U ovom trenutku (Praznici)

Ponekad mi se čini da praznici samo dođu i odu, poput nekog dalekog starog prijatelja. Dok trepnem, već ispraćam tog prijatelja s praga, mahnem pristojno, nabacim onaj lažni osmijeh koji prikriva moje razočaranje i gledam kako odlazi u noć dok njegova svjetla nestaju u gustom mraku. 
Možda i vi znate tog starog prijatelja. Možda vas je posjetio više puta, možda samo nekoliko. Ali u nekom ste zasigurno trenutku shvatili da čak i uz svu ljubav, nadu i radost u to doba godine, svejedno vam taj prijatelj redovito, na bilo koji način, pokvari vašu viziju savršenih zimskih praznika i dovede vas do frustracije i tuge. 
Ali imam predosjećaj da će ove godine, kada vidim tog starog prijatelja, stvari biti drugačije. Jer u ovom trenutku, ja se ne bojim. Mogu poduzeti svaki sljedeći korak u nešto veće i bolje. U ovom trenutku, upravo ovdje, upravo sada, ja vjerujem u nemoguće. Ja sam ovdje, pa ste zato i vi. Željela bih vjerovati da će tako uvijek i biti. 
Naša je osobnost načinjena od svakog razgovora u kojemu smo sudjelovali, svakog iskustva koje smo ikada imali. svakog susreta s novom osobom. Zajednica je svuda oko nas. Ljubav je ono što nas okružuje u svakom djeliću svakoga dana. Ipak, toliko sam se godina osjećala kao da nikada neću pronaći te stvari. Nije to bila ničija krivnja, ali dopustila sam da me to definira. Tražila sam odgovore u sebi, ne shvaćajući da je to samo jedan dio cijele slagalice.

Nedavno sam razgovarala sa jednom prijateljicom iz zajednice 7CupsOfTea i u jednom sam ju trenutku pitala za što bi ona sve zahvalila Bogu. Počela je nabrajati: "Za moju obitelj, moje mogućnosti, vjeru, za moje prijatelje gdje spadaš i ti." U tom sam trenutku ostala bez teksta. Nisam mogla vjerovati da je netko zaista zahvalan za mene. 
Kada shvatite da je vaš život zbroj svih stvari i da možete imati pozitivan utjecaj na nekoga svaki dan, onda možete početi gledati veći dio slagalice, možete tražiti odgovore izvan sebe. Možete pogledati veću sliku i vidjeti sve dijelove. Tada možete ponovno upoznati onog svog starog prijatelja. Možete biti oslobođeni okova očekivanja, želje i naposljetku frustracije i razočaranja. Možete vidjeti svijet i ljude u njemu onako kako ih malo dijete vidi: neograničene.
Ove zime i praznika, obećajem da će moja pažnja biti usmjerena na male stvari, tihe trenutke. One kada odjednom shvatim da sam nasmijana i vedra bez nekog posebnog razloga. Čak i ako se borim iznutra, tu je ljepota koja bjesni poput vatre ispunjene nadom. I gledat ću tu vatru, taj plamen - onaj što sam mu pomogla da zasvijetli samim time što sam prisutna u svom životu i u životu drugih. U ovom trenutku, ja sam najveća što mogu biti jer nemam mogućnost vidjeti samu sebe izvana. 

I gledat ću tu vatru, taj plamen - onaj što sam mu pomogla da zasvijetli samim time što sam prisutna u svom životu i životu drugih.

Nadam se da ćete moći vidjeti ljepotu u vama koja se odražava u svakom osmijehu, u svakom zagrljaju, u svakoj lijepoj riječi. Svaku osobu oko vas dotakli ste svojim životom, svojom borbom, nadom. Svaka sekunda je prilika da još jednom čovjeku, još jednoj osobi, izgradimo bolje danas samo zato što smo dio njegovog/njenog života. 
U ovom trenutku, imam vjere u ljude. Znam da je teško, ali isto očekujem i od drugih; imajte vjere. Jer da biste imali nadu, morate vjerovati. 

