Što kada se naši snovi počnu ostvarivati (16.10.2015.)

"Here we are on top of the stars.

Never thought we'd ever get this far.

We live for moments like these

We come alive in moments like these!

Here we are, this is our time.

Like a dream coming to life.

We live for moments like these

We come alive in moments like these!"

Danas mi je bio jedan od onih dana koje nazivamo "najljepšima u dosadašnjem životu". 

Mnogi znaju da su moje priče prošle školske godine trebale biti objavljene. Isto tako, mnogi znaju koliko sam bila razočarana kada sam saznala da se to neće dogoditi tada zbog mogućnosti da postanem žrtva maltretiranja drugih učenika. Ali dobila sam drugu šansu. ♥
Ovo ljeto mnogo sam razmišljala o tome trebam li ja riskirati i objaviti te priče ili ne. Mnoge sam osobe pitala za savjet i većina odgovora može se svesti na jednu jedinu rečenicu: "Objavi ih ako imaš priliku i ako to uistinu želiš."

Ono što sam ovo ljeto napokon do kraja shvatila jest činjenica da je pisanje ono što me oslobađa, daje mi snagu da se iz dana u dan suočavam s teškim situacijama ili da umnožim svoju sreću zbog lijepih situacija. Pisanje je ono što mi je pomoglo da se otvorim, da steknem prijatelje i naposljetku, da zapravo činim ono što mi i je cilj: da pomažem drugima. 
Mnogi su mi rekli da su ih moje priče ohrabrile. Jedno vrijeme sam uistinu i bila meta onih kojima se moje pisanje nije svidjelo i dobivala sam stvarno grozne poruke, ali nisam dopustila da me to povuče u tamu nego sam progovorila i o tome. Kada su drugi čuli što mi se događa, počela sam dobivati poruke podrške od mnogih osoba, onih s kojima sam bila već jako dobra prijateljica i onih s kojima do tada nisam baš previše riječi progovorila. Hvala svima koji su me u tim teškim trenucima kada sam bila na rubu odustajanja podržali u mom radu i svojim mi prijateljstvom dali snagu da nastavim dalje, da se nastavim boriti.
Danas me u školi, nakon trećeg sata dočekalo ogromno iznenađenje. Na panou su bile izložene neke od mojih priča. Moje ime je velikim slovima bilo napisano na vrhu i upadalo je u oči (što se meni i nije posebno svidjelo, ali nije to bila moja ideja hehe). Nisam mogla vjerovati kada sam vidjela da učenike uistinu zanima što piše na tim papirima. Nisam mogla vjerovati da ih je toliko puno čitalo moje priče. Moji su se snovi počeli ostvarivati. 

Da mi je netko prije samo godinu dana, ili godinu i pol rekao da ću izaći iz sve tame koja me okruživala, svih teških trenutaka, sve boli i patnje, ne bih vjerovala. I dalje ne mogu vjerovati da se to danas dogodilo. Neopisiv je to osjećaj kada napokon ljudi znaju da postojiš, ali na onaj pozitivan način. Prije sam često za druge postojala ili kada bih im trebala učiniti neku uslugu ili, ono mnogo gore, kada bih im bila meta, kada bi mi upućivali sve one grozne riječi itd. Ali ovo je bilo drugačije, ovo je bilo pozitivno. Bilo je predivno napokon čuti riječi podrške, riječi hvale. 

Ovo je jedan od onih trenutaka kada mi zaista bude užasno drago što nisam odustala, što sam izdržala sve prepreke i sve one teške trenutke. Ovo je bio trenutak kada sam Bogu zahvaljivala što mi je davao svaki dan kao novu priliku. Sada vidim da ne smijem odustati. Vidim da će se sve jednom isplatiti; sav onaj trud, bol, patnja, suze, ali i sreća i osjećaj olakšanja koji me obuzme kad pišem. 
Zašto ovo sada pišem? Kao prvo; zato da podijelim i s drugima svoju sreću. A kao drugo, ono puno važnije; da pokažem drugima da nikada ništa nije vrijedno odustajanja. Zapamtite, koliko god vam se teško činilo, u kolikom god se mraku nalazili, uvijek postoji svjetlo. Doći će jednom vrijeme kada ćete dobiti svoju priliku, kada će drugi biti ponosni na vas. Ja već jesam. Ponosna sam na vas jer do dana današnjeg niste odustali. I nemojte! Nikada! Nije jednostavno. 
Ako itko to zna, znam ja i razumijem, ali isto tako, znam iz iskustva (pogotovo ovog današnjeg) da će doći vrijeme kada će se sve posložiti, kada vam neće biti bitno tuđe mišljenje, kada ćete biti sretni. Doći će vrijeme, upamtite ovo - doći će vrijeme kada ćete biti ponosni na sebe, pogledat ćete u prošlost (kao ja danas) i shvatit ćete koliko ste ustvari napredovali, koliko ste daleko dogurali. Upravo zato, nikada ne odustajte! 
I samo za kraj, želim reći: ogromno hvala svima onima koji su ostali uz mene bez obzira koliko to teško bilo. Hvala vam jer mi niste dopustili da učinim neke grozne pogreške. Hvala vam jer ste omogućili da se moji snovi ostvaruju. ♥ ☺

Onima koji ne razumiju... (4.1.2016.)

~Motivacijska (nadam se) priča koju sam sastavila uz pomoć prijateljice iz zajednice 7CupsOfTea (mislim da smijem reći da je ona ogroman borac, a moram priznati; ponosna sam na nju) i uz njeno dopuštenje, dijelim ju s vama (ovo je njena priča).~

Dani poput današnjeg otežavaju mi prisjećanje onih dobrih dana. Bolje rečeno, kada naiđem na dan poput ovoga, ponekad je gotovo nemoguće sjetiti se da su uopće postojali oni dobri dani s kojima sam počela. Kada to pokušam objasniti osobama koje se ne bore s ovim, koji se ne bore s depresijom, zna im biti vrlo teško razumjeti to što im govorim. Često kad progovorim o svemu, dočeka me reakcija poput "Oh, imaš loš dan? Mislila sam da si u oporavku, da su stvari sada bolje..." Kada se to dogodi, obično odem od njih ili jednostavno promijenim temu jer ne budem sigurna kako bih ja trebala reagirati na te njihove riječi. 
Za one koji ne razumiju, pokušat ću objasniti...
Da, imam loš dan. Danas se osjećam kao da nema nade za mene, kao da je sav život iz mene izvučen, kao da nema ni trunke zraka u mojim plućima i da bih se mogla ugušiti u bilo kojem trenutku zbog nedostatka nečega tako važnog za život. Danas u svojoj glavi ne mogu prestati ponavljati riječi "Želim umrijeti!"
Želim, više od bilo čega drugoga, ostati u krevetu, pokriti se dekom preko glave i nikome ništa ne govoriti. Osjećam se teškom, kao da nosim ruksak pun cigli na svojim ramenima, a imam sve veći osjećaj da moje tijelo ne može izdržati taj napor. Osjećam se ružnom. Uplašena sam. 

