Jesus, You Will Never Leave Me ♥

Even when I feel alone

Jesus, this I know

You will never leave me

You will always be the one

Who calms the raging sea

You will never leave me

You will always be the one

Who's holding onto me

I evo još jedne objave povezane s vjerom. Ponekad mi je krivo što ne govorim otvoreno o svojoj vjeri, ali promatrajući ljude oko sebe, shvatila sam da jako malo njih to čini. Valjda je to tako zbog tog nekog straha, besmislenog straha, usudim se reći. Samo, nije baš lako imati čvrsti stav o svemu tome kada je društvo toliko slijepo na takve stvari. Primjerice, zar biste vi govorili otvoreno o svojoj vjeri ako znate da ćete zbog svake izrečene riječi, svakog izrečenog slova biti osuđivani, ismijavani itd.? Možda sad čitajući ovo kažete „Da.“, ali vjerujte mi nije tako jednostavno jednom kad se nađete u toj poziciji. 

Ponekad kroz razmišljanje u tišini svoje sobe pitam se: Kako se apostoli nisu bojali? Ali ne samo apostoli... Svi oni ljudi koji daju svoje živote za Boga. Oni su umrli za svoju vjeru, a ja ponekad ne mogu otvoreno reći u što vjerujem jer se bojim što će netko misliti, što će netko reći. Oh, ali onda shvatim... Svi su oni znali da daju svoje živote za istinu, ali još bitnije: znali su da je Isus uz njih, da ih nikad ne napušta. Ako su oni umrli za svoju vjeru mučeničkom smrću, onda su to mogli samo zato što je Isus bio uz njih.

Ja vjerojatno neću umrijeti mučeničkom smrću zbog svoje vjere, ali to ne znači da ja ili bilo tko sa sličnim stajalištem poput moga neće prolaziti kroz ogromne poteškoće zbog onoga u što vjeruje. Tu sliku mučeničke smrti uzela sam samo kao vjerojatno najčvršći dokaz da nema nikakvog straha (pa čak ni straha od smrti) koji može pokolebati bilo koga ukoliko ta osoba čvrsto vjeruje: „Isus je uz mene.“

Nisam ni navedenu pjesmu izabrala bez razloga. Pronašla sam ju sasvim slučajno, ali stihovi su me odmah dirnuli i vrlo sam brzo zapamtila sve riječi. Jednostavno, te riječi „Even when I feel alone, you will never leave me“ potakle su me na razmišljanje, a to razmišljanje na kraju je dovelo do pisanja ovoga što trenutno pišem. Iako se moja vjera često drži na tankoj niti, iako ponekad pokleknem pred svim izazovima, svejedno se i dalje držim tog Isusovog obećanja.

Znam da i među vama koji ovo čitate postoje oni koji se osjećaju kao i ja. Želite vjerovati u to da je Isus taj koji je uvijek tu, i u dobrim i u lošim trenucima, ali onda naiđete na bilo kakve poteškoće i vrlo brzo vaša vjera na neki način potone i ponovno se nađete na početku. Ali ja vam želim reći da iz prve ruke znam da Bog uvijek pruža drugu šansu. I vjerujte mi, On je naoružan stvarno velikom količinom strpljenja. Ovo sve sad pišem zato što ne želim da bilo tko od vas učini istu pogrešku koju sam ja učinila. Nemojte se bojati prići bliže Isusu. Ako shvatite nakon više pokušaja da to ne možete učiniti sami, nemojte odustati nego iskreno recite nekome o čemu se radi. I molim vas, nemojte se bojati reakcije jer iznenadit će vas koliko neki ljudi imaju razumijevanja.

Ako osjetite da je vaša vjera u nekoj opasnosti, ali da vam Isus pruža ruku da se ustanete i krenete s njim, nemojte oklijevati nego prihvatite i krenite. Ne, neće biti jednostavno, znam iz osobnog iskustva, ali neće biti nemoguće jer morate zapamtiti: Isus vas nikad neće napustiti!