Živi jedan dan po jedan

Svi smo mi upoznati sa strahom. Nije bitno radi li se o strahu od neke osobe, predmeta ili jednostavno o strahu od oblika koje vidimo u mraku. Svi mi znamo kako je to kada nam srce lupa u prsima i stvara ogromnu bol. Svi znamo kako je to kada se nalazimo u "stanju pripravnosti", spremni da pobjegnemo čim se pojavi nešto što nam uzrokuje taj strah. Ali, što da učinimo kada se bojimo nečega od čega ne možemo ni pobjeći ni sakriti se? Što da učinimo kada se bojimo vlastite budućnosti?
Ne tako davno, našla sam se na prvom velikom raskrižju u svom životu: morala sam izabrati srednju školu. Odjednom sam morala početi razmišljati o planiranju svoje budućnosti. Morala sam gledati naprijed i odlučiti kojim putem želim da moj život ide dalje; morala sam razmišljati o svojoj budućoj karijeri, svim svojim snovima i nadama. Još uvijek mislim da nisam bila dovoljno spremna na tu naglu promjenu i mnoge nove obveze. Budućnost se činila ogromnom i zastrašujućom, ispunjena neizvjesnošću. Tada sam više od svega željela da mogu pobjeći od svega toga. 
Strah od budućnosti može nas paralizirati, može nas ostaviti previše uplašenima da idemo prema ostvarenju svega onoga čemu smo se toliko nadali. Strah od onog dana kada bismo mogli posustati i pogriješiti može nas spriječiti da slijedimo svoje najveće snove. I ono po mom mišljenju najgore: možemo ostati zarobljeni u sadašnjosti koju uopće ne želimo ukoliko se previše bojimo kamo bi nas promjene mogle odvesti.
Ponekad može biti zaista teško cijeniti život koji imamo ako je naš pogled u budućnost ispunjen tjeskobom. Možemo postati nezadovoljni svojim trenutnim poslom ako si pokušamo zamisliti kako će to izgledati za 10 godina. Zbog mnogih promjena, može se dogoditi da izgubimo sposobnost uživanja u slobodi i kvalitetnom vremenu s našim obiteljima. Strah i brige mogu doslovno ukrasti naš mir i ostaviti nas slomljenima, u nemogućnosti da gledamo prema naprijed, u budućnost. 
Jedna od izazovnih i zastrašujućih činjenica o budućnosti je ta da je budućnost toliko nepredvidljiva. Ne znamo i ne možemo znati što će se dogoditi za 5 minuta, a kamoli za 5, 10 ili više godina. Ne možemo znati u kojem će smjeru ići naša budućnost. Ne možemo znati na koji će se način naš život promijeniti i koliko ćemo se pomaknuti u odnosu na danas, u odnosu na sada. Najveći problem ljudskih bića je taj što kad god se bojimo, mislimo najgore. Mislimo o najtežim vremenima i smatramo da će se ona ponavljati iz dana u dan, iz godine u godinu. Rijetko uzimamo u obzir sve one divne stvari koje će se dogoditi: svi ti prekrasni ljudi koje ćemo upoznati na svom putu, mogućnosti koje ćemo dobiti, vrijeme smijeha i slavlja. 
Istina je da je budućnost svakoga od nas sastavljena od dobrih i loših trenutaka. Bit će tu zadovoljstva i radosti, ali i onih teških vremena. Ta suprotstavljena iskustva daju životu njegov smisao, ono njegovo bogatstvo. Ta nas iskustva, i dobra i loša, oblikuju, stvaraju nove prilike za učenje i rast. Ona grade karakter i daju nam suosjećanje prema drugima, mogućnost da na temelju svojih iskustava pomognemo nekome drugome.
Ali ne, nećemo nikada biti sami. Ako sam se u išta uvjerila u ovih nešto više od 16 godina mog života onda je to činjenica da će uvijek postojati ljudi na koje se možemo osloniti, koji će nam uvijek pružiti podršku, čak i onim najtežim i najmračnijim vremenima naših života. Tu su uvijek ljudi uz čiju se pomoć i suosjećanje možemo suočiti sa budućnošću, dajući jedni drugima potrebnu hrabrost. Što god da nas u životu napadne, to nikada neće biti previše težak teret koji ne možemo nositi uz nečiju podršku i pomoć. 
Ponekad nam se čini da možemo vidjeti kako se oblak sumnje i straha nadvija nad nas jer ne znamo što nas očekuje sutra. Nije ni čudo da uz sve te poteškoće možemo osjetiti kako strah preuzima vodeću ulogu u našem životu. Ali to definitivno nije nešto što smijemo dopustiti u bilo kojem trenutku i na bilo koji način! Zato, ako se vremena koja nas očekuju čine previše zastrašujućim i zagonetnim, najbolje je da ih razbijemo na manje dijelove. Budućnost je sastavljena od godina, desetljeća, ali isto tako, sastavljena je i od sati i minuta. Možda ne možemo znati gdje ćemo biti za godinu ili dvije, ali ipak možemo pokušati pogoditi ili planirati gdje ćemo biti za sat vremena ili dva, možemo pokušati pogoditi što će se dogoditi u idućem trenutku i onom idućem i opet onom iza njega. 
Ponekad se sa budućnošću treba suočiti u malim koracima. Sasvim je u redu živjeti jedan dan po jedan, minutu po minutu, sat po sat. Ali, ono što je važno jest da se krećemo prema naprijed.
Ne budimo toliko zaokupljeni budućnošću jer ćemo propustiti ljepotu koje nam pruža danas, sada. Možda je trenutak da duboko udahnemo i primijetimo što se događa oko nas. Možda je vrijeme da osjetimo kako nam se pluća pune zrakom. Možda je vrijeme da počnemo cijeniti svoj život. Zaustavimo se, bar na trenutak, i pokušajmo na bilo koji način proslaviti dobra vremena u kojima se nalazimo ili bar pokušajmo pronaći poneki zlatni trenutak u ovome današnjem danu. Ne opterećujmo se previše onome što nas čeka u budućnosti jer budućnost će tek naknadno biti istražena, a ako previše zaokupimo svoje misli sa istraživanjem budućnosti, nismo u stanju istražiti sve ljepote koje nam pruža upravo ovaj trenutak.
Ako i osjećate strah od budućnosti, znajte da niste sami. Svi se mi bojimo ponekad. Iako se budućnost čini ogromnom i nepredvidljivom, vi birate kakvo ćete napisati sljedeće poglavlje vašega života. A to činite tako da živite jedan dan po jedan. 