Ali da, ja sam u oporavku. Jer unatoč svim ovim osjećajima koji me preplavljuju danas, ustala sam iz kreveta jutros, jela sam, učila sam... I, iako je svaka kost u mom tijelu to željela, nisam okrenula cijelu kući naglavačke tražeći nešto čime bih mogla izraziti svu tu bol koju osjećam, prenijeti ju u tjelesan oblik. Nisam pokleknula pred iskušenjima koja su mi svake sekunde ispunjavala misli. 
Da, ja sam u oporavku. Jer, iako je danas teško, svejedno biram i sutra biti ovdje. Prije sam mislila da je krivo ako sam ponosna na svoju snagu, ali shvatila sam kroz život da nije samo dovoljno biti ponosna na svoju snagu, nego shvatiti da se ona ostvaruje u onim najmanjim stvarima, na milijun različitih načina, svakoga dana. Svaka malena pobjeda ili odluka koja vodi do zdravijeg života ukazuje na snagu koja je u meni od trenutka mog začeća. Od koga dolazi ta snaga? Od Boga!
Dakle, za sve one koji možda još uvijek ne shvaćaju: imajte na umu da mi, čak i na loše dane, još uvijek vodimo bitku, još uvijek trčimo u pravom smjeru, bez obzira na brojna kriva skretanja, bez obzira na to što se možda činimo sporima izvana. 
A onima koji su u oporavku ili su možda još uvijek neodlučni trebaju li ondje biti: imajte na umu da je sasvim u redu imati loše dane. Ono što činimo s tim danima koji su nam pruženi je to što nas mijenja, što je bitno na kraju. Molim vas, upamtite da ste uistinu dovoljno snažni da prevladate sve teškoće, čak i kada se ne osjećate tako, čak i kada tu snagu tražite kao slijepci u toj gustoj tami osjećaja koji vas okružuju. Ponekad tu snagu pronalazimo kroz naše slabosti. Molim vas da nikada, NIKADA ne zaboravite da ste, čak i u vašim najmračnijim trenucima slabosti, i dalje voljeni! Vaša je priča uvijek važna! Dani će jednom ponovno postati dobri!

We all will rise ♥! (3.12.2015.)

If we just lived like we mean it,

If we loved even when we don't feel it

We would suffer for a reason

And see there is more to who we are!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise

Above the mistakes that we've made!

Sometimes we've got to face the fall

Before we rise above it all.

Kada gledam samu sebe, sve što sam postigla, ali i ono što sam htjela postići ali iz nekog razloga nisam, sve što danas činim u odnosu na ono što sam činila u prošlosti, pogotovo u razdoblju od prije tri godine do, recimo, danas; shvatim da sam mnogo puta odgađala ono što je trebalo biti učinjeno. Mnogo sam puta govorila da ću nešto sutra učiniti, ali to sutra nikada nije došlo. Ponekad sam se pitala: "Kada će se napokon sve oko mene srediti?" 

"Možda sutra.", bio bi moj odgovor. Ali zašto to ne bi bilo upravo danas, sada, baš u ovom trenutku? Moramo nekako početi, a ako ne učinimo taj prvi korak, nećemo nikada doći na odredište, nećemo nikada postići ono što želimo. Prečesto sam odlučivala da ću nešto činiti ili da nešto neću činiti, ali sa prvim teškoćama došla su i odustajanja. Svaki put kada bih osjetila da je sve to preteško za mene, odustala bih ne shvaćajući da me možda upravo iza tih teškoća, baš na sljedećem životnom skretanju čekaju ostvarenja mojih snova. 

Budući da imam bujnu maštu i uistinu volim zamišljati stvari i činiti ih onakvima kakve nisu, često pokušavam zamisliti svoje najveće snove i želje kao prave osobe. Nije mi toliko bitan njihov izgled, nego njihovo ponašanje, njihovi osjećaji. Kada ih oblikujem u svojoj mašti kao ljudska bića, pokušam zamisliti kako se oni osjećaju ako dođem do njih, ako ih ostvarim. Jesu li sretni, zadovoljni, ponosni? Jedno znam sigurno: u takvim trenucima uvijek imaju širok osmijeh na licu. 

Ne bi imalo smisla da na tome ostanem i zato pokušavam proživjeti njihove osjećaje koji prožimlju njihova srca kada ja odustanem, ponekad i prije samog postignuća. Usamljenost, tuga, razočaranje, a ponekad i bijes - sve su to osjećaji tih mojih želja i snova kada ja odlučim ići onim naizgled lakšim putem i odustanem te ih tako pošaljem u zaborav. 

Nije ni malo ugodno osjećati se zaboravljenim. Sigurna sam da se svi s tim slažete. Ali zašto onda dopuštamo da se naši snovi i naše odluke i želje tako osjećaju? Zar vam ne bude žao ukoliko se netko od vaših prijatelja osjeća zanemarenim, zaboravljenim, zapostavljenim? A kako vam onda ne bude žao ako se odluke i snovi u vašem srcu tako osjećaju? Vrijeme je, ljudi moji, za neke promjene. Nije dovoljno samo odlučiti nešto. Iznimno je potrebno i djelovati u skladu s tom odlukom. 

Jedno bez drugog ne ide! Zato sljedeći put kada nešto odlučite, budite sigurni da ste spremni ići tim putem, koliko god on težak bio, prema ostvarenju te svoje odluke. Ali, molim vas uistinu od sveg srca; nemojte nikada ići tim putem punim prepreka sami! Postat će vam teško penjati se tim strmim brdom kojem ne vidite vrha, past ćete i vaše će se srce ozlijediti. 

