Budite hrabri! (5.11.2015.)

"Everybody's been there,

Everyone's been stared down by the enemy

Fallen for the fear

And done some disappearing,

Bow down to the mighty

Don't run, just stop holding you tongue.

Maybe there's a way out of the cage where you live.

Maybe one of these days you can let the light in.

Show me how big your brave is!

Say what you wanna say, and let the words fall out.
Honestly I wanna see you be brave

With what you want to say

And let the words fall out.

Honestly I wanna see you be brave!

And since your history of silence

Won't do you any good,

Did you think it would? 

Let your words be anything but empty!

Why don't you tell them the truth?"

- Sara Bareilles: Brave

Otkako znam za sebe, pretvaram se da sam nešto što nisam ili netko tko nisam. Usudim se sada reći da sam se osjećala pomalo usamljeno oduvijek, ali nikada to nisam htjela priznati. Bila sam ona sretna cura koja je uvijek sa svime zadovoljna i kojoj je sve savršeno u životu. Toliko sam uvjeravala druge u to, da sam i sama jednim dijelom počela vjerovati tim činjenicama, istina, pogrešnim. Oduvijek je stvarnost bilo ono što se događa iza zatvorenih vrata, a čim bih izašla van, među druge ljude, na mom bi se licu pojavio onaj već dobro poznati osmijeh kojeg sam toliko savršeno istrenirala da više nitko nije primjećivao da taj osmijeh ustvari nije ono što se čini. Tako sam ja postala cura koja je uključena u sve moguće aktivnosti: trenirala sam plivanje, odbojku, igrala sam stolni tenis, išla na radioamatere, razna natjecanja u školi, bila sam uključena u recitatorsku i dramsku skupinu, uključila sam se i u skupinu čitača u crkvi. 

Uključila sam se u sve za što sam vjerovala da će me osloboditi, udaljiti od one boli koju sam osjećala u sebi. Jednim sam dijelom i uspjela u svojoj namjeri. Samo, uvijek postoji ono ALI. Da, jedan dio mene ostao je odsječen od svijeta. 

Dugo sam vremena živjela dva potpuno drugačija života; život koji svi vide - život u kojem sam bila sretna tinejdžerica i život koji samo ja vidim. Dugo vremena te su se dvije osobe u meni stalno bojale jedna druge. Bojala sam se da će me ljudi vidjeti onakvom kakva zapravo jesam, da će shvatiti da se ispod mog osmijeha krije ogromna borba, da je iza mog svjetla gusta tama... 

Vidite, neki ljudi se boje mraka, neki se boje morskih pasa, neki se boje smrti, a ja sam se velik dio dosadašnjeg života bojala same sebe. Bojala sam se svoje iskrenosti, svoje ranjivosti, a zbog tog sam straha stjerana u kut iz kojeg, činilo mi se, postoji samo jedan izlaz. I o tom sam ja izlazu razmišljala svakog dana jer to je nešto s čime se nosite do kraja života. To nije poput vodenih kozica koje prebolite jednom i više se ne pojavljuju. Taj vam osjećaj postane vaša svakodnevica, onaj cimer kojeg ne možete istjerati iz stana, glas kojeg ne možete utišati, to su osjećaji koje, čini vam se, ne možete izbjeći. 

A najgore od svega jest činjenica da nakon nekog vremena postanete imuni na sve to. Tada, ono čega se najviše bojite nije patnja koju osjećate u sebi. To postaje stigmatiziranje od drugih, ne odobravajući pogled u očima vaših prijatelja, glasine koje se šire o vama. To je ono što vas spriječi da podijelite svoje osjećaje s drugima. I zato to držite u sebi i krijete. 

Da, znam kako se osjećate. Ali ja sam tu da vam kažem da to nije u redu. Ne smije vas zaustaviti strah. Nemojte više pokrivati svoje ožiljke flasterima i praviti se da nisu ondje. Jer jesu! Ali, znate što? U redu je. Ako prolazite kroz takve trenutke, znajte da je to u redu. To ne treba biti vaš identitet ili znak slabosti. 