Obećaj mi da ću te vidjeti i sutra ♥

"Your loved ones care about you. Do not take color from their lives by taking your own life."

Od 7. do 13. rujna ove godine obilježavao se svjetski dan prevencije suicida. Zahvaljujući zajednici 7CupsOfTea imala sam priliku sudjelovati u mnogim događanjima koja su se tih dana odvijala u tom malenom, a ipak tako velikom, okruženju. 

Znam da su se ta događanja odvijala prije dva tjedna i da sam imala veliku želju još tada objaviti nešto na blogu što će na bilo koji način pomoći podići svijest o stvarima kao što je samoubojstvo, ali moje mišljenje je da nikada nije kasno spomenuti takve teme iako one nikome nisu baš ugodne. Mnogo sam istraživala u posljednjih, recimo, godinu i pol dana, što zbog toga da skupim veće znanje za pisanje knjige, što zbog toga da mogu pokušati pomoći drugima. Mislim da sada imam dovoljno znanja da sastavim svoje misli u rečenice koje će na kraju postati nova objava na mom blogu.

Iskreno, trebalo mi je vrlo dugo da smislim naslov, a zapravo je tako jednostavno: "Obećaj mi da ću te vidjeti i sutra". Zar ne bismo htjeli vidjeti naše roditelje, braću, sestre, prijatelje, sve one koje volimo i u sutrašnjem danu? Zar ne bismo htjeli biti u njihovoj prisutnosti jer se tako osjećamo najsigurnije? Tako i ja želim vidjeti sve članove moje obitelji sutra, sve prijatelje, sve one koji podržavaju moj rad. Ovo je poruka koju želim da svi čuju, ali najviše oni kojima se ovaj današnji dan čini prevelikim izazovom, a ono sutra kao nemoguća destinacija. Iako je ovo poruka za sve tamo vani koji se svakim danom sve više bore da izdrže, ipak ovu objavu posvećujem prijateljici koju sam upoznala u već navedenoj zajednici, prijateljici koja me naučila nekim životnim vrijednostima, prijateljici koja se svaki dan bori, ali NE ODUSTAJE. 

Prvo kažem: "Žao mi je." Žao mi je zbog svih dana koje si provela ne želeći vidjeti onaj sljedeći. Žao mi je što toliko boli i žao mi je što tu bol i patnju vučeš sa sobom gdje god ideš. Isto tako, žao mi je i zbog svakog onog dana kada nisi osjećala bol, tj. kada nisi osjećala apsolutno ništa. Žao mi je što si tako uplašena. Žao mi je zbog svakog onog trenutka kada si ostajala u krevetu tjerajući samu sebe da nastaviš disati. Žao mi je. 

