naša strast. Moramo voljeti to što radimo.
I da, doista je vrijedno svakog trenutka kojeg provodim u sobi samo sa svojim mislima i olovkom i bilježnicom. Istina je da ne smijem prestati trčati prema ostvarenju svojih snova. Mnogi se pitaju zašto govorim da je vrijedno svega toga ako sam toliko puta bila na samom rubu... Vrijedno je jer je osjećaj kada prenesem svoje misli na papir jednostavno neopisiv. Isto kao što je sportašima neopisiv osjećaj kada osvoje medalju na olimpijskim igrama, isto kao što je slikarima neopisiv osjećaj kada njihovi radovi budu postavljeni u neku galeriju i kada mnogi ljudi posjećuju te izložbe kako bi vidjeli te radove. A odgovor na pitanje zašto je to toliko uzbudljivo i zanimljivo je ovo: zato što je sav moj trud uložen u to, zato što su na tom papiru moji osjećaji koje, bit ću iskrena, inače ne mogu tako lako izraziti. Ovo mi je pomoglo da shvatim svijet na potpuno novi način i iako sam ponekad kroz šalu rekla da je pisanje moje prokletstvo jer prođe gomila neprospavanih noći, užasno mnogo dana u kojima bjesnim po kući jer nemam inspiracije, prođe jako mnogo vremena za koje bi mnogi rekli da je potraćeno dok ja ne uspijem napisati priču ili stranicu knjige, ja zapravo uživam jer mi je to bijeg iz bolne svakodnevice, tipka za gašenje buke okolnog svijeta. I baš zato što je to moja strast i zato što mi to pomaže da se osjećam bolje, neću nikada prestati pisati, neću nikada odustati, koliko god mi se nemogućim i dalekim činio moj san.
Jer ako danas odustanem, nikada neću saznati što će se sutra dogoditi.
"Every secret of a writer's soul, every experience of his life, every quality of his mind is written large in his works."
-
Virginia Woolf
No comments:
Post a Comment