Nemojte si dopustiti da izgubite snagu. Vjerujte mi, znam iz iskustva da postoje osobe koje će vrlo rado uz vas hodati tim putem i pomoći vam da dođete do vrha, do ostvarenja svojih odluka i snova, samo ih morate zamoliti da to čine. A ako i padnete, ne bojte se. Priznajte da ste pogriješili negdje putem i osoba uz vas spremno će vam pružiti ruku i pomoći vam da se ustanete i otresete prašinu sa sebe te nastavite dalje.

Već svi znate da sam i ja u svom životu donosila odluke koje nisam ostvarila, odustala sam. Ali kad god sam pala na ovom životnom putu, uvijek je postojao netko tko me podigao natrag na noge i pomogao mi da idem dalje bez obzira na sve rane koje je pad uzrokovao. Nedavno mi se ponovno dogodio pad. Pomislila sam, ovo je kraj, ne mogu više padati i onda se ponovno ustajati, ne mogu više izdržati to da stalno radim jedan korak naprijed, a dva natrag. Ali kao i svaki put do sada, imam uz sebe osobe koje su spremne učiniti sve samo da me spriječe da tako razmišljam. I upravo zbog tih osoba ja se i dalje borim, i dalje se trudim, i dalje dajem sve od sebe bez obzira na sve padove. Jednom će uistinu doći taj dan kada će biti dva koraka naprijed, a jedan natrag, dan kada ću se ustati ujutro iz kreveta bez straha od nepoznatog, tj. od onoga što mi taj dan donosi. A dok taj dan ne dođe, ja ću i dalje posustajati, ali uz pomoć dobrih osoba koje su uz mene ustajat ću se nakon svakog pada i hrabro ići naprijed koliko god boljele ozljede nastale tim padom. 

I reći ću još samo jedno: Iako ponekad želim sve sama, znam da to ne mogu. Potreban mi je netko tko će me saslušati kada imam problem, netko tko će obrisati moje suze kada sam tužna, netko tko će mi pomoći da se ustanem kada padnem. Ne samo meni, nego svima nama. Ja sam te osobe pronašla i uistinu sam im zahvalna na svemu. 

Nekome tko nije doživio da mu netko pomogne pronaći svjetlo u najmračnijim trenucima teško je objasniti koliko sam ja zahvalna osobama koje su meni pomogle. Za sve vas koji ovo čitate, a znate da sam vam zahvalna jer ste mi pomogli i znate što ste učinili sve za mene, želim vam samo ovo još poručiti: Znam da vam idem na živce kada govorim stalno "Oprosti što dosađujem..." i žao mi je zbog toga. :) Obećajem da ću se potruditi da to što manje govorim, ali ne očekujte da ću u potpunosti prestati. Znam da vam je ponekad teško pomoći mi, ponekad ne znate što biste rekli, ali vjerujte mi kad vam kažem da ne morate ništa posebno reći, samo mi dajte do znanja da ste tu i da vam mogu reći ako nešto nije u redu. Hvala vam jer do sada nikada niste odustali od mene. Hvala vam jer ste mi pomogli da se dignem nakon svakog pada. Hvala vam! ♥

Živi jedan dan po jedan (23.9.2015.)