Sljedeće kažem: "Hrabra si." Da, dobro si me čula. Zaista jesi. Nema ništa hrabrije od osobe koja poput tebe živi iz dana u dan u tami svojih vlastitih misli. Nema ništa hrabrije od osobe koja posjeduje to maleno svjetlo, često nedovoljno jako da pokazuje pravi put. Hrabar si borac i zapamti to. Boriš se svaki dan samo da budeš ti. I to je sasvim dovoljno. Znam jako dobro kako je to boriti se sa svojim mislima, sjećanjima, sa samom sobom. Znam kako je to kada preklinješ da tvoje misli budu utišane bar na minutu kako bi se odmorila malo. Znam kako je to kada ti se stalno čini da igraš skrivača sa tim unutarnjim mirom i nikako ne možeš pobijediti. Ali reći ću ti nešto: hrabra si što i dalje tražiš, što ne odustaješ.

Treće kažem: "Sutra." To je ono što želim da mi obećaš. Da, obećaj mi sutra. Znam da to sutra nije nešto o čemu razmišljaš često, a čak i kada razmišljaš, ne činiš to u lijepom i pozitivnom smislu. Ponekad se to sutra čini nemogućim. Noć je vrlo duga kada želiš sve zaustaviti jednim činom, cijeli svoj život, sve svoje snove i tada se to sutra čini miljama daleko, kao da nikada neće doći. Znam. Znam da su postojale (i još uvijek postoje) noći u kojima ležiš s licem prekrivenim suzama dok svaki postojeći strah napada tvoje ranjive misli. Znam da je prošlo mnogo noći kada si udarala glavom u jastuk i šakama u zid moleći Boga da sve prestane. I ponovno, žao mi je. Žao mi je što te noći dolaze češće nego prije. Žao mi je što si prisiljena boriti se s raznim negativnim mislima koje te napadaju svaki put kada nisi spremna. Žao mi je što ponekad poželiš da je sve gotovo. 

Želim da mi obećaš da ćemo se i sutra susresti, da ćemo pričati i da ni sutra nećeš odustati. Danas ponekad ne ispunjava očekivanja, ali sutra ima velik potencijal. Pronađi jednu pozitivnu stvar kojoj se možeš veseliti i čuvaj ju do sutra. Znam da se jako puno nadam kada pitam: "Hoćemo li se vidjeti i sutra?" Sutra je mjesto i vrijeme kada možemo uživati s drugima, uz kavu i ukusne obroke. Sutra je mjesto i vrijeme kada možemo pronaći nove načine kako da se nosimo sa životom. Sutra je mjesto i vrijeme kada se jednog dana nećemo morati nositi sa životom nego ćemo živjeti život. Sutra je mjesto i vrijeme kada ćemo se opet susresti. Sutra ćemo se susresti. Obećajem.

Obećaj mi da ću te vidjeti i sutra. ♥

Close your tired eyes, relax and then

Count from 1 to 10 and open them,

 All these heavy thoughts will try to weigh you down

But not this time.

Way up in the air, you're finally free

And you can stay up there right next to me.

All this gravity will try to pull you down

But not this time.

When the Sun goes down and the lights burn out

Then it's time for you to shine

Brighter than a shooting star.

So shine no matter where you are!

- Owl City: Shooting star

Loši dani ne znače loš život

Ima barem jedna osoba tamo vani za koju sam sigurna da

joj ovo treba koliko i meni. Ovu objavu posvećujem toj osobi.

