Rick Warren: Svrhovit život (Dan Šesti)

6. Dan (15. veljače 2016.)

Život je privremena zadaća

Glavna misao: Ovaj svijet nije moj dom.
Citat koji treba upamtiti: Nama nije do vidljivog nego do nevidljivog: ta vidljivo je privremeno, a nevidljivo - vječno. (2 Korinćanima 4, 18)

Pitanje za razmišljanje: Kako bi činjenica da je život na zemlji samo privremena zadaća trebala promijeniti način na koji sad živim? 

U prošloj objavi pisala sam, kao i autor u poglavlju svoje knjige, o dvije biblijske metafore za naš život: život je ispit i život je upravljanje onim što nam je od Boga povjereno. 

Međutim, postoji i treća biblijska metafora za naš život, a upravo će o toj metafori biti riječ u ovoj objavi i u šestom poglavlju knjige Svrhovit život.

Život na zemlji privremena je zadaća. Život se u Bibliji uspoređuje s dahom, utrkom na brze staze, pramičkom dima, sve zato da bi nas se upozorilo na kratkotrajnost, privremenost i prolaznost života. 

U usporedbi s vječnošću naš je život jako kratak, a zemlja je samo naše privremeno prebivalište - ona nije naš trajni dom ni odredište. 

Bog kaže kako bismo mi vjernici, kao njegova djeca, trebali gledati na život drugačije od nevjernika. Svršetak im je propast, bog im je trbuh, slava u sramoti - jer misle na zemaljsko. Naša je pak domovina na nebesima, odakle iščekujemo Spasitelja, Gospodina našega Isusa Krista. (Filipljanima 3, 19-20) - Mi kao pravi vjernici moramo razumjeti da je život mnogo više od godina koje proživimo na zemlji.

Autor poručuje čitateljima: Vječna ste bića i vaš je dom nebo. 

U Bibliji piše: Kristovi smo dakle poslanici. Ipak, mnogi takorečeno izdaju svoga Kralja i njegovo kraljevstvo prilagođavajući se uvjetima života na zemlji i zaboravljajući da su stvoreni za nešto više, za vječnost. Bog nas upozorava da se ne vežemo previše za ono što je oko nas jer je to prolazno. 

Upravo ta činjenica da zemlja nije naš trajni dom može biti objašnjenje zašto, kao Kristovi sljedbenici, doživljavamo teškoće, žalost i odbacivanje, a može objasniti i zašto se neka Božja obećanja čine neispunjenima, molitve neuslišanima, a okolnosti nepravednima. Ovo nije kraj priče! Ovdje nismo pretjerano sretni zato što to ne moramo biti. Stvarno mi se jako sviđa način na koji autor objašnjava ove tvrdnje: Riba nikad ne bi bila sretna životom na suhom jer je stvorena za vodu. Orao se nikad ne bi mogao osjećati zadovoljno kad mu ne bi dopustili letjeti. Vi se nikad nećete osjećati posve zadovoljnima na zemlji jer ste stvoreni za nešto mnogo bolje. 

Ogromna je greška misliti kako Bog za nas planira uspjeh, popularnost i slično. Vjernost Bogu ne jamči uspjeh u karijeri. Milijuni vjernika bili su mučenici, sve su izgubili a da ništa naročito nisu stekli ni ostvarili. Ali kraj ovoga života nije kraj! 

Bog ne smatra herojima vjere one koji na zemlji postignu uspjeh i moć, nego one koji se prema životu na zemlji odnose kao prema privremenoj zadaći i koji čvrsto vjeruju da ih nakon zemaljskog života čeka nešto mnogo bolje.

Biblija o, kako to autor naziva, Božjoj dvorani slavnih kaže sljedeće: U vjeri svi su oni umrli, a da nisu zadobili obećanja, već su ih samo izdaleka vidjeli i pozdravili priznavši da su stranci i pridošlice na zemlji. Doista, koji tako govore, jasno očituju da domovinu traže. Dakako, da su mislili na onu iz koje su izišli, imali bi još prilike vratiti se u nju. Ali sada oni čeznu za onom boljom, to jest nebeskom. Stoga se Bog ne stidi zvati se Bogom njihovim: ta pripravio im je Grad. (Hebrejima 11, 13-16)

Na kraju, evo još nečega za razmišljanje:

Kad život postane težak, kad vas slomi sumnja ili kad se pitate je li živjeti za Krista uopće vrijedno, sjetite se da još niste stigli kući. Kad umrete, nećete otići od svojeg doma - stići ćete u njega.