Svi smo mi upoznati sa strahom. Nije bitno radi li se o strahu od neke osobe, predmeta ili jednostavno o strahu od oblika koje vidimo u mraku. Svi mi znamo kako je to kada nam srce lupa u prsima i stvara ogromnu bol. Svi znamo kako je to kada se nalazimo u "stanju pripravnosti", spremni da pobjegnemo čim se pojavi nešto što nam uzrokuje taj strah. Ali, što da učinimo kada se bojimo nečega od čega ne možemo ni pobjeći ni sakriti se? Što da učinimo kada se bojimo vlastite budućnosti?
Ne tako davno, našla sam se na prvom velikom raskrižju u svom životu: morala sam izabrati srednju školu. Odjednom sam morala početi razmišljati o planiranju svoje budućnosti. Morala sam gledati naprijed i odlučiti kojim putem želim da moj život ide dalje; morala sam razmišljati o svojoj budućoj karijeri, svim svojim snovima i nadama. Još uvijek mislim da nisam bila dovoljno spremna na tu naglu promjenu i mnoge nove obveze. Budućnost se činila ogromnom i zastrašujućom, ispunjena neizvjesnošću. Tada sam više od svega željela da mogu pobjeći od svega toga. 
Strah od budućnosti može nas paralizirati, može nas ostaviti previše uplašenima da idemo prema ostvarenju svega onoga čemu smo se toliko nadali. Strah od onog dana kada bismo mogli posustati i pogriješiti može nas spriječiti da slijedimo svoje najveće snove. I ono po mom mišljenju najgore: možemo ostati zarobljeni u sadašnjosti koju uopće ne želimo ukoliko se previše bojimo kamo bi nas promjene mogle odvesti.
Ponekad može biti zaista teško cijeniti život koji imamo ako je naš pogled u budućnost ispunjen tjeskobom. Možemo postati nezadovoljni svojim trenutnim poslom ako si pokušamo zamisliti kako će to izgledati za 10 godina. Zbog mnogih promjena, može se dogoditi da izgubimo sposobnost uživanja u slobodi i kvalitetnom vremenu s našim obiteljima. Strah i brige mogu doslovno ukrasti naš mir i ostaviti nas slomljenima, u nemogućnosti da gledamo prema naprijed, u budućnost. 
Jedna od izazovnih i zastrašujućih činjenica o budućnosti je ta da je budućnost toliko nepredvidljiva. Ne znamo i ne možemo znati što će se dogoditi za 5 minuta, a kamoli za 5, 10 ili više godina. Ne možemo znati u kojem će smjeru ići naša budućnost. Ne možemo znati na koji će se način naš život promijeniti i koliko ćemo se pomaknuti u odnosu na danas, u odnosu na sada. Najveći problem ljudskih bića je taj što kad god se bojimo, mislimo najgore. Mislimo o najtežim vremenima i smatramo da će se ona ponavljati iz dana u dan, iz godine u godinu. Rijetko uzimamo u obzir sve one divne stvari koje će se dogoditi: svi ti prekrasni ljudi koje ćemo upoznati na svom putu, mogućnosti koje ćemo dobiti, vrijeme smijeha i slavlja. 
Istina je da je budućnost svakoga od nas sastavljena od dobrih i loših trenutaka. Bit će tu zadovoljstva i radosti, ali i onih teških vremena. Ta suprotstavljena iskustva daju životu njegov smisao, ono njegovo bogatstvo. Ta nas iskustva, i dobra i loša, oblikuju, stvaraju nove prilike za učenje i rast. Ona grade karakter i daju nam suosjećanje prema drugima, mogućnost da na temelju svojih iskustava pomognemo nekome drugome.
Ali ne, nećemo nikada biti sami. Ako sam se u išta uvjerila u ovih nešto više od 16 godina mog života onda je to činjenica da će uvijek postojati ljudi na koje se možemo osloniti, koji će nam uvijek pružiti podršku, čak i onim najtežim i najmračnijim vremenima naših života. Tu su uvijek ljudi uz čiju se pomoć i suosjećanje možemo suočiti sa budućnošću, dajući jedni drugima potrebnu hrabrost. Što god da nas u životu napadne, to nikada neće biti previše težak teret koji ne možemo nositi uz nečiju podršku i pomoć. 
Ponekad nam se čini da možemo vidjeti kako se oblak sumnje i straha nadvija nad nas jer ne znamo što nas očekuje sutra. Nije ni čudo da uz sve te poteškoće možemo osjetiti kako strah preuzima vodeću ulogu u našem životu. Ali to definitivno nije nešto što smijemo dopustiti u bilo kojem trenutku i na bilo koji način! Zato, ako se vremena koja nas očekuju čine previše zastrašujućim i zagonetnim, najbolje je da ih razbijemo na manje dijelove. Budućnost je sastavljena od godina, desetljeća, ali isto tako, sastavljena je i od sati i minuta. Možda ne možemo znati gdje ćemo biti za godinu ili dvije, ali ipak možemo pokušati pogoditi ili planirati gdje ćemo biti za sat vremena ili dva, možemo pokušati pogoditi što će se dogoditi u idućem trenutku i onom idućem i opet onom iza njega. 
Ponekad se sa budućnošću treba suočiti u malim koracima. Sasvim je u redu živjeti jedan dan po jedan, minutu po minutu, sat po sat. Ali, ono što je važno jest da se krećemo prema naprijed.
Ne budimo toliko zaokupljeni budućnošću jer ćemo propustiti ljepotu koje nam pruža danas, sada. Možda je trenutak da duboko udahnemo i primijetimo što se događa oko nas. Možda je vrijeme da osjetimo kako nam se pluća pune zrakom. Možda je vrijeme da počnemo cijeniti svoj život. Zaustavimo se, bar na trenutak, i pokušajmo na bilo koji način proslaviti dobra vremena u kojima se nalazimo ili bar pokušajmo pronaći poneki zlatni trenutak u ovome današnjem danu. Ne opterećujmo se previše onome što nas čeka u budućnosti jer budućnost će tek naknadno biti istražena, a ako previše zaokupimo svoje misli sa istraživanjem budućnosti, nismo u stanju istražiti sve ljepote koje nam pruža upravo ovaj trenutak.
Ako i osjećate strah od budućnosti, znajte da niste sami. Svi se mi bojimo ponekad. Iako se budućnost čini ogromnom i nepredvidljivom, vi birate kakvo ćete napisati sljedeće poglavlje vašega života. A to činite tako da živite jedan dan po jedan. 

I male stvari su velike :) (31.8.2015.)

Kada bih vas pitala koje je vaše najveće postignuće u životu, možda će vam biti teško odlučiti se. Možda je teško jer ste kroz sve te godine imali nekoliko velikih postignuća i niste sigurni koje je postignuće najveće, najvažnije. Možda je teško jer niste sigurni što se ubraja u postignuća. A ako smanjim opseg pitanja, učinit ću ga još težim: Koje je vaše najveće postignuće ove godine? Ovog mjeseca? Ovog tjedna? Koje je vaše najveće postignuće danas? Sada već možete biti zbunjeni pitajući se "Što sam postigao/postigla danas? Jesam li išta?"

Većina ljudi i dalje misli da su postignuća ono o čemu čitamo u novinama ili gledamo reportaže na TV-u: vjenčanja, važne nagrade, rođenja djece... Nemojte me pogrešno shvatiti. To je istina; to su uistinu prekrasna postignuća, istinski vrijedna slavlja.

Sada, dopustite mi da navedem nekoliko svojih današnjih postignuća: probudila sam se jutros, družila sam se s obitelji, jela sam zdravu hranu, razgovarala sam s prijateljima, radila sam na svojoj knjizi.

Zbunjeni ste? Te stvari možda vam se čine malima, nebitnima. Možda vam je čudno da netko može biti sretan zbog tako malih, naizgled potpuno uobičajenih stvari. Ali istina je: ponekad su i male stvari velike.

Možda neki od vas misle da "male" stvari u životu nisu važne ili vrijedne. Ovo nije poruka za vas. Ovo je poruka za sve one koji shvaćaju važnost tih malih stvari. 

Ako ste u depresiji, a uspjeli ste jutros ustati iz kreveta; čestitam! Ako ste razgovarali s nekim o svojim osjećajima i rekli istinu, bez obzira koliko teško bilo; čestitam! Ako ste danas pazili na sebe; čestitam! Ako ste se našli u iskušenju, a odlučili ste otići onim drugim, pozitivnim putem; čestitam!

Ako ste pregurali nekako kroz još jedan težak dan; čestitam!

Ne morate čekati neku veliku prekretnicu u vašem životu da biste bili ponosni zbog onoga što ste postigli. Proslavite sve one male pobjede kao velike, jer to je upravo ono što i jesu: velike. Previše je lako biti toliko opterećen teretima koje nosimo i posustati. Previše je lako misliti kako nemamo što slaviti. Previše je lako misliti da smo bezvrijedni, da ništa ne činimo kako treba. Ali to nije istina!

Ako ste se osjećali loše zbog nečega što nosite u sebi (pa zapravo, čak i ako niste), imam još jedan izazov za vas. Odvojite nekoliko minuta, uzmite papir i olovku i zapišite nekoliko stvari koje ste postigli, zbog čega ste bili ponosni. Mogu to biti i "male" i "velike" stvari, iako, kao što sam već rekla, na kraju se sve svodi na to da su to sve velike stvari, velika postignuća.