Najiskrenije rečeno, nikada nisam potpuno bila u stanju stati pred ogledalo i iskreno priznati da volim osobu koju vidim. Sve što sam mogla vidjeti bile su negativne stvari koje, kasnije se ispostavilo, u većini slučajeva vidim samo ja. Nikad nisam voljela ono što je ogledalo prikazivalo i nikad nisam naučila zvati svoje tijelo "domom".
To je istina, ali nije tu kraj.
Došlo je vrijeme kada sam počela vjerovati da stalno pišemo sami sebi neku vrstu ljubavnog pisma. Svaki dan - odluke koje donosimo, potezi koje činimo, naši osjećaji, svaki trenutak koji dišemo - sve te stvari postaju dio tog ljubavnog pisma. Naučila sam da ga pišemo od poraza i pobjeda, strahova i snova, sjećanja i nade. Pišemo ga na poleđinu našeg srca gdje se i dalje držimo svih onih suvenira kajanja i pogrešaka. Pišemo u dubine naših kostiju koje se tresu svaki put kad ih pogodimo još jednom pričom čiji slomljeni dijelovi lede i zaustavljaju dah. Također, pišemo ga i na mali dio srca koji kuca malo jače, malo glasnije od ostatka. Pišemo ga i na zlato u našim očima, jedino koje svijet oko nas ne može tako lako ukrasti. To je pismo i ljepota i bol, ali kada se radi o ljubavi prema samom sebi, moramo se suočiti s oboje.
Voljeti sebe znači naučiti pustiti te poraze i suvenire koje toliko dugo držimo u srcu, koji nam toliko dugo govore da nismo dovoljno dobri. Moramo ostaviti stvari koje nam govore da ne zaslužujemo nečiju ljubav ili čak da nismo dostojni primiti ljubav od nas samih. Znam da je teško. Znam da boli.
Ja sam bila tamo, ja sam osjetila tu bol. Znam koliko je stvarna. Ovdje je, prisutna, napisana je na cijelom mom licu, skrivena u džepu, u tajnosti, gdje je najsigurnija. Ali uništava me i zato ju moram odbaciti. Ako dobro pogledate, vidjet ćete da ponekad u mojim očima postoji uvjerenje da moram uza se nositi svaki sitan trenutak, svaki strah, a svaka pogreška, svaka sumnja i sve moje mane moraju ići zajedno sa mnom kroz život. Kroz sve ove godine, nagomilala sam te negativne stvari i vukla ih za sobom poput punih kovčega, ne shvaćajući da imam mogućnost maknuti se od svih njih; ne znajući da nisam uistinu prikovana uz sav taj teret.
Te su stvari zaustavile bilo kakvu nadu da napišem to ljubavno pismo za sebe. Neću dopustiti da se isto dogodi i drugima oko mene.
Ne znam što vi vidite kada pogledate u ogledalo. Ne znam što leži na toj maloj polici u sjeni vašeg srca. Ne znam čega se bojite ili što se uvuklo u sjenu vaših dubokih udisaja. Ali, ono što znam jest to što ja vidim u vašim očima. To je ono svjetlucavo blještavilo koje nikada ne možete u potpunosti sakriti, nada da i dalje možete voljeti sebe. To je nada da ćete jednom uspjeti napisati svoje ljubavno pismo i da će to maknuti svu prašinu, svu bol i patnju. To je ono što ja vidim, zaista.
Tko treba srce opterećeno s boli, pogreškama, patnjom iz prošlost? Vi i ja, mi ćemo jednom shvatiti da je sutra uvijek bolje od jučer i da svaki korak od sada ne smije biti prema natrag. Mi ćemo naučiti da loši dani ne znače loš život. Mi ćemo vidjeti da suze nisu mrlje, strahovi nisu pozivi, a pogreške nisu naša budućnost. Mi smo mnogo više od svih onih teških kovčega koje vučemo za sobom; izgubljenih ljubavi, žaljenja i tame koju smo svo ovo vrijeme pokušavali sakriti u pukotine svog srca.
Ljubav prema samome sebi započinje danas, a to je putovanje kroz svjetlo i mrak. Ona dolazi sa strahovima i snovima i mnoštvom neprospavanih noći. Ali je bitna. Omogućuje nam da dočekamo novo sutra i da uzmemo još jedan dah; omogućuje nam da se borimo i da prihvatimo radost koju svaki dan donosi.
Svi ćemo stići tamo, na mjesto gdje ćemo naučiti ljubiti sebe kao što ljubimo druge. Doživjet ćemo dan u kojem ćemo napokon moći pogledati u ogledalo i nasmiješiti se. A nasmiješit ćemo se, jer se - možda po prvi put u našem cijelom životu - osjećamo dobro zbog osobe koja gleda natrag u nas. Završit ćemo to ljubavno pismo i napokon će zasjati svjetlo kroz sve one pukotine na našem srcu, kroz sve ožiljke na našem tijelu koji su nastali dok smo se toliko odlučno borili da dočekamo taj dan.
Doći će taj dan. Možda sutra, možda za tjedan ili mjesec, možda za nekoliko mjeseci, ali doći će. Bitno je samo da odmah danas krenemo prema njemu naoružani s nadom i malo ljubavi, ne samo prema drugima, nego i prema samom sebi.

Prazne stranice

U ovih 16 godina, mislim da nikada nisam ispunjavala svoje novogodišnje odluke dulje od tjedan dana, eventualno dva tjedna. Ove godine, na samom početku, obećala sam samoj sebi da ću pisati svaki dan, makar to bilo samo nekoliko rečenica. Uspjela sam to činiti puna tri dana, a onda sam 4. siječnja slučajno preskočila taj dan. Jesam li iznevjerila samu sebe? Jesam li podbacila u ispunjavanju svoje odluke? Tehnički rečeno, jesam. Ali i moje srce i moje zamisli bili su na pravom mjestu: postavila sam si cilj držati se nove navike za koju sam vjerovala da će mi pomoći da poboljšam samu sebe. Gledala sam naprijed, kao što to mnogi od nas čine početkom siječnja svake godine, s uzbuđenog i odlučnog stajališta.

