Moj jedini istinski put

~Budući da je već prošla ponoć, službeno je 25.2.2016. - poseban dan za mene. Neka mi bude sretan, a vama svima hvala što ste mi pokazali da postoje ljudi kojima je stalo! ♥~

Moj jedini istinski put

Izlazim iz sjene. Tjeram samu sebe; da istražujem, da tražim, da otkrivam, kopam, pronađem; da pronađem sebe, pravu, istinsku sebe.

Kopala sam dugo vlastitom dušom. Tu sam je našla – pravu sebe. Vrebala je u dubinama, na dnu zdenca moje duše. Čekala je. Čekala je mene. Čekala je da ju nađem, da ju pozovem iz mraka. Čekala me da se pojavim sa svijećom, bakljom, sitnim plamenom; sa svjetlom; da vodim put, da pomognem pronaći naš izlaz; izlaz na površinu, na svjetlo dana.

Nisam imala izbora. Nesreća. Osjećala sam se zarobljenom, lažnom, krivom, zaglavljenom – u vremenu, mjestu, situaciji u kojoj nisam željela biti, u mjestu koje je stimuliralo moju tjeskobu, koje je uzrokovalo paniku, brigu, uzrujanost zbog mog života, moje budućnosti.

U konačnici, sve je to dovelo da si postavim pitanje: Postoji li u životu više od ovoga? Je li ovo zaista sve? Nešto se iznutra zapalilo, reklo mi da ipak postoji više. To nešto pozvalo me da otkrijem, lovim ono što me čeka, ono „više“.

Promjena! Promjena se morala dogoditi. Pomak, u drugom smjeru, okret za 180 stupnjeva. Nov put – prema istini!

Biti ono što jesam. Biti prava ja. Hraniti svoju dušu – s radošću, s otvorenošću, s iskrenošću. Biti tko sam iznutra. Naći načine da rasplamsam taj plamen. Potaknuti, mamiti. Iskušati svoj pravi glas. Spustiti masku. Odustati od pretvaranja.

Prepoznati da moj prijašnji put nije bio dobar put, pravi put, put koji me služio. Prepoznati da to nisam bila ja. „Ja“ za koje sam mislila da je bilo istinito – nije!

Bila je to lažna percepcija. Stražar. Čuvar. Stajao je ispred, čuvao vrata. Vrata koja su vodila do mene, do moje duše, mojih unutarnjih misli i osjećaja, štiteći me od svijeta; od zastrašujućeg, nekontroliranog, oštrog, nepredvidljivog, nepopustljivog svijeta. To me spašavalo. Štitilo me. Držalo me sigurnom.

Ali, zapravo...

To je bio zatvor. To me zarobilo. Sakrilo me, od sebe same, od svih ostalih. Spriječilo je da istina iscuri van. Spriječilo je pravu povezanost, prava prijateljstva, prave odnose. Privuklo je druge oblike – egoističnu mene, lažnu mene. Pravu mene samo je vuklo uokolo, vezanu i ušutkanu. Nije mogla reći ni učiniti bilo što. Bespomoćna, mogla je samo gledati.

Gledati dok njen život ide pogrešnim putem vođen pogrešnim stvarima. U pogrešne poslove. Prijateljstva. Odnose.

Ali, ona nikada nije odustala! Bila je uvijek tu! Sićušni, gotovo nečujan glasić. Kuckala je na rešetke svog kaveza. Uporno. Dosljedno. Pokušavajući pridobiti moju pozornost.

U trenutku tišine, čula sam ju. Slijedila sam mrak. Pronašla sam ju tamo. Bila sam odlučna da ju izvedem. Da slijedim svoje srce. Svoje snove. Novi lakši, slobodniji put života.

Moj cilj, moj zadatak: Ustrajati. Inzistirati. Na istini. Jednostavnoj, osnovnoj, čistoj istini. Od ostalih, od sebe. Prema sebi.

Moja istina leži u stvaranju. Kreativnost. Crtanje. Slikanje. Pisanje. To su mjesta gdje leži moja istina. To su mjesta na kojima mogu naći svoju dušu, tihi glasić, pravu sebe; komunicirati s njom, pitati ju za savjet, vodstvo, da mi pokaže pravi put.

U življenju ove istine, ja ću postići svoj cilj! Ja ću biti slobodna!