Ako je ovo prvi put da na taj način ističete svoja postignuća, možda još uvijek nećete biti ponosni na sebe zbog njih. Često, kada smo dugo vremena zarobljeni u svojim mislima i razmišljamo kako nismo dovoljno dobri, teško je vidjeti vlastita postignuća. Možda bi vam pomoglo ako biste pitali roditelje ili prijatelje ili nekoga vama bliskog za pomoć, tek toliko da vam pomogne sjetiti se prvih nekoliko stvari. Čak i tada, moglo bi se dogoditi da ne povjerujete u to u potpunosti. No, to je sasvim u redu.

Napišite ih svejedno, koliko god teško bilo povjerovati. Stavite papir na neko vidljivo mjesto, možda na ogledalo, u bilježnicu koju često koristite ili na monitor računala. Ponekad pogledajte pažljivo taj papir, pročitajte što piše na njemu. Naravno, kako dani odmiču, nastavite dodavati nove stvari na popis.

Čak i ako niste 100% uvjereni, što više gledate taj papir, što više budete čestitali sebi na tim postignućima, sve će lakše biti povjerovati u njih i važnost svakoga od njih. Ponavljajte to iz dana u dan, prepoznavajući i one najmanje korake i prihvaćajući ih kao velike stvari. Neka vam to postane navika. To vam neće samo pomoći da stvorite bolju sliku o sebi. Taj ćete popis imati uza se i u onim mračnim trenucima, teškim danima. Kada se ništa ne čini dovoljno dobrim ili kada se osjećate beznadno, uvijek ćete imati taj popis vaših postignuća kao podsjetnik na sve što ste učinili. 

A učinili ste već mnogo. I još ćete mnogo toga učiniti u budućnosti.

Ovdje ste, živite i dišete, suočavajući se hrabro sa svakim novim danom.

Vi ste takvi kakvi jeste - i to je sasvim dovoljno.

Budite hrabri! (5.11.2015.)

"Everybody's been there,

Everyone's been stared down by the enemy

Fallen for the fear

And done some disappearing,

Bow down to the mighty

Don't run, just stop holding you tongue.

Maybe there's a way out of the cage where you live.

Maybe one of these days you can let the light in.

Show me how big your brave is!

Say what you wanna say, and let the words fall out.
Honestly I wanna see you be brave

With what you want to say

And let the words fall out.

Honestly I wanna see you be brave!

And since your history of silence

Won't do you any good,

Did you think it would? 

Let your words be anything but empty!

Why don't you tell them the truth?"

- Sara Bareilles: Brave

Otkako znam za sebe, pretvaram se da sam nešto što nisam ili netko tko nisam. Usudim se sada reći da sam se osjećala pomalo usamljeno oduvijek, ali nikada to nisam htjela priznati. Bila sam ona sretna cura koja je uvijek sa svime zadovoljna i kojoj je sve savršeno u životu. Toliko sam uvjeravala druge u to, da sam i sama jednim dijelom počela vjerovati tim činjenicama, istina, pogrešnim. Oduvijek je stvarnost bilo ono što se događa iza zatvorenih vrata, a čim bih izašla van, među druge ljude, na mom bi se licu pojavio onaj već dobro poznati osmijeh kojeg sam toliko savršeno istrenirala da više nitko nije primjećivao da taj osmijeh ustvari nije ono što se čini. Tako sam ja postala cura koja je uključena u sve moguće aktivnosti: trenirala sam plivanje, odbojku, igrala sam stolni tenis, išla na radioamatere, razna natjecanja u školi, bila sam uključena u recitatorsku i dramsku skupinu, uključila sam se i u skupinu čitača u crkvi. 

Uključila sam se u sve za što sam vjerovala da će me osloboditi, udaljiti od one boli koju sam osjećala u sebi. Jednim sam dijelom i uspjela u svojoj namjeri. Samo, uvijek postoji ono ALI. Da, jedan dio mene ostao je odsječen od svijeta. 

Dugo sam vremena živjela dva potpuno drugačija života; život koji svi vide - život u kojem sam bila sretna tinejdžerica i život koji samo ja vidim. Dugo vremena te su se dvije osobe u meni stalno bojale jedna druge. Bojala sam se da će me ljudi vidjeti onakvom kakva zapravo jesam, da će shvatiti da se ispod mog osmijeha krije ogromna borba, da je iza mog svjetla gusta tama... 

Vidite, neki ljudi se boje mraka, neki se boje morskih pasa, neki se boje smrti, a ja sam se velik dio dosadašnjeg života bojala same sebe. Bojala sam se svoje iskrenosti, svoje ranjivosti, a zbog tog sam straha stjerana u kut iz kojeg, činilo mi se, postoji samo jedan izlaz. I o tom sam ja izlazu razmišljala svakog dana jer to je nešto s čime se nosite do kraja života. To nije poput vodenih kozica koje prebolite jednom i više se ne pojavljuju. Taj vam osjećaj postane vaša svakodnevica, onaj cimer kojeg ne možete istjerati iz stana, glas kojeg ne možete utišati, to su osjećaji koje, čini vam se, ne možete izbjeći. 

A najgore od svega jest činjenica da nakon nekog vremena postanete imuni na sve to. Tada, ono čega se najviše bojite nije patnja koju osjećate u sebi. To postaje stigmatiziranje od drugih, ne odobravajući pogled u očima vaših prijatelja, glasine koje se šire o vama. To je ono što vas spriječi da podijelite svoje osjećaje s drugima. I zato to držite u sebi i krijete. 

Da, znam kako se osjećate. Ali ja sam tu da vam kažem da to nije u redu. Ne smije vas zaustaviti strah. Nemojte više pokrivati svoje ožiljke flasterima i praviti se da nisu ondje. Jer jesu! Ali, znate što? U redu je. Ako prolazite kroz takve trenutke, znajte da je to u redu. To ne treba biti vaš identitet ili znak slabosti. 