Ima nešto što bi se trebalo reći o ambiciji, tom veličanstvenom nagonu kojeg imamo na početku svake godine. To je nešto što većina nas dijeli. I, čak i ako je to samo na jedan dan, ljudi diljem svijeta ujedinjeni su zbog svoje ambicije, zbog želje da naprave promjenu. Bez obzira koliko mala bila, zbog nje svi gledamo kako poboljšati svoj život na neki način.

Mi gledamo na Novu godinu kao novi početak, kao potpuno praznu stranicu. Kada sat kuca pomoć, pruža nam se šansa da počnemo iznova. No, kao što svi znamo, naši životi ne prestaju biti problematični i okrutni prema određenim danima u kalendaru. Rijetko ćemo naći trenutak slobodan od bilo kakvih sukoba. Ali ipak, još uvijek smo u mogućnosti pronaći mjesto duboko u našem srcu gdje možemo željeti mnogo više od toga. Još uvijek možemo gledati naprijed, nadajući se nečem boljem, nečem novom i većem.

Ne možemo promijeniti ono što nam se dogodilo. Ne možemo promijeniti prošle destinacije u našem životu niti možemo popraviti planove koje nismo uspjeli ispuniti.

Mi nismo prazne stranice samo taj jedan dan na početku godine, kada dobijemo novi posao ili nakon preseljenja u novi grad. Mi smo prazne stranice svaki dan i svaki se dan iznova moramo truditi da napišemo nešto dobro. Nismo one osobe koje smo bili prošlog tjedna, prošlog mjeseca, prošle godine. Vrijeme nas tjera naprijed i istina je da se mi krećemo naprijed, htjeli mi to ili ne. Zbog toga, bitno je da shvatimo da u svakoj sekundi svakoga dana imamo slobodu izabrati gdje želimo ići i tko želimo biti.

Ne možemo uvijek znati ono što nas čeka iza ugla, ali ne smijemo dopustiti da nas to plaši. To će vjerojatno biti neka mješavina ljepote i boli, straha i ljubavi. Moramo imati vjeru u sebe i u svoju priču. Moramo znati da smo dovoljno odrasli da se nosimo sa svim izazovima koji nas čekaju.

Bez obzira na to što nam se dogodilo u prošlosti, moramo vjerovati da nas te stvari ne čekaju na našem putu u budućnost. Istina, možda će se nešto od toga ponoviti. Možda ćemo shvatiti da još uvijek nismo preboljeli neke pogreške u odnosima s drugim ljudima. Možda će se u nama ponovno stvoriti problem za koji smo mislili da je u potpunosti bio riješen.

Ali, mi nismo više tko smo nekada bili. Moramo nastaviti obećavati sebi da ćemo se uhvatiti u koštac sa svim problemima najbolje što znamo i da nikada nećemo ispuštati iz vida ono što je ispred nas.

Nisam sigurna hoću li u budućnosti išta riješiti. Ali mogu obećati samoj sebi da ću se prema svakom danu odnositi jednako, da ću svaki dan iznova smatrati danom u kojem imam priliku učiniti promjenu, odabrati gledati naprijed usprkos svemu što me vuče natrag.

Mislim da nam je većini poznat onaj osjećaj kada znamo da smo na rubu nečeg novog i iznenađujućeg. Čudan je to osjećaj, pun straha i sumnje, a istovremeno ispunjen ogromnim oduševljenjem. Kada ga prihvatimo, naš će nas život moći odvesti dalje nego što smo ikada zamišljali. Ono što mi moramo i dalje činiti jest nastaviti gledati i ići naprijed, napraviti svjestan izbor da to činimo svaki dan. Moramo dopustiti da nas naše srce gura naprijed, jer ako ne damo našem srcu tu mogućnost, strah će nas odvući natrag.

I male stvari su velike :)

Kada bih vas pitala koje je vaše najveće postignuće u životu, možda će vam biti teško odlučiti se. Možda je teško jer ste kroz sve te godine imali nekoliko velikih postignuća i niste sigurni koje je postignuće najveće, najvažnije. Možda je teško jer niste sigurni što se ubraja u postignuća. A ako smanjim opseg pitanja, učinit ću ga još težim: Koje je vaše najveće postignuće ove godine? Ovog mjeseca? Ovog tjedna? Koje je vaše najveće postignuće danas? Sada već možete biti zbunjeni pitajući se "Što sam postigao/postigla danas? Jesam li išta?"