*OBAVIJEST*

Željela bih iskoristiti ovu priliku da kažem koji su moji sljedeći planovi. Imam nekoliko ciljeva, ali krenimo polako, jedan po jedan. Dakle, vjerojatno već od sljedećeg tjedna, ili eventualno onoga poslije (od 8. veljače), krećem s novim projektom. Projekt je vezan uz knjigu "Svrhovit život" (autor: Rick Warren). Taj će projekt trajati 40 dana koliko i ta knjiga ima poglavlja. Ne želim sada otkrivati neke velike pojedinosti pa ćete se za sve detalje morati još malo strpjeti. Nadam se da ću i u međuvremenu uspjeti napisati još neku objavu ovdje na blog, ali ništa ne mogu obećati budući da imam jako puno posla oko škole, rada na knjizi i još gomile drugih sporednih stvari. 

Onima koji ne razumiju...

~Motivacijska (nadam se) priča koju sam sastavila uz pomoć prijateljice iz zajednice 7CupsOfTea (mislim da smijem reći da je ona ogroman borac, a moram priznati; ponosna sam na nju) i uz njeno dopuštenje, dijelim ju s vama (ovo je njena priča).~

Dani poput današnjeg otežavaju mi prisjećanje onih dobrih dana. Bolje rečeno, kada naiđem na dan poput ovoga, ponekad je gotovo nemoguće sjetiti se da su uopće postojali oni dobri dani s kojima sam počela. Kada to pokušam objasniti osobama koje se ne bore s ovim, koji se ne bore s depresijom, zna im biti vrlo teško razumjeti to što im govorim. Često kad progovorim o svemu, dočeka me reakcija poput "Oh, imaš loš dan? Mislila sam da si u oporavku, da su stvari sada bolje..." Kada se to dogodi, obično odem od njih ili jednostavno promijenim temu jer ne budem sigurna kako bih ja trebala reagirati na te njihove riječi. 
Za one koji ne razumiju, pokušat ću objasniti...
Da, imam loš dan. Danas se osjećam kao da nema nade za mene, kao da je sav život iz mene izvučen, kao da nema ni trunke zraka u mojim plućima i da bih se mogla ugušiti u bilo kojem trenutku zbog nedostatka nečega tako važnog za život. Danas u svojoj glavi ne mogu prestati ponavljati riječi "Želim umrijeti!"
Želim, više od bilo čega drugoga, ostati u krevetu, pokriti se dekom preko glave i nikome ništa ne govoriti. Osjećam se teškom, kao da nosim ruksak pun cigli na svojim ramenima, a imam sve veći osjećaj da moje tijelo ne može izdržati taj napor. Osjećam se ružnom. Uplašena sam. 

Ali da, ja sam u oporavku. Jer unatoč svim ovim osjećajima koji me preplavljuju danas, ustala sam iz kreveta jutros, jela sam, učila sam... I, iako je svaka kost u mom tijelu to željela, nisam okrenula cijelu kući naglavačke tražeći nešto čime bih mogla izraziti svu tu bol koju osjećam, prenijeti ju u tjelesan oblik. Nisam pokleknula pred iskušenjima koja su mi svake sekunde ispunjavala misli. 
Da, ja sam u oporavku. Jer, iako je danas teško, svejedno biram i sutra biti ovdje. Prije sam mislila da je krivo ako sam ponosna na svoju snagu, ali shvatila sam kroz život da nije samo dovoljno biti ponosna na svoju snagu, nego shvatiti da se ona ostvaruje u onim najmanjim stvarima, na milijun različitih načina, svakoga dana. Svaka malena pobjeda ili odluka koja vodi do zdravijeg života ukazuje na snagu koja je u meni od trenutka mog začeća. Od koga dolazi ta snaga? Od Boga!
Dakle, za sve one koji možda još uvijek ne shvaćaju: imajte na umu da mi, čak i na loše dane, još uvijek vodimo bitku, još uvijek trčimo u pravom smjeru, bez obzira na brojna kriva skretanja, bez obzira na to što se možda činimo sporima izvana. 
A onima koji su u oporavku ili su možda još uvijek neodlučni trebaju li ondje biti: imajte na umu da je sasvim u redu imati loše dane. Ono što činimo s tim danima koji su nam pruženi je to što nas mijenja, što je bitno na kraju. Molim vas, upamtite da ste uistinu dovoljno snažni da prevladate sve teškoće, čak i kada se ne osjećate tako, čak i kada tu snagu tražite kao slijepci u toj gustoj tami osjećaja koji vas okružuju. Ponekad tu snagu pronalazimo kroz naše slabosti. Molim vas da nikada, NIKADA ne zaboravite da ste, čak i u vašim najmračnijim trenucima slabosti, i dalje voljeni! Vaša je priča uvijek važna! Dani će jednom ponovno postati dobri!

