Skillet - Salvation ♥

He was pierced for our rebelion, crushed for our sins.

He was beaten so we could be whole.

He was whipped so we could be healed.

All of us, like sheep, have strayed away.

We have left God's paths to follow our own.

♥Yet the Lord laid on him the sins of us all.♥

Kao što se može i vidjeti iz gore navedenih stihova, ova objava bit će vezana uz Boga. Preciznije, uz ono što je On učinio u mom životu. 

I prije sam ja bila vjernik, redovito se molila i išla u crkvu. Poštivala sam obitelj i zajednicu. Čak i kada bi me netko na bilo kakav način povrijedio, nikada nisam nikoga mrzila. Zašto? - pitate se... Jednostavno nisam znala kako. Odrasla sam u domu punom ljubavi i zajedništva, istina ne previše savršenom domu, ali za mene je to bilo sve što mi je trebalo - svako se jutro probuditi uz mamin poljubac, tatin zagrljaj, istina i bratovo zezanje... Bili smo jedna velika obitelj: 7 članova, toliko nas je bilo. Nisam imala ni 4 godine kada je moja baka umrla, počivala u miru. ♥ No, zbog vjere u Boga i priče koje su mi svi pričali: kako moja baka sada mene čuva iz raja i kako je na ljepšem mjestu, nisam previše tugovala. Dobro, normalno je da sam plakala jer sam izgubila voljenu osobu, i dan danas ponekad zaplačem kada se sjetim tih dana ili kada pogledam slike, ali plakala sam mnogo manje nego što bih da nisam znala gdje je moja baka otišla. Znala sam da ju Bog čuva. 

Ali, što sam bivala sve starijom, počela sam shvaćati da ipak postoji to nešto što odvaja ljude od njihovih bližnjih, obitelji i prijatelja. Nisam znala što je to, ali bila sam dovoljno zrela da shvatim da to ne valja. U molitvi sam molila Boga da nikada mene ili nekoga od mojih bližnjih ne uhvati takvo što, nekakvo prokletstvo koje bi nas odvojilo. Nisam ni slutila da će to prokletstvo u budućnosti na trenutak zahvatiti moju dušu i okrenuti cijeli moj život naopačke.

2007. godine umrla je moja druga baka. Imala sam 8 godina i naravno nije bilo lako. Ponovno sam slušala one iste priče o tome kako me ona sada uz Boga i mog anđela čuvara čuva iz raja i kako joj je tamo bolje nego na zemlji, kako je pronašla mir. Imala sam 8 godina pa sam već počela malo bolje promišljati o svijetu u kojem živim i kojim sam okružena. Počela sam razmišljati i o Bogu o kojem sam toliko slušala svaki dan. Na TV-u sam baš kao i danas slušala o ratovima, prometnim nesrećama, gladi, ubojstvima i samoubojstvima... Nije mi bilo jasno zašto Bog dopušta svu tu patnju svoga naroda. 

Prije malo više od tri godine dogodilo se nešto što je moju vjeru presjeklo na pola. Mnoge su se stvari događale u jako kratkom vremenu i počela sam se pitati je li Bog uistinu uz mene. Moj se pogled na svijet promijenio i počela sam shvaćati što je to što odvaja ljude od obitelji i prijatelja. Mržnja. Taj grozan osjećaj samo je na trenutak zauzeo mjesto u meni i prije nego što sam uspjela shvatiti što se događa, sve se promijenilo. Istina je da sam se uspjela dosta brzo riješiti te mržnje, ali bilo je dovoljno da sam u trenutku slabosti posustala u svojoj vjeri i počela sam živjeti život kakav nisam smjela. I dalje sam ja išla u crkvu jer sam duboko u sebi znala da želim vjerovati i željela sam na bilo koji način osnažiti svoju vjeru. I baš kad sam mislila da mi je to uspjelo, ponovno bi se dogodilo nešto što bi me bacilo na koljena i vratilo me na početak. Sjećam se da sam svaku večer jecala dok sam molila Boga da nešto poduzme, da mi olakša taj užasno težak životni put. Ali, koliko god sam se molila, ništa se nije događalo. Bar se meni činilo da se ništa ne događa. Patnja je ostala i u moje srce urezala milijune malenih ožiljaka. I dan danas žalim zbog nekih situacija, što se nisam drugačije postavila u njima. 

Ali, onda se nešto promijenilo. Nisam točno sigurna što se dogodilo, ali tijekom jedne uobičajene večernje molitve, obuzela me toplina kakvu do tada nisam osjetila. To je bila prva noć nakon mnogo mnogo vremena koju sam uspjela prespavati cijelu, bez noćnih mora, potpuno smireno. Nakon te večernje molitve, sve je drugačije. Iako sam u početku bila jako nesigurna, pustila sam Boga u svoj život. Otkako sam prihvatila da ne može sve u životu biti onako kako ja želim samo zato što sam u nekoliko molitava zamolila Boga da tako bude, moj je život drugačiji, moje su oči otvorene, a i ono još bitnije: moje srce je zacijelilo. Već dvije godine živim u zajednici s Bogom, većoj nego ikad prije. Već dvije godine sve svoje patnje prepuštam Bogu da ih riješi, ali ne zahtijevam od Njega da ih popravi kada ja želim jer vjerujem da On zna najbolje. I istina je. Vjera mi je otvorila oči. Sada se trudim sve učiniti kako bih Bogu vratila bar mali djelić ljubavi koju On meni pruža. 

Ovo pišem jer želim da i ostali vide da iako nije nikome sve u životu sjajno i blistavo, Bog pomaže onima koji su strpljivi i uporni u molitvi. Bog je taj koji je meni promijenio život na bolje. I moram priznati, Bog je taj koji je bio uz mene onda kada nitko drugi nije, pomogao mi je kroz one mračne trenutke kada sam možda bila i u kušnji kako bih mogla doživjeti i ove lijepe trenutke radosti u kojima Mu svim srcem zahvaljujem na sve načine na koje mogu.