To je samo dio ovog našeg životnog puta i koliko god ja mrzila neke pozicije u koje me moja borba dovela, na mnogo sam načina i zahvalna na svemu tome. Jer, istina je, ta moja životna borba odvela me u mnoga lutanja, ali da nije bilo toga, ja možda nikada ne bih pronašla svoju snagu, možda ni dan danas ne bih upoznala ove predivne ljude kojima je stalo do mene i koji to iz dana u dan pokazuju. Moja mi je patnja donijela perspektivu, moja me bol natjerala da imam nadu - nadu i vjeru; vjeru u sebe, vjeru u Boga, vjeru u ljude oko mene, vjeru da je sutra novi dan, nova prilika i da će biti bolje, vjeru da mogu nešto promijeniti, da mogu progovoriti i boriti se protiv stigmatiziranja, protiv neznanja današnjeg društva, protiv netolerancije. I više od svega, vjeru da mogu pokazati drugima, da mogu pokazati svima vama, koliko mi je stalo, da vas prihvaćam upravo zato što ste takvi kakvi jeste, što ste ono što vi želite biti, a ne ono što svijet od vas želi da budete. 

Jer svijet u koji ja vjerujem je onaj u kojem prihvaćanje vlastitog svjetla ne znači i ignoriranje one svoje lošije strane. Svijet u koji ja vjerujem je onaj gdje mogu nekoga pogledati u oči i iskreno i bez oklijevanja reći: "Prolazim kroz pakao." I taj netko bi mogao reći: "Znaš što? I ja isto." i to je u redu jer naš je život uz patnju u redu. Mi smo ljudi. Mi smo ljudi i mi se borimo i patimo, krvarimo, plačemo, a ako ste mislili da prava snaga znači da nikada ne pokazujemo svoje slabosti, onda sam ja tu da vam kažem da ste gadno u krivu. U krivu ste jer je to upravo suprotno. Mi smo ljudi i svi mi imamo probleme. Nismo savršeni i to je sasvim u redu. Zato moramo zaustaviti neznanje, zaustaviti stigmu, zaustaviti netoleranciju i više od svega: ZAUSTAVITI ŠUTNJU! Moramo pogledati istinu i početi pričati. Jer jedini način kako možemo pobijediti neki problem jest da budemo snažni ZAJEDNO. I ja vjerujem da možemo. 

Ali ništa od ovoga što sam napisala ne bi vrijedilo da ne kažem sljedeće: vjerujem da sve počinje upravo sada, upravo ovdje, sa mnom, sa vama. Vrijeme je da zauzmemo svoj stav. Ja više ne želim šutjeti. Shvatila sam da me to neće dovesti nikamo. I zato pozivam i sve vas koji ovo čitate da mi se pridružite u ostvarivanju ovog cilja, u stvaranju boljeg društva bez osuđivanja, bez stigme. Želim vas vidjeti i čuti. Budite primijećeni! Budite HRABRI! Recite ono što vam je na srcu, iznesite svoje osjećaje i ne prepuštajte se strahu. Možda mislite kako ne možete biti toliko hrabri i reći istinu, ali vjerujte mi, kada pokušate shvatit ćete da to nije tako teško. Ja sam to shvatila (zato što sam imala nekoga da mi pokaže pravi put - i od srca kažem "hvala" tim osobama), a sada je vrijeme da i vi to shvatite. Neka ovo bude početak, ali ne i kraj. Nastavimo svi malim koracima prema boljem društvu. 

Vjerujem u vas i zato nikada ne odustajte i budite hrabri! ♥

"I don't think that being a strong person

is about ignoring your emotions and

fighting your feelings.

Putting on a brave face doesn't mean

you're brave.

That's why everybody in my life knowys

what I'm going through.

I can't hide anything from them.

People need to realize that being open 

isn't the same as being weak."

Pismo (23. 11. 2015.)

~ Postoje osobe koje će znati kome je ova objava prvenstveno upućena. Iako želim isto napomenuti i da osim te jedne osobe kojoj je ovo posvećeno, ovu objavu na svoj život mogu primijeniti i svi drugi koji se osjećaju kao i osoba opisana u ovoj objavi. ~

Please Don't Give Up! ♥

Vidim da plačeš po noći. Vidim koliko se osjećaš samom. Vidim koliko se boriš svaki dan, dok ti je na licu uvijek taj odlučni, hrabri osmijeh. Zatim, vidim kako polako ulaziš u tišinu svoje sobe. Napokon si sama. Napokon možeš spustiti taj zid koji tijekom dana gradiš oko sebe da drugi ne shvate koliko ustvari patiš. U trenutku kada taj zid padne, tišinu koja te do tada okruživala prekidaš jecanjem. Ne znaš zašto tvojim licem teku suze, ali znaš da je sada već kasno da ih zaustaviš. Ne želiš da te itko čuje pa zato prigušuješ plač jastukom. I eto te opet na samome rubu. Razmišljaš ima li smisla nastaviti kada očigledno nisi dovoljno snažna. Vidim kako sklapaš ruke i kroz plač moliš Boga za još jednu priliku, da ti dâ dovoljno snage u toj novoj prilici da izdržiš sve ono što On stavlja pred tebe. A onda molitvu završavaš riječima: "A ako mi ne možeš dati snagu da sve to izdržim, Bože, onda te molim da sve ovo završi." 

YOU'RE NEVER ALONE ♥!