Accept love that's been given to you ♥

Ponekad mislim da je jedina stvar teža od davanja ljubavi zapravo prihvaćanje iste. Često zaboravljamo da je prihvaćanje ljubavi ustvari izbor nas samih. 

Često smo skloni stvarati zidove oko sebe koji će držati ljubav vani. Ti zidovi dolaze u različitim oblicima, a rastu svakim našim odbijanjem prihvaćanja ljubavi koja nam se pruža; tu su kada na brzinu smišljamo bilo kakve isprike koje nas udaljuju od drugih, kada biramo ljude za koje znamo da nisu, tako rečeno, prikladni za nas. Gradimo zidove kada izaberemo bol. Uvjeravamo same sebe da je lakše biti slomljena srca nego ići prema oporavku i osjećati se potpunim, ispunjenim. Uvjeravamo same sebe da je lakše ako svake noći zaželimo da nas ljubav negdje tamo u budućnosti ispuni - jer u obliku sna, ljubav je zapravo nešto što se može postići. Ponekad je lakše držati ljubav koju želimo izvan dosega nego ju prihvatiti kad nam je pružena. Jer, istina je: ljubav boli. Ne želim romantizirati tu previše. Jednostavno je: Ljubav boli. 
Postoji mnogo razloga zašto odbijamo prihvatiti ljubav kada nam je ona pružena, a toliko dugo smo žudjeli za njome. 
Ponekad to činimo jer mislimo da ćemo ustvari tako najbolje zaštititi sebe, ukoliko se odvojimo od ostatka svijeta. Ponekad je pak situacija obrnuta i mislimo da štitimo druge ukoliko ne prihvatimo njihovu ljubav, štitimo ih od oluja koje divljaju u nama. Uostalom, ako ih i pustimo, ako prihvatimo ljubav, te osobe koje su nam ju pružile možda ne znaju kako prebroditi te oluje. 
Zašto to činimo?! Pa, možda je osnovni razlog taj što nas ljubav plaši. Ono što ja često za sebe mislim jest da ne zaslužujem tu ljubav. Ali i treći razlog sam iskusila: mi to činimo zato što bismo radije sami pali pod ogromnim teretom koji nosimo nego da taj ogroman teret stavimo nekome drugome na leđa. Istina, sve su to snažni razlozi za odbijanje ljubavi, ali dopustite mi da vam nešto kažem: Nijedan od tih razloga nije dovoljno valjan jer, vjerujte mi, to se samo naš um poigrava s nama. 
Priznajmo, svi smo mi ponekad tretirali druge oko nas lošije nego što oni to zaslužuju, bar jednom. Svi smo mi napravili neke izbore koji su daleko od onoga što zaslužuje divljenje. Ali, moramo se prestati psihički ubijati zbog toga. Shvatite da niste zbroj svih loših stvari koje ste učinili, niti onih loših stvari koje su vama učinjene! 
Niste teret! Vaši osjećaji možda se vama čine prevelikima, ali definitivno nisu nešto s čime se drugi ne mogu nositi. Niste ono što vam se mota po mislima u 3 ujutro dok u očaju hodate gore-dolje po sobi. Niste vaše sumnje, strahovi ili pogreške! 

Želim da učinite nešto za mene, upravo sada: Zamislite sebe, ono što najviše volite na sebi. Nema veze koliko vam dugo treba da pronađete taj jedan detalj. Može to biti bilo što. Jeste li? Dobro... Sada zamislite sebe na svoj najbolji dan. U mislima stvarajte scenarije o događajima taj dan i dobro se držite tih slika.
Zašto sam ovo tražila od vas sada? Zato što vam želim pokazati da niste samo zbroj onih loših stvari, nego ste ustvari zbroj svih dobrih, pozitivnih stvari. Nitko od nas nije definiran osjećajima i događajima koji su pomiješani u nama nego onim stvarima zbog kojih smo odrasli, zbog kojih smo ovdje gdje jesmo, zbog kojih smo mi. 
Naučite prihvatiti ljubav. Zaslužujete to! ♥

We all will rise ♥!