Većina ljudi i dalje misli da su postignuća ono o čemu čitamo u novinama ili gledamo reportaže na TV-u: vjenčanja, važne nagrade, rođenja djece... Nemojte me pogrešno shvatiti. To je istina; to su uistinu prekrasna postignuća, istinski vrijedna slavlja.

Sada, dopustite mi da navedem nekoliko svojih današnjih postignuća: probudila sam se jutros, družila sam se s obitelji, jela sam zdravu hranu, razgovarala sam s prijateljima, radila sam na svojoj knjizi.

Zbunjeni ste? Te stvari možda vam se čine malima, nebitnima. Možda vam je čudno da netko može biti sretan zbog tako malih, naizgled potpuno uobičajenih stvari. Ali istina je: ponekad su i male stvari velike.

Možda neki od vas misle da "male" stvari u životu nisu važne ili vrijedne. Ovo nije poruka za vas. Ovo je poruka za sve one koji shvaćaju važnost tih malih stvari. 

Ako ste u depresiji, a uspjeli ste jutros ustati iz kreveta; čestitam! Ako ste razgovarali s nekim o svojim osjećajima i rekli istinu, bez obzira koliko teško bilo; čestitam! Ako ste danas pazili na sebe; čestitam! Ako ste se našli u iskušenju, a odlučili ste otići onim drugim, pozitivnim putem; čestitam!

Ako ste pregurali nekako kroz još jedan težak dan; čestitam!

Ne morate čekati neku veliku prekretnicu u vašem životu da biste bili ponosni zbog onoga što ste postigli. Proslavite sve one male pobjede kao velike, jer to je upravo ono što i jesu: velike. Previše je lako biti toliko opterećen teretima koje nosimo i posustati. Previše je lako misliti kako nemamo što slaviti. Previše je lako misliti da smo bezvrijedni, da ništa ne činimo kako treba. Ali to nije istina!

Ako ste se osjećali loše zbog nečega što nosite u sebi (pa zapravo, čak i ako niste), imam još jedan izazov za vas. Odvojite nekoliko minuta, uzmite papir i olovku i zapišite nekoliko stvari koje ste postigli, zbog čega ste bili ponosni. Mogu to biti i "male" i "velike" stvari, iako, kao što sam već rekla, na kraju se sve svodi na to da su to sve velike stvari, velika postignuća.

Ako je ovo prvi put da na taj način ističete svoja postignuća, možda još uvijek nećete biti ponosni na sebe zbog njih. Često, kada smo dugo vremena zarobljeni u svojim mislima i razmišljamo kako nismo dovoljno dobri, teško je vidjeti vlastita postignuća. Možda bi vam pomoglo ako biste pitali roditelje ili prijatelje ili nekoga vama bliskog za pomoć, tek toliko da vam pomogne sjetiti se prvih nekoliko stvari. Čak i tada, moglo bi se dogoditi da ne povjerujete u to u potpunosti. No, to je sasvim u redu.

Napišite ih svejedno, koliko god teško bilo povjerovati. Stavite papir na neko vidljivo mjesto, možda na ogledalo, u bilježnicu koju često koristite ili na monitor računala. Ponekad pogledajte pažljivo taj papir, pročitajte što piše na njemu. Naravno, kako dani odmiču, nastavite dodavati nove stvari na popis.

Čak i ako niste 100% uvjereni, što više gledate taj papir, što više budete čestitali sebi na tim postignućima, sve će lakše biti povjerovati u njih i važnost svakoga od njih. Ponavljajte to iz dana u dan, prepoznavajući i one najmanje korake i prihvaćajući ih kao velike stvari. Neka vam to postane navika. To vam neće samo pomoći da stvorite bolju sliku o sebi. Taj ćete popis imati uza se i u onim mračnim trenucima, teškim danima. Kada se ništa ne čini dovoljno dobrim ili kada se osjećate beznadno, uvijek ćete imati taj popis vaših postignuća kao podsjetnik na sve što ste učinili. 

A učinili ste već mnogo. I još ćete mnogo toga učiniti u budućnosti.

Ovdje ste, živite i dišete, suočavajući se hrabro sa svakim novim danom.

Vi ste takvi kakvi jeste - i to je sasvim dovoljno.

