Pismo (23. 11. 2015.)

~ Postoje osobe koje će znati kome je ova objava prvenstveno upućena. Iako želim isto napomenuti i da osim te jedne osobe kojoj je ovo posvećeno, ovu objavu na svoj život mogu primijeniti i svi drugi koji se osjećaju kao i osoba opisana u ovoj objavi. ~

Please Don't Give Up! ♥

Vidim da plačeš po noći. Vidim koliko se osjećaš samom. Vidim koliko se boriš svaki dan, dok ti je na licu uvijek taj odlučni, hrabri osmijeh. Zatim, vidim kako polako ulaziš u tišinu svoje sobe. Napokon si sama. Napokon možeš spustiti taj zid koji tijekom dana gradiš oko sebe da drugi ne shvate koliko ustvari patiš. U trenutku kada taj zid padne, tišinu koja te do tada okruživala prekidaš jecanjem. Ne znaš zašto tvojim licem teku suze, ali znaš da je sada već kasno da ih zaustaviš. Ne želiš da te itko čuje pa zato prigušuješ plač jastukom. I eto te opet na samome rubu. Razmišljaš ima li smisla nastaviti kada očigledno nisi dovoljno snažna. Vidim kako sklapaš ruke i kroz plač moliš Boga za još jednu priliku, da ti dâ dovoljno snage u toj novoj prilici da izdržiš sve ono što On stavlja pred tebe. A onda molitvu završavaš riječima: "A ako mi ne možeš dati snagu da sve to izdržim, Bože, onda te molim da sve ovo završi." 

YOU'RE NEVER ALONE ♥!

Ponovno ti naviru suze, a zatim, onako iscrpljena, padaš u san i duboko se u sebi nadaš da će sutrašnji dan biti ili bolji ili posljednji. Ali, želim ti reći da si premlada da se tako osjećaš. Premlada si da tako razmišljaš. 
Drugi oko tebe ne vide taj skriveni očaj. Oni vide lijepu curu, uspješnu, sretnu i zadovoljnu, popularnu, briljantnu. Oni vide nekoga kome se mogu povjeriti, nekoga tko ima izgrađen stav prema svemu, tko ima samopouzdanje i vjeru. A sada te pitam: Jesi li znala da postoji toliko osoba koje bi htjele biti baš poput tebe? Jesi li znala da postoje osobe koje te obožavaju, koje misle da kada bi bili upola kao ti možda bi njihov život bio bolji? Zar ne vidiš koliko nade pružaš tim osobama?
Znam da se bojiš same sebe. Znam da ponekad misliš da mrziš samu sebe. Znam da često odlaziš spavati pitajući se: Vrijedi li se ujutro probuditi? Znam kakve su to misli koje ti lete umom iz dana u dan. To me čini neopisivo tužnom. Ti se ne bi smjela tako osjećati. Mnogo si više od toga. Ne bi se trebala tako boriti svaki dan samo da preživiš. Zaslužuješ mnogo više. Zaslužuješ sve one osjećaje koje i druge cure tvojih godina prožive: uzbuđenje prilikom prvog poljupca, prve izlaske, maturalnu zabavu i još mnogo divnih stvari koje te čekaju u životu. 
Vidjela sam neke stvari koje si činila, stvari kojih se sramiš, stvari koje si uplašeno činila bez ikakve kontrole koja te mogla zaustaviti. Ne zaslužuješ takvo poniženje. Zaslužuješ mnogo, mnogo više. Curo, zar ne vidiš da se ne moraš uništavati kako bi dobila kontrolu? Tvoje tijelo zaslužuje mnogo više od te muke. Tako si uplašena, izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti. Molim te, vjeruj mi kada ti kažem da ne trebaš tražiti potvrđivanje kroz svoje tijelo. Lijepa si samim time što postojiš! ♥
Oh, malena, želim da te mogu držati dok plačeš i reći ti da ne zaslužuješ bol koja ti je nanesena. Molim te, oprosti sebi. Oprosti sebi za sve one oznake na tvom tijelu, za sva ona djela očaja, ono što si učinila u strahu i izgubljenosti. Znaj da zaslužuješ mnogo više od onoga što ti je učinjeno.
A sada kažem:

Just a little longer

Ti ćeš pobijediti. Obećajem. Tvoje će srce jednoga dana biti izliječeno. Bol će postati podnošljiva. Samo, molim te, izdrži još malo. Je li to u redu? Dobro. Želim da vidiš koliko si života već do sada dotakla. Zaslužuješ, čuješ li me, zaslužuješ biti na ovome svijetu! Bog ima plan, a ti imaš priču. Nikada ne odustaj, molim te! Nastavi se boriti! Uz tebe sam! ♥