If we just lived like we mean it,

If we loved even when we don't feel it

We would suffer for a reason

And see there is more to who we are!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise!

Maybe today we all will rise

Above the mistakes that we've made!

Sometimes we've got to face the fall

Before we rise above it all.

Kada gledam samu sebe, sve što sam postigla, ali i ono što sam htjela postići ali iz nekog razloga nisam, sve što danas činim u odnosu na ono što sam činila u prošlosti, pogotovo u razdoblju od prije tri godine do, recimo, danas; shvatim da sam mnogo puta odgađala ono što je trebalo biti učinjeno. Mnogo sam puta govorila da ću nešto sutra učiniti, ali to sutra nikada nije došlo. Ponekad sam se pitala: "Kada će se napokon sve oko mene srediti?" 

"Možda sutra.", bio bi moj odgovor. Ali zašto to ne bi bilo upravo danas, sada, baš u ovom trenutku? Moramo nekako početi, a ako ne učinimo taj prvi korak, nećemo nikada doći na odredište, nećemo nikada postići ono što želimo. Prečesto sam odlučivala da ću nešto činiti ili da nešto neću činiti, ali sa prvim teškoćama došla su i odustajanja. Svaki put kada bih osjetila da je sve to preteško za mene, odustala bih ne shvaćajući da me možda upravo iza tih teškoća, baš na sljedećem životnom skretanju čekaju ostvarenja mojih snova. 

Budući da imam bujnu maštu i uistinu volim zamišljati stvari i činiti ih onakvima kakve nisu, često pokušavam zamisliti svoje najveće snove i želje kao prave osobe. Nije mi toliko bitan njihov izgled, nego njihovo ponašanje, njihovi osjećaji. Kada ih oblikujem u svojoj mašti kao ljudska bića, pokušam zamisliti kako se oni osjećaju ako dođem do njih, ako ih ostvarim. Jesu li sretni, zadovoljni, ponosni? Jedno znam sigurno: u takvim trenucima uvijek imaju širok osmijeh na licu. 

Ne bi imalo smisla da na tome ostanem i zato pokušavam proživjeti njihove osjećaje koji prožimlju njihova srca kada ja odustanem, ponekad i prije samog postignuća. Usamljenost, tuga, razočaranje, a ponekad i bijes - sve su to osjećaji tih mojih želja i snova kada ja odlučim ići onim naizgled lakšim putem i odustanem te ih tako pošaljem u zaborav. 

Nije ni malo ugodno osjećati se zaboravljenim. Sigurna sam da se svi s tim slažete. Ali zašto onda dopuštamo da se naši snovi i naše odluke i želje tako osjećaju? Zar vam ne bude žao ukoliko se netko od vaših prijatelja osjeća zanemarenim, zaboravljenim, zapostavljenim? A kako vam onda ne bude žao ako se odluke i snovi u vašem srcu tako osjećaju? Vrijeme je, ljudi moji, za neke promjene. Nije dovoljno samo odlučiti nešto. Iznimno je potrebno i djelovati u skladu s tom odlukom. 

Jedno bez drugog ne ide! Zato sljedeći put kada nešto odlučite, budite sigurni da ste spremni ići tim putem, koliko god on težak bio, prema ostvarenju te svoje odluke. Ali, molim vas uistinu od sveg srca; nemojte nikada ići tim putem punim prepreka sami! Postat će vam teško penjati se tim strmim brdom kojem ne vidite vrha, past ćete i vaše će se srce ozlijediti. 

Nemojte si dopustiti da izgubite snagu. Vjerujte mi, znam iz iskustva da postoje osobe koje će vrlo rado uz vas hodati tim putem i pomoći vam da dođete do vrha, do ostvarenja svojih odluka i snova, samo ih morate zamoliti da to čine. A ako i padnete, ne bojte se. Priznajte da ste pogriješili negdje putem i osoba uz vas spremno će vam pružiti ruku i pomoći vam da se ustanete i otresete prašinu sa sebe te nastavite dalje.