Ponovno ti naviru suze, a zatim, onako iscrpljena, padaš u san i duboko se u sebi nadaš da će sutrašnji dan biti ili bolji ili posljednji. Ali, želim ti reći da si premlada da se tako osjećaš. Premlada si da tako razmišljaš. 
Drugi oko tebe ne vide taj skriveni očaj. Oni vide lijepu curu, uspješnu, sretnu i zadovoljnu, popularnu, briljantnu. Oni vide nekoga kome se mogu povjeriti, nekoga tko ima izgrađen stav prema svemu, tko ima samopouzdanje i vjeru. A sada te pitam: Jesi li znala da postoji toliko osoba koje bi htjele biti baš poput tebe? Jesi li znala da postoje osobe koje te obožavaju, koje misle da kada bi bili upola kao ti možda bi njihov život bio bolji? Zar ne vidiš koliko nade pružaš tim osobama?
Znam da se bojiš same sebe. Znam da ponekad misliš da mrziš samu sebe. Znam da često odlaziš spavati pitajući se: Vrijedi li se ujutro probuditi? Znam kakve su to misli koje ti lete umom iz dana u dan. To me čini neopisivo tužnom. Ti se ne bi smjela tako osjećati. Mnogo si više od toga. Ne bi se trebala tako boriti svaki dan samo da preživiš. Zaslužuješ mnogo više. Zaslužuješ sve one osjećaje koje i druge cure tvojih godina prožive: uzbuđenje prilikom prvog poljupca, prve izlaske, maturalnu zabavu i još mnogo divnih stvari koje te čekaju u životu. 
Vidjela sam neke stvari koje si činila, stvari kojih se sramiš, stvari koje si uplašeno činila bez ikakve kontrole koja te mogla zaustaviti. Ne zaslužuješ takvo poniženje. Zaslužuješ mnogo, mnogo više. Curo, zar ne vidiš da se ne moraš uništavati kako bi dobila kontrolu? Tvoje tijelo zaslužuje mnogo više od te muke. Tako si uplašena, izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti. Molim te, vjeruj mi kada ti kažem da ne trebaš tražiti potvrđivanje kroz svoje tijelo. Lijepa si samim time što postojiš! ♥
Oh, malena, želim da te mogu držati dok plačeš i reći ti da ne zaslužuješ bol koja ti je nanesena. Molim te, oprosti sebi. Oprosti sebi za sve one oznake na tvom tijelu, za sva ona djela očaja, ono što si učinila u strahu i izgubljenosti. Znaj da zaslužuješ mnogo više od onoga što ti je učinjeno.
A sada kažem:

Just a little longer

Ti ćeš pobijediti. Obećajem. Tvoje će srce jednoga dana biti izliječeno. Bol će postati podnošljiva. Samo, molim te, izdrži još malo. Je li to u redu? Dobro. Želim da vidiš koliko si života već do sada dotakla. Zaslužuješ, čuješ li me, zaslužuješ biti na ovome svijetu! Bog ima plan, a ti imaš priču. Nikada ne odustaj, molim te! Nastavi se boriti! Uz tebe sam! ♥ 

Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si! (17. 11. 2015.)

Probudiš se i odmah te okupira te onaj poznati osjećaj straha. Misliš "Moram učiniti to, to i to.", "Ne mogu to učiniti.", "Što ako to ne učinim?" Takve misli prolete tvojim umom i već si zablokirala. Jedino što želiš jest vratiti se u krevet i sakriti se od svijeta oko tebe.

Koliko god bih željela reći da se takve stvari meni ne događaju, da takva jutra rijetko proživljavam, ne mogu. Činjenica je da se događaju i previše često. 

Lako je dopustiti takvim mislima da kontroliraju tvojim životom. Počneš im dopuštati da te u potpunosti opisuju. Svako jutro samu sebe podsjećaš i uvjeravaš da si nešto što nisi, nešto što te uopće ne treba i ne smije opisati. 

Možda je i danas bilo tako; čim si se probudila pomislila si: "Što ako ovo ne prođe kako treba? Što ako ovo ne uspijem učiniti pravilno? Što ako prekinem ovaj niz pozitivnih dana?"

Upravo tako: "Što ako?" Tim običnim dvjema riječima dopuštamo da nam u sekundi promijene način razmišljanja. Mogu ti iskreno reći da čim dopustiš tim dvjema riječima da upravljaju tvojim umom, više ništa neće biti kako treba. Nadam se da nećeš na isti način kao i ja shvatiti moć tih riječi. 

Ali, iako si se možda danas probudila razmišljajući na takav način, sutra ne mora biti isto. Neka sutra bude drugačije. Dopusti samoj sebi da se oslobodiš tog zatvora u kojem živiš iz dana u dan. Sutra odluči da si se previše puta probudila usamljena i uplašena. Čvrsto odluči da ćeš se od sutra početi prihvaćati činjenicu da si živa i da dišeš. Odluči slaviti nove početke, nove prilike. 

Sutra kada se probudiš, pogledaj u zrcalo i reci samoj sebi: "Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si!" Ponovi to više puta u sebi i još više i još više, sve dok uistinu ne shvatiš da je istina to što si govoriš.

"Lijepa si!" 

Čak i kad se ne osjećaš dovoljno dobrom. Čak i kad se ne uklapaš u okolinu. Čak i kada ti drugi ne govore isto.

"Voljena si!"

Čak i kada misliš da si sama. Čak i kada ti se čini da svi osim tebe imaju nekoga uz sebe. Čak i kada se ne osjećaš dostojnom biti voljena.

"Dovoljna si!"

Čak i kada je jedina stvar koju možeš učiniti leći u krevet i pokriti se preko glave. Čak i kada posrneš i padneš. Čak i kada ti se čini da si zaboravila zašto si uopće započela i kad ti se čini da ne možeš pronaći valjani razlog da nastaviš dalje. 

Ponavljaj si te riječi iznova i iznova tako da stvarno u to povjeruješ i ne odustaj ako ti bude trebalo malo duže. 

Sada kada si izazvala svoje negativne misli, promijeni igru. Odluči da ćeš imati više dobrih početaka svakog dana nego loših. Zato se i dalje svakog dana, koliko god bilo potrebno, sjeti svih tih istina gore navedenih. Ako se boriš sa tim da ih izrekneš na glas, reci ih zajedno sa mnom: "Lijepa sam! Voljena sam! Dovoljna sam!"

Znamo da nitko drugi ne može igrati našu ulogu u ovome svijetu. I na kraju, kao što govorimo te tri rečenice jedni drugima i vjerujemo u njih jedni za druge, one će postati istina i za nas same. Nastavit ćemo se boriti za sretne dane koje smo zaslužili, a doći ćemo do njih jer imamo jedni druge. Nećemo i ne smijemo nikako putovati kroz ovaj svijet sami. Ovo je za sve one koji se i dalje nadaju da će imati više dobrih jutara nego loših. Vaše će se želje ostvariti, samo budite uporni. I ne zaboravite, svakodnevno si govorite tri istine koje su navedene u ovoj objavi i sve će vam se zasigurno posložiti ubrzo. 

Ostanite snažni i hrabri! ♥ U ovome smo zajedno, a zajedno smo jači!

Ne zaboravi, biće si ♥ (20.10.2015.)

"They can't do nothing to you, they can't do nothing to me!

This is the life that we choose, this is the life that we bleed!

So throw your fists in the air!

Come out, come out if you dare!

Tonight we're gonna change forever!

People like us, we've gotta stick together!

