Vrijeme je (29. 9. 2015.)

~Budući da je 1. svibnja točno godina dana otkako sam osnovala ovaj blog, odlučila sam ovaj mjesec vratiti malo sjećanja na one objave koje su mene ohrabrile, a nadam se i mnoge od vas.~

Don't you wanna learn to deal with fear

Don't you wanna take the wheel and steer

Don't you wait another minute here

What are you waiting for

Dok sam tražila nove pjesme za play listu, naišla sam na ova dva benda; All Time Low i Nickelback. Budući da je to vrsta glazbe koju ja i inače slušam, odlučila sam poslušati neke njihove pjesme, a onda sam, bez ikakvog upozorenja, bila pogođena tolikim naletom osjećaja. Nevjerojatno je koliko neka pjesma može opisati točno ono što ja osjećam. Upravo zbog toga često volim reći da mi je glazba više puta spasila život, a ako ništa drugo, bar mi je pomogla da se osjećam manje samom. Nekako sam uvjerena da se i mnogi od vas tako osjećaju.

Neki od mojih prijatelja znaju da u posljednjih nekoliko mjeseci predano radim prema ostvarenju svojih snova. Sve je išlo vrlo dobro, usudim se reći i savršeno. Mnoge osobe znaju koliko meni znači ovo što radim, sve ovo što pišem i baš zbog toga što znaju koliko je teško ponekad, u potpunosti me podržavaju i ostaju uz mene u svakom trenutku. 

Ali, bez obzira na svu njihovu podršku, iz nekog sam razloga u određenom trenutku posustala. Počela sam sumnjati, preispitivati svaku pojedinu sitnicu. Pitala sam se: "Mogu li ja to uopće? Nije li to preteško za šesnaestogodišnjakinju?"

Odjednom sam od sebe zahtjevala savršenstvo, nešto što će me pokrenuti, nešto što će me natjerati da nastavim sa ovim što radim jer očigledno, moj dosadašnji rad nije bio dovoljan. Tražila sam znak. Bilo što. A kada nisam dobila odgovore koje sam tražila, posustala sam. Ogromna pogreška, ako ćemo biti iskreni. Sada to shvaćam. Tada mi se to činilo kao situacija iz koje ne mogu pronaći odgovarajući izlaz. Stvari su se počele gomilati, a budući da sam odustala od pisanja, nisam imala način iznošenja svog mišljenja, svojih osjećaja. Zbog toga je sve postalo još teže. 

Moji su radovi stajali u ladici i ponovno skupljali prašinu. Zašto? Zato što sam se bojala što će tko reći. Zato što sam se bojala iznijeti svoje osjećaje. Zato što sam bila uvjerena da ništa od toga ne valja. Zašto onda to nisam bacila, mislim, ako već nije valjalo? Nisam mogla, nešto me spriječilo. Imala sam osjećaj da ukoliko bacim te radove bacam dio sebe. Jer, ipak su u te radove utkani sati i sati truda, gomila neprospavanih noći, ipak su ti papiri upili gomilu suza. Nisam mogla samo tako to sve odbaciti i zaboraviti kao da se nikada nije dogodilo.
Sve do nedavno nalazila sam se u toj "bezizlaznoj situaciji", ali kao što to inače biva kada to ne čini pisanje, glazba je spasila sve. Naravno, tu su utjecaj imale i mnoge osobe koje nisu odustale, nisu digle ruke od mene i mojih radova onda kada sam ja to htjela. Sjetila sam se što mi je jednom čovjek koga ja vrlo poštujem rekao: "Sanja, daj razmisli, nema bezizlazne situacije za jednu šesnaestogodišnjakinju. Cijeli život je pred tobom." 

I znate što? Bio je potpuno u pravu. Samo što sam to tek nedavno počela shvaćati. Ali, bolje ikad nego nikad. 

Neki dan sam ležala sa slušalicama u ušima i počela je svirati pjesma "What are you waiting for". Budući da je to bila nova pjesma na play listi, nisam bila potpuno sigurna koja je točno pa sam pažljivo slušala. Isplatilo se. Ta mi je pjesma privukla pažnju i svaki put kada sam ju iznova slušala, nešto je u meni proradilo, želja da krenem u akciju. Bio je to trenutak kada sam ustala, izvadila one radove iz ladice i počela raditi na njima. Bio je to odlučujući trenutak jer sam odlučila da nema više onog bespotrebnog odustajanja. Sada, svaki put kada pomislim kako će sutra možda biti bolji dan da počnem raditi na ostvarenju svojih snova, poslušam tu pjesmu i shvatim da takvim razmišljanjem samo gubim dragocjeno vrijeme za koje ne znam koliko ga imam.

Druga pjesma koju sam stavila u ovu objavu također je tu s razlogom. Jučer sam za vrijeme istraživanja internetom slučajno naišla na jedan link koji me uvjerio da uistinu postoje šanse za ostvarenje mojih najvećih snova. I zanimljiva je činjenica da sam upravo malo prije nego sam pronašla taj link po prvi put upalila tu pjesmu i čula stihove: "Maybe it's not my weekend, but it's gonna be my year!"

Možda su šanse za ostvarenje mojih snova male, ali su tu, postoje. Na meni je cijelo ovo vrijeme bilo samo da odlučim hoću li ih prihvatiti ili ne. Bolna istina je da bi neprihvaćanje tih šansi bilo lakše sada, ali ostatak života bih mogla žaliti za propuštenim prilikama. 

Zato kažem, zašto ne? Zašto ne bih žrtvovala još mjesec, dva, pola godine za nešto što će me ispuniti? Ne, nema valjanog razloga zašto ne bih trebala to učiniti. I baš zato odlučujem, sada, ovog trena, upravo ovdje, u ovoj sekundi, da ću naporno raditi. Da, bit će teško. Nikada nikome nije lako buditi se ujutro u pola 6 dok svi spavaju i ostajati budan navečer do iza ponoći, ali vjerujte mi, isplati se. Itekako se isplati. Jer kada vidite rezultate, kada osjetite žar sreće kako vam struji cijelim tijelom, kada ugledate ponos u očima osoba koje volite, nikakvu više bol ne osjećate, nikakav vas san više ne hvata. Jer znate da ste bar na sekundu pomogli ovome svijetu da nastavlja ići prema naprijed samim time što ste naporno radili, što niste odustali niti sumnjali, što niste digli ruke od svega čak ni kada se činilo najtežim i nepodnošljivim, bezizlaznim. 

Donesite tu odluku. Zajedno možemo ovaj svijet pogurati naprijed, možemo mijenjati stvarnost oko nas jednom čvrstom odlukom. Neću lagati, bit će teško. Ali vjerujte mi i kada vam kažem da se isplati. Učinimo taj korak zajedno. Idite prema ostvarenju svojih snova. Vrijeme je. Jeste li spremni?

Maybe it's not my weekend but it's gonna be my year

And I'm so sick of watching while the minutes pass as I go nowhere

And this is my reaction to everything I fear

'Cause I've been going crazy, I don't wanna waste another minute here.