Već svi znate da sam i ja u svom životu donosila odluke koje nisam ostvarila, odustala sam. Ali kad god sam pala na ovom životnom putu, uvijek je postojao netko tko me podigao natrag na noge i pomogao mi da idem dalje bez obzira na sve rane koje je pad uzrokovao. Nedavno mi se ponovno dogodio pad. Pomislila sam, ovo je kraj, ne mogu više padati i onda se ponovno ustajati, ne mogu više izdržati to da stalno radim jedan korak naprijed, a dva natrag. Ali kao i svaki put do sada, imam uz sebe osobe koje su spremne učiniti sve samo da me spriječe da tako razmišljam. I upravo zbog tih osoba ja se i dalje borim, i dalje se trudim, i dalje dajem sve od sebe bez obzira na sve padove. Jednom će uistinu doći taj dan kada će biti dva koraka naprijed, a jedan natrag, dan kada ću se ustati ujutro iz kreveta bez straha od nepoznatog, tj. od onoga što mi taj dan donosi. A dok taj dan ne dođe, ja ću i dalje posustajati, ali uz pomoć dobrih osoba koje su uz mene ustajat ću se nakon svakog pada i hrabro ići naprijed koliko god boljele ozljede nastale tim padom. 

I reći ću još samo jedno: Iako ponekad želim sve sama, znam da to ne mogu. Potreban mi je netko tko će me saslušati kada imam problem, netko tko će obrisati moje suze kada sam tužna, netko tko će mi pomoći da se ustanem kada padnem. Ne samo meni, nego svima nama. Ja sam te osobe pronašla i uistinu sam im zahvalna na svemu. 

Nekome tko nije doživio da mu netko pomogne pronaći svjetlo u najmračnijim trenucima teško je objasniti koliko sam ja zahvalna osobama koje su meni pomogle. Za sve vas koji ovo čitate, a znate da sam vam zahvalna jer ste mi pomogli i znate što ste učinili sve za mene, želim vam samo ovo još poručiti: Znam da vam idem na živce kada govorim stalno "Oprosti što dosađujem..." i žao mi je zbog toga. :) Obećajem da ću se potruditi da to što manje govorim, ali ne očekujte da ću u potpunosti prestati. Znam da vam je ponekad teško pomoći mi, ponekad ne znate što biste rekli, ali vjerujte mi kad vam kažem da ne morate ništa posebno reći, samo mi dajte do znanja da ste tu i da vam mogu reći ako nešto nije u redu. Hvala vam jer do sada nikada niste odustali od mene. Hvala vam jer ste mi pomogli da se dignem nakon svakog pada. Hvala vam! ♥

Život

~Budući da sam napisala novu priču za LiDraNo, ovu smijem objaviti na blogu.~

Mir? Rat? Ljubav? Mržnja? Život... O čemu se zapravo radi? Je li život samo rođenje, smrt i puko preživljavanje razdoblja između? Ili se pak radi o nečemu mnogo složenijem o čemu ne razmišljamo previše? Ja sam jedna od tih, izgleda rijetkih osoba koje ponekad razmišljaju o životu i njegovom značenju, smislu svega ovoga. I nakon 16 godina napornog razmišljanja, nakon toliko neprospavanih noći, došla sam do pomalo potresnih zaključaka: ovaj svijet ide u pogrešnom smijeru. Zato koristim ovu priliku da pošaljem poruku svima.

Na samom početku ove poruke, pitanje: Zašto naša djeca, naši unuci, praunuci moraju biti ono što smo i mi sada? Zašto ne dopuštamo drugima da budu ono što jesu, da pokažu svoj potencijal? No, budimo iskreni, ne možemo promijeniti svijet jednom jednostavnom misli. Ali moje razmišljanje je da svatko od nas, od najstarije do najmlađe osobe ima dužnost s kojom je rođen, dužnost da se bori kako bi slijedio svoje srce. Samo, čini mi se da je sve više nas ostavljeno u tami da sami spoznamo tu istinu da smo dužni boriti se i zaštititi druge oko nas. Ostavljeni smo da se sami suočimo s lažima života, a iskreno, meni je dosta tih laži, a čvrsto sam uvjerena da je i svima ostalima dosta. Kada spoznamo da smo okruženi lažima, počinjemo pronalaziti osobe koje ćemo kriviti za te laži. Krivimo roditelje, braću, sestre, profesore, prijatelje, neprijatelje... Kako bilo da bilo, rezultat je uvijek isti: ponovno se nađemo u zamci koju nam je život priredio i opet se nalazimo na početku jer nismo izvršili svoju dužnost, nismo se borili za druge. Borili smo se za nas, naš ugled.