Moć vaše priče

Ja volim slušati priče drugih ljudi. Ja sam onaj tip osobe koji voli autobiografije isto kao što volim i sve ostale vrste knjiga poput znanstvene fantastike, ljubavnih itd. Ponekad čak više volim pogledati neki dobar dokumentarac nego kakvu komediju. Nedavno me je priča jednog profesionalnog sportaša o njegovom prijatelju koji se bori s teškom bolešću dovela do suza. Da, ponekad nas priče, tj. životi osoba koje nismo upoznali (i vjerojatno nikada nećemo) toliko dirnu da više ne možemo zadržati suze.
Suditi nekoga na temelju onoga što prvo ugledamo na toj osobi zaista je nepromišljeno jer postoji tu i ona druga strana, priča koju ta osoba nosi u sebi, priča koja nije dodatno i pažljivo uređena za javnost.
Imam priliku, zahvaljujući zajednici 7 Cups Of Tea, svaki dan razgovarati s tinejdžerima iz cijeloga svijeta. Teme naših razgovora variraju, od problema s roditeljima, do zaista groznih iskustava koja uništavaju živote. Gotovo niti jedna jedina priča nije ista, ali sve te priče imaju nešto zajedničko: 99% tih tinejdžera s kojima razgovaram kaže mi dio svoje priče, a nakon toga slijedi meni već dobro poznato "Prije nikome nisam rekao/rekla ništa o tome." ili "Ne razgovaram baš s drugima o tim stvarima." Iznenadilo me što su ti shrvani mladi ljudi bili toliko iskreni prema meni (ili prema nekom drugom slušatelju u zajednici). Na neki način osjećala sam se počašćeno zbog njihove odluke da podijele svoje priče sa mnom. Svi su oni nakon razgovora otkrili onaj čaroban osjećaj zvan olakšanje. Neki od njih su nakon tih razgovora odlučili sve te detalje i mnogo više priznati nekome malo bližem, nekome kome isto tako mogu vjerovati. To me ponovno potaklo na razmišljanje i spoznala sam veliku istinu kada se radi o dijeljenju naših priča: što više s nekim o tome razgovaramo, postaje sve lakše i lakše. Nekima se to dogodi vrlo brzo, a za neke je to ipak postupan razvoj. Ali na kraju dana, jedna stvar je sigurna: dijeljenje naše priče s nekim kome vjerujemo, dovest će nas bliže rješavanju naših problema. Samo, vrlo često taj je čin gurnut pod sjenu naših strahova, boli, patnje i srama pa nažalost mnoge naše priče ostanu ne ispričane.
Često se osjećamo kao da prolazimo kroz život i nitko nas ne čuje, kao da naše priče nemaju nikakvu vrijednost. A kada počnemo osporavati vrijednost naših priča, prestanemo se boriti i truditi da ih netko čuje. Ali, bilo da želimo od nekoga čuti nekakav savjet, riječi ohrabrenja ili utjehe, svi, ali doista SVI zaslužujemo imati nekoga uz sebe tko će poslušati ono što imamo za reći.
U ovom današnjem svijetu punom stigmatiziranja, srama, apatije, može biti zaista zastrašujuće podijeliti svoju priču s nekim. Neću vam reći da je to lagano jer to bi bila najveća laž koju sam ikada rekla, jer iskreno, može biti jako, jako teško. Ali, ono što je bitno jest da nađete način kako da iznesete svoju priču, neki način koji vama odgovara. Zašto? Zato jer vaša priča ima moć, koliko pozitivnu, toliko i negativnu. 
Kao netko tko je čuo mnogo priča drugih ljudi, mogu vam reći da uvijek postoji netko tko želi saslušati vašu priču, netko tko je uz vas bez obzira na sve. A kao netko tko i dalje radi na načinima da ispriča svoju priču, mogu vam reći da to čineći možete riješiti mnoštvo problema. To neće pomoći samo vama. Vaša priča ima moć pomoći i drugima jer postoji još mnogo osoba koje možda trebaju čuti priču sličnu svojoj kako bi skupile dovoljno hrabrosti da izađu u javnost sa svojim pričama. Zato vas pozivam i ohrabrujem: podijelite svoju priču s nekim; to bi i vama i njima moglo koristiti. Dat će vam snagu, a i podsjetiti vas da nikada niste sami.
I na kraju ono najvažnije, zapamtite ovo: nije bitno koliki do svoje priče nekome kažete ili ne kažete jer ovo nije kraj vaše priče. Vaša priča ima moć. Vaš je glas važan. Pronađite ljude koji će vas saslušati. I upamtite, uvijek postoji netko kome je stalo. :)