Keep your head up, nothing lasts forever!

Here's to the damned, to the lost and forgotten

It's hard to get hight when you're living on the bottom."

- Kelly Clarkson: People like us

Postoji toliko razloga zašto se odvajaš od ostatka svijeta. Ne želiš da se drugi brinu. Želiš svoj prostor, privatnost. Ne želiš vući ljude oko sebe prema dolje. Toliko razmišljaš o tome da si teret pa svoje srce pokrivaš oklopom kako bi sve one osobe kojima je uistinu stalo do tebe držala vani. 

Želiš zaštititi samu sebe, ali još više, želiš zaštititi druge.  Ti si ona zabavna cura, cura koja smatra da nema priču koju bi ispričala. Možda tvoj uobičajeni dan pluta na "Dobro sam." i osmijesima, dok zapravo duboko u sebi skrivaš istinu, a onda kada misliš da si potpuno sama, sve te misli preuzmu kontrolu nad tobom i tada počneš pokazivati samoj sebi mržnju i sumnju.  Ali, tvoj oklop ne može vječno držati sve te osjećaje. On hrđa zbog tolikoga otrova u tvojim mislima, zbog strahova, sumnji i briga koji te iz dana u dan napadaju. Tada činiš sve samo da ih smiriš.

Što činiš? Uništavaš... Možeš osjetiti bolnu vrućinu na tvom tijelu, osjećaš bol u praznom želucu. 

Tvoj se um toliko promijenio da je gotovo zamrla svaka predodžba o tvom prošlom danu kao i svaka ona o ljepšem sutrašnjem. U trenutku kada doneseš neke pogubne odluke, sve se mijenja. Da, dovoljan je jedan potez, jedan trenutak slabosti, jedna odluka i ništa više nije kako je prije bilo i ništa više neće biti kako je prije bilo.Iz dana u dan povlačiš samu sebe u mjesto gdje se tvoje misli stalno bore, ostavljajući te užasno iscrpljenom, ondje gdje misliš i osjećaš previše i zato ponovno posegneš za onim, samo privremenim olakšanjem. 

Ali, dolazi vrijeme kada više ne možeš izdržati sama, kada shvatiš da ne možeš tu bitku sama voditi i pobijediti. Samo, kada to shvatiš, znaš da je već možda prekasno. Više ne možeš uništiti te otrovne misli i osjećaje i čini ti se da nema smisla sada se početi boriti protiv toga.

Isto tako, dolazi vrijeme kada moraš dati iskren odgovor na pitanje: "Kako si?"

Dolazi vrijeme:

• Kada napokon moraš izreći sve one riječi koje si toliko dugo sprečavala da izađu.
• Kada se trebaš osloboditi oklopa koji ti drobi srce. 
• Kada moraš shvatiti svoje osjećaje, misli, svoju priču, sve stvari jer ti to smeta.

(I sada ono najbitnije, poanta svega ovoga):

Možda misliš da ne patiš dovoljno. Možda misliš da je mnogima gore nego tebi, da su se borili više, ili su prošli kroz teže stvari. Možda misliš da tvoja priča nije dovoljno značajna kada ih usporediš s pričama drugih ljudi. Možda, kako ti to mozak sugerira, samo tražiš pažnju drugih. Možda ti se događa gore navedeno, ali moraš zapamtiti da nema precizne mjere za bol. Ne moraš doseći neki broj kako bi zaslužila pomoć ili ljubav. Svatko se osjeća, nosi i pati na drugačiji način. Nikad, ali NIKAD nemoj misliti da tvoja bol nije dovoljna da dobiješ pomoć.

Bez obzira gdje si u svojoj priči ili kako ona izgleda, to nešto znači. Tvoja je bol važna jer je tvoja.

MORAŠ naučiti da je tvoj glas bitan i da postoje ljudi koji ga žele čuti.

Kada sam se ja počela otvarati, shvatila sam da postoje ljudi koji su htjeli da ih pustim unutra, da im dopustim da budu uz mene. Shvatila sam da postoje ljudi koji žele znati tko sam ja ustvari. Oni nisu željeli znati samo onu curu s oklopom oko srca bez priče. Htjeli su znati za curu sa snovima i strahovima i nadama i žaljenjima i boli i ljubavi u svom životu.

I ti zaslužuješ pokazati svijetu cijeli spektar svog bića - svjetlo i mrak i sve između. Svaka tvoja nijansa trebala bi biti osvijetljena, prepoznata. Što više pokušavate sakriti različite nijanse svog bića, više se bore protiv vas.

A kad jednog dana napokon date iskren odgovor na to pitanje "Kako si?" vidjet ćete da ćete ponekad dobiti odgovor "Hej, i ja se također tako osjećam."

Tvoja priča može pomoći drugim ljudima da i oni dijele svoje priče. Da, svačija je bol drugačija, ali postoje stvari koje svi mi dijelimo. Na primjer: kada dođe tama, osjećamo se beznadno. Upravo su te naše sličnosti ono što nas može spasiti.

Tvoja iskustva koja zaglušuju tvoje misli mogu pomoći nekome drugome tko se osjeća isto. 

Iznoseći svoju priču, zaustavljaš otrov koji teče u tvom umu. Na taj ćeš se način osloboditi od rđavog oklopa koji steže tvoje srce. 

Ako kažeš: "Ne osjećam se baš dobro u zadnje vrijeme." nekome komu vjeruješ nikako ne znači da si teret, da si dosadna ili naporna. To je do ljudskog života. Svaka emocija. Radost. Patnja. Bol. Ljubav. Nada. Strah. To sve trebamo osjećati i doživjet s vremena na vrijeme.

Upamti, biće si. Ti si ti. Doprinosiš svijetu, dišeš, voliš, možeš se boriti, povrijediti, osjećaš. Zbog svega toga, zato što postojiš, bitna si i vrijediš.

Pa neka svijet vidi osobu s pričom koja zaslužuje biti ondje vani, koja zaslužuje da se čuje.

Tvoja bol nije teret.

Ti si biće, a ne teret! ♥

"Everyone has a story to tell, a lesson to teach, and a wisdom to share...

Life is beautiful masterpiece bound together by your experiences. Open up and share your story; become an inspiration to others. 

You can make a difference because you matter. You were created with purpose. Live your life with intention, go out there and make a difference by being the difference."