Vremena se danas brzo mijenjaju. Naš svijet se dijeli, stvara krhke dijelove. Ja i dalje pišem, slažem riječi na list papira, jednu po jednu, a oko mene se i dalje ništa ne mijenja. Kažu mi da će oslobađanje mojih misli u ovom, pisanom obliku pomoći da ne izgubim borbu sa samom sobom, da ne pobjesnim, ali ja ne mogu i dalje ovdje sjediti svaku noć uzaludno se nadajući da će ove riječi nekako promijeniti situaciju. Ali, svejedno ne odustajem. Kao da sam u potrazi za nečim. Nečim boljim... Baš kada se osjećam lako kao pero, kao da sam doista napokon pronašla neki oblik bijega, iz ovog modernog svijeta u kojem živimo, iz te bolne svakodnevice opet se pojavi nešto što me kao ubod igle vrati u stvarnost pa se ponovno nađem zarobljenom. Droga, silovanja, nasilje, ratovi... Ljudi stalno govore da slušaju i vide činjenice. Ali onda zatvore oči i postanu slijepi. Tada začepe uši i ništa ne čuju. U tim trenucima ne mogu vladati svojim umom. U tim trenucima čine ogromne pogreške. U tim trenucima one loše stvari čine se tako ispravnima. Izgube kontrolu i eto ih ponovno na samom rubu, ali ovaj put čine mnogo gore stvari. Počnu osuđivati druge zbog onoga što im se čini čudnim, drugačijim, dok ustvari ne shvaćaju da su te osobe koje postaju njihove žrtve zapravo njihova braća i sestre, prijatelji i prijateljice, njihova velika obitelj. Dok razgovaraju s onima koji su ih doveli u tu poziciju, do tih trenutaka ogromne slabosti, počinju govoriti stvari koje im inače ne bi imale smisla: „Ako to učinim, pokazat ću svima tko sam ja i što mogu!“ Ono što ne shvaćaju jest činjenica da to pokušavaju pokazati na pogrešan način. Ali već je prekasno jer su postali uvjereni da moraju na primjeru nasilja pokazati svoju “snagu“ i zato guraju svoju žrtvu, udaraju je dok ona plačući ne padne, a oni se tek onda počnu pitati što to rade, tek tada shvate da čine lošu stvar, da ne žive ŽIVOT. Ali u većini slučajeva tada bude prekasno.

Osobno, ja sam protiv ideje o brizi prema jednima dok prema drugima imamo odnos bez imalo ljubavi. Ja sam protiv ideje o mržnji prema nečijem izgledu, razmišljanju, ponašanju, vjerovanju. Možda se u nečijim očima činim ludom, ali nisam ja jedina koja se vraća mokra nakon hodanja po kiši bez kišobrana. Dobro, istina je da bismo vjerojatno vrlo lako mogli zaključiti da većina vas nema ista razmišljanja, iste stavove kao ja, ali ja sam ta koja neće mirno sjediti i gledati kako bilo tko od mojih vršnjaka na bilo koji način gubi vjeru jer ne živi život u punom smislu njegova značenja.

Jednakost je pravo i zaslužujemo ju, kako ja, tako i svi vi. Sloboda je osnovna potreba svakoga od nas, a ljubav je ono nešto što bi svatko od nas trebao širiti dalje jer to su stvari kojih nikada ne smije nestati. Znam da su ovo samo riječi na papiru koje možda mogu opisati i vaše osjećaje kao što opisuju moje, ali priznajmo, one ne mogu promijeniti svijet, one ne mogu promijeniti nikoga od nas. To je ono što činimo mi sami, svojom slobodnom voljom. Ali, mislim da je važno naglasiti da se svijet vrlo brzo mijenja i ne ostaje nam još mnogo vremena da pokušamo malim promjenama učiniti ga ljepšim mjestom za život.

Ja želim život. A vi? 