To je samo dio ovog našeg životnog puta i koliko god ja mrzila neke pozicije u koje me moja borba dovela, na mnogo sam načina i zahvalna na svemu tome. Jer, istina je, ta moja životna borba odvela me u mnoga lutanja, ali da nije bilo toga, ja možda nikada ne bih pronašla svoju snagu, možda ni dan danas ne bih upoznala ove predivne ljude kojima je stalo do mene i koji to iz dana u dan pokazuju. Moja mi je patnja donijela perspektivu, moja me bol natjerala da imam nadu - nadu i vjeru; vjeru u sebe, vjeru u Boga, vjeru u ljude oko mene, vjeru da je sutra novi dan, nova prilika i da će biti bolje, vjeru da mogu nešto promijeniti, da mogu progovoriti i boriti se protiv stigmatiziranja, protiv neznanja današnjeg društva, protiv netolerancije. I više od svega, vjeru da mogu pokazati drugima, da mogu pokazati svima vama, koliko mi je stalo, da vas prihvaćam upravo zato što ste takvi kakvi jeste, što ste ono što vi želite biti, a ne ono što svijet od vas želi da budete. 

Jer svijet u koji ja vjerujem je onaj u kojem prihvaćanje vlastitog svjetla ne znači i ignoriranje one svoje lošije strane. Svijet u koji ja vjerujem je onaj gdje mogu nekoga pogledati u oči i iskreno i bez oklijevanja reći: "Prolazim kroz pakao." I taj netko bi mogao reći: "Znaš što? I ja isto." i to je u redu jer naš je život uz patnju u redu. Mi smo ljudi. Mi smo ljudi i mi se borimo i patimo, krvarimo, plačemo, a ako ste mislili da prava snaga znači da nikada ne pokazujemo svoje slabosti, onda sam ja tu da vam kažem da ste gadno u krivu. U krivu ste jer je to upravo suprotno. Mi smo ljudi i svi mi imamo probleme. Nismo savršeni i to je sasvim u redu. Zato moramo zaustaviti neznanje, zaustaviti stigmu, zaustaviti netoleranciju i više od svega: ZAUSTAVITI ŠUTNJU! Moramo pogledati istinu i početi pričati. Jer jedini način kako možemo pobijediti neki problem jest da budemo snažni ZAJEDNO. I ja vjerujem da možemo. 

Ali ništa od ovoga što sam napisala ne bi vrijedilo da ne kažem sljedeće: vjerujem da sve počinje upravo sada, upravo ovdje, sa mnom, sa vama. Vrijeme je da zauzmemo svoj stav. Ja više ne želim šutjeti. Shvatila sam da me to neće dovesti nikamo. I zato pozivam i sve vas koji ovo čitate da mi se pridružite u ostvarivanju ovog cilja, u stvaranju boljeg društva bez osuđivanja, bez stigme. Želim vas vidjeti i čuti. Budite primijećeni! Budite HRABRI! Recite ono što vam je na srcu, iznesite svoje osjećaje i ne prepuštajte se strahu. Možda mislite kako ne možete biti toliko hrabri i reći istinu, ali vjerujte mi, kada pokušate shvatit ćete da to nije tako teško. Ja sam to shvatila (zato što sam imala nekoga da mi pokaže pravi put - i od srca kažem "hvala" tim osobama), a sada je vrijeme da i vi to shvatite. Neka ovo bude početak, ali ne i kraj. Nastavimo svi malim koracima prema boljem društvu. 

Vjerujem u vas i zato nikada ne odustajte i budite hrabri! ♥

"I don't think that being a strong person

is about ignoring your emotions and

fighting your feelings.

Putting on a brave face doesn't mean

you're brave.

That's why everybody in my life knowys

what I'm going through.

I can't hide anything from them.

People need to realize that being open 

isn't the same as being weak."