Pismo

~ Postoje osobe koje će znati kome je ova objava prvenstveno upućena. Iako želim isto napomenuti i da osim te jedne osobe kojoj je ovo posvećeno, ovu objavu na svoj život mogu primijeniti i svi drugi koji se osjećaju kao i osoba opisana u ovoj objavi. ~

Please Don't Give Up! ♥

Vidim da plačeš po noći. Vidim koliko se osjećaš samom. Vidim koliko se boriš svaki dan, dok ti je na licu uvijek taj odlučni, hrabri osmijeh. Zatim, vidim kako polako ulaziš u tišinu svoje sobe. Napokon si sama. Napokon možeš spustiti taj zid koji tijekom dana gradiš oko sebe da drugi ne shvate koliko ustvari patiš. U trenutku kada taj zid padne, tišinu koja te do tada okruživala prekidaš jecanjem. Ne znaš zašto tvojim licem teku suze, ali znaš da je sada već kasno da ih zaustaviš. Ne želiš da te itko čuje pa zato prigušuješ plač jastukom. I eto te opet na samome rubu. Razmišljaš ima li smisla nastaviti kada očigledno nisi dovoljno snažna. Vidim kako sklapaš ruke i kroz plač moliš Boga za još jednu priliku, da ti dâ dovoljno snage u toj novoj prilici da izdržiš sve ono što On stavlja pred tebe. A onda molitvu završavaš riječima: "A ako mi ne možeš dati snagu da sve to izdržim, Bože, onda te molim da sve ovo završi." 

YOU'RE NEVER ALONE ♥!

Ponovno ti naviru suze, a zatim, onako iscrpljena, padaš u san i duboko se u sebi nadaš da će sutrašnji dan biti ili bolji ili posljednji. Ali, želim ti reći da si premlada da se tako osjećaš. Premlada si da tako razmišljaš. 
Drugi oko tebe ne vide taj skriveni očaj. Oni vide lijepu curu, uspješnu, sretnu i zadovoljnu, popularnu, briljantnu. Oni vide nekoga kome se mogu povjeriti, nekoga tko ima izgrađen stav prema svemu, tko ima samopouzdanje i vjeru. A sada te pitam: Jesi li znala da postoji toliko osoba koje bi htjele biti baš poput tebe? Jesi li znala da postoje osobe koje te obožavaju, koje misle da kada bi bili upola kao ti možda bi njihov život bio bolji? Zar ne vidiš koliko nade pružaš tim osobama?
Znam da se bojiš same sebe. Znam da ponekad misliš da mrziš samu sebe. Znam da često odlaziš spavati pitajući se: Vrijedi li se ujutro probuditi? Znam kakve su to misli koje ti lete umom iz dana u dan. To me čini neopisivo tužnom. Ti se ne bi smjela tako osjećati. Mnogo si više od toga. Ne bi se trebala tako boriti svaki dan samo da preživiš. Zaslužuješ mnogo više. Zaslužuješ sve one osjećaje koje i druge cure tvojih godina prožive: uzbuđenje prilikom prvog poljupca, prve izlaske, maturalnu zabavu i još mnogo divnih stvari koje te čekaju u životu. 
Vidjela sam neke stvari koje si činila, stvari kojih se sramiš, stvari koje si uplašeno činila bez ikakve kontrole koja te mogla zaustaviti. Ne zaslužuješ takvo poniženje. Zaslužuješ mnogo, mnogo više. Curo, zar ne vidiš da se ne moraš uništavati kako bi dobila kontrolu? Tvoje tijelo zaslužuje mnogo više od te muke. Tako si uplašena, izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti. Molim te, vjeruj mi kada ti kažem da ne trebaš tražiti potvrđivanje kroz svoje tijelo. Lijepa si samim time što postojiš! ♥
Oh, malena, želim da te mogu držati dok plačeš i reći ti da ne zaslužuješ bol koja ti je nanesena. Molim te, oprosti sebi. Oprosti sebi za sve one oznake na tvom tijelu, za sva ona djela očaja, ono što si učinila u strahu i izgubljenosti. Znaj da zaslužuješ mnogo više od onoga što ti je učinjeno.
A sada kažem:

Just a little longer

Ti ćeš pobijediti. Obećajem. Tvoje će srce jednoga dana biti izliječeno. Bol će postati podnošljiva. Samo, molim te, izdrži još malo. Je li to u redu? Dobro. Želim da vidiš koliko si života već do sada dotakla. Zaslužuješ, čuješ li me, zaslužuješ biti na ovome svijetu! Bog ima plan, a ti imaš priču. Nikada ne odustaj, molim te! Nastavi se boriti! Uz tebe sam! ♥ 

Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si!

Probudiš se i odmah te okupira te onaj poznati osjećaj straha. Misliš "Moram učiniti to, to i to.", "Ne mogu to učiniti.", "Što ako to ne učinim?" Takve misli prolete tvojim umom i već si zablokirala. Jedino što želiš jest vratiti se u krevet i sakriti se od svijeta oko tebe.

Koliko god bih željela reći da se takve stvari meni ne događaju, da takva jutra rijetko proživljavam, ne mogu. Činjenica je da se događaju i previše često. 

Lako je dopustiti takvim mislima da kontroliraju tvojim životom. Počneš im dopuštati da te u potpunosti opisuju. Svako jutro samu sebe podsjećaš i uvjeravaš da si nešto što nisi, nešto što te uopće ne treba i ne smije opisati. 

Možda je i danas bilo tako; čim si se probudila pomislila si: "Što ako ovo ne prođe kako treba? Što ako ovo ne uspijem učiniti pravilno? Što ako prekinem ovaj niz pozitivnih dana?"

Upravo tako: "Što ako?" Tim običnim dvjema riječima dopuštamo da nam u sekundi promijene način razmišljanja. Mogu ti iskreno reći da čim dopustiš tim dvjema riječima da upravljaju tvojim umom, više ništa neće biti kako treba. Nadam se da nećeš na isti način kao i ja shvatiti moć tih riječi. 

Ali, iako si se možda danas probudila razmišljajući na takav način, sutra ne mora biti isto. Neka sutra bude drugačije. Dopusti samoj sebi da se oslobodiš tog zatvora u kojem živiš iz dana u dan. Sutra odluči da si se previše puta probudila usamljena i uplašena. Čvrsto odluči da ćeš se od sutra početi prihvaćati činjenicu da si živa i da dišeš. Odluči slaviti nove početke, nove prilike. 

Sutra kada se probudiš, pogledaj u zrcalo i reci samoj sebi: "Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si!" Ponovi to više puta u sebi i još više i još više, sve dok uistinu ne shvatiš da je istina to što si govoriš.

"Lijepa si!" 

Čak i kad se ne osjećaš dovoljno dobrom. Čak i kad se ne uklapaš u okolinu. Čak i kada ti drugi ne govore isto.

"Voljena si!"

Čak i kada misliš da si sama. Čak i kada ti se čini da svi osim tebe imaju nekoga uz sebe. Čak i kada se ne osjećaš dostojnom biti voljena.

"Dovoljna si!"

Čak i kada je jedina stvar koju možeš učiniti leći u krevet i pokriti se preko glave. Čak i kada posrneš i padneš. Čak i kada ti se čini da si zaboravila zašto si uopće započela i kad ti se čini da ne možeš pronaći valjani razlog da nastaviš dalje. 

Ponavljaj si te riječi iznova i iznova tako da stvarno u to povjeruješ i ne odustaj ako ti bude trebalo malo duže. 

Sada kada si izazvala svoje negativne misli, promijeni igru. Odluči da ćeš imati više dobrih početaka svakog dana nego loših. Zato se i dalje svakog dana, koliko god bilo potrebno, sjeti svih tih istina gore navedenih. Ako se boriš sa tim da ih izrekneš na glas, reci ih zajedno sa mnom: "Lijepa sam! Voljena sam! Dovoljna sam!"

Znamo da nitko drugi ne može igrati našu ulogu u ovome svijetu. I na kraju, kao što govorimo te tri rečenice jedni drugima i vjerujemo u njih jedni za druge, one će postati istina i za nas same. Nastavit ćemo se boriti za sretne dane koje smo zaslužili, a doći ćemo do njih jer imamo jedni druge. Nećemo i ne smijemo nikako putovati kroz ovaj svijet sami. Ovo je za sve one koji se i dalje nadaju da će imati više dobrih jutara nego loših. Vaše će se želje ostvariti, samo budite uporni. I ne zaboravite, svakodnevno si govorite tri istine koje su navedene u ovoj objavi i sve će vam se zasigurno posložiti ubrzo. 

Ostanite snažni i hrabri! ♥ U ovome smo zajedno, a zajedno smo jači!