I male stvari su velike :) (31.8.2015.)

Kada bih vas pitala koje je vaše najveće postignuće u životu, možda će vam biti teško odlučiti se. Možda je teško jer ste kroz sve te godine imali nekoliko velikih postignuća i niste sigurni koje je postignuće najveće, najvažnije. Možda je teško jer niste sigurni što se ubraja u postignuća. A ako smanjim opseg pitanja, učinit ću ga još težim: Koje je vaše najveće postignuće ove godine? Ovog mjeseca? Ovog tjedna? Koje je vaše najveće postignuće danas? Sada već možete biti zbunjeni pitajući se "Što sam postigao/postigla danas? Jesam li išta?"

Većina ljudi i dalje misli da su postignuća ono o čemu čitamo u novinama ili gledamo reportaže na TV-u: vjenčanja, važne nagrade, rođenja djece... Nemojte me pogrešno shvatiti. To je istina; to su uistinu prekrasna postignuća, istinski vrijedna slavlja.

Sada, dopustite mi da navedem nekoliko svojih današnjih postignuća: probudila sam se jutros, družila sam se s obitelji, jela sam zdravu hranu, razgovarala sam s prijateljima, radila sam na svojoj knjizi.

Zbunjeni ste? Te stvari možda vam se čine malima, nebitnima. Možda vam je čudno da netko može biti sretan zbog tako malih, naizgled potpuno uobičajenih stvari. Ali istina je: ponekad su i male stvari velike.

Možda neki od vas misle da "male" stvari u životu nisu važne ili vrijedne. Ovo nije poruka za vas. Ovo je poruka za sve one koji shvaćaju važnost tih malih stvari. 

Ako ste u depresiji, a uspjeli ste jutros ustati iz kreveta; čestitam! Ako ste razgovarali s nekim o svojim osjećajima i rekli istinu, bez obzira koliko teško bilo; čestitam! Ako ste danas pazili na sebe; čestitam! Ako ste se našli u iskušenju, a odlučili ste otići onim drugim, pozitivnim putem; čestitam!

Ako ste pregurali nekako kroz još jedan težak dan; čestitam!

Ne morate čekati neku veliku prekretnicu u vašem životu da biste bili ponosni zbog onoga što ste postigli. Proslavite sve one male pobjede kao velike, jer to je upravo ono što i jesu: velike. Previše je lako biti toliko opterećen teretima koje nosimo i posustati. Previše je lako misliti kako nemamo što slaviti. Previše je lako misliti da smo bezvrijedni, da ništa ne činimo kako treba. Ali to nije istina!

Ako ste se osjećali loše zbog nečega što nosite u sebi (pa zapravo, čak i ako niste), imam još jedan izazov za vas. Odvojite nekoliko minuta, uzmite papir i olovku i zapišite nekoliko stvari koje ste postigli, zbog čega ste bili ponosni. Mogu to biti i "male" i "velike" stvari, iako, kao što sam već rekla, na kraju se sve svodi na to da su to sve velike stvari, velika postignuća.

Ako je ovo prvi put da na taj način ističete svoja postignuća, možda još uvijek nećete biti ponosni na sebe zbog njih. Često, kada smo dugo vremena zarobljeni u svojim mislima i razmišljamo kako nismo dovoljno dobri, teško je vidjeti vlastita postignuća. Možda bi vam pomoglo ako biste pitali roditelje ili prijatelje ili nekoga vama bliskog za pomoć, tek toliko da vam pomogne sjetiti se prvih nekoliko stvari. Čak i tada, moglo bi se dogoditi da ne povjerujete u to u potpunosti. No, to je sasvim u redu.

Napišite ih svejedno, koliko god teško bilo povjerovati. Stavite papir na neko vidljivo mjesto, možda na ogledalo, u bilježnicu koju često koristite ili na monitor računala. Ponekad pogledajte pažljivo taj papir, pročitajte što piše na njemu. Naravno, kako dani odmiču, nastavite dodavati nove stvari na popis.

Čak i ako niste 100% uvjereni, što više gledate taj papir, što više budete čestitali sebi na tim postignućima, sve će lakše biti povjerovati u njih i važnost svakoga od njih. Ponavljajte to iz dana u dan, prepoznavajući i one najmanje korake i prihvaćajući ih kao velike stvari. Neka vam to postane navika. To vam neće samo pomoći da stvorite bolju sliku o sebi. Taj ćete popis imati uza se i u onim mračnim trenucima, teškim danima. Kada se ništa ne čini dovoljno dobrim ili kada se osjećate beznadno, uvijek ćete imati taj popis vaših postignuća kao podsjetnik na sve što ste učinili. 

A učinili ste već mnogo. I još ćete mnogo toga učiniti u budućnosti.

Ovdje ste, živite i dišete, suočavajući se hrabro sa svakim novim danom.

Vi ste takvi kakvi jeste - i to je sasvim dovoljno.

Budite hrabri! (5.11.2015.)

"Everybody's been there,

Everyone's been stared down by the enemy

Fallen for the fear

And done some disappearing,

Bow down to the mighty

Don't run, just stop holding you tongue.

Maybe there's a way out of the cage where you live.

Maybe one of these days you can let the light in.

Show me how big your brave is!

Say what you wanna say, and let the words fall out.
Honestly I wanna see you be brave

With what you want to say

And let the words fall out.

Honestly I wanna see you be brave!

And since your history of silence

Won't do you any good,

Did you think it would? 

Let your words be anything but empty!

Why don't you tell them the truth?"

- Sara Bareilles: Brave

Otkako znam za sebe, pretvaram se da sam nešto što nisam ili netko tko nisam. Usudim se sada reći da sam se osjećala pomalo usamljeno oduvijek, ali nikada to nisam htjela priznati. Bila sam ona sretna cura koja je uvijek sa svime zadovoljna i kojoj je sve savršeno u životu. Toliko sam uvjeravala druge u to, da sam i sama jednim dijelom počela vjerovati tim činjenicama, istina, pogrešnim. Oduvijek je stvarnost bilo ono što se događa iza zatvorenih vrata, a čim bih izašla van, među druge ljude, na mom bi se licu pojavio onaj već dobro poznati osmijeh kojeg sam toliko savršeno istrenirala da više nitko nije primjećivao da taj osmijeh ustvari nije ono što se čini. Tako sam ja postala cura koja je uključena u sve moguće aktivnosti: trenirala sam plivanje, odbojku, igrala sam stolni tenis, išla na radioamatere, razna natjecanja u školi, bila sam uključena u recitatorsku i dramsku skupinu, uključila sam se i u skupinu čitača u crkvi. 

Uključila sam se u sve za što sam vjerovala da će me osloboditi, udaljiti od one boli koju sam osjećala u sebi. Jednim sam dijelom i uspjela u svojoj namjeri. Samo, uvijek postoji ono ALI. Da, jedan dio mene ostao je odsječen od svijeta. 

Dugo sam vremena živjela dva potpuno drugačija života; život koji svi vide - život u kojem sam bila sretna tinejdžerica i život koji samo ja vidim. Dugo vremena te su se dvije osobe u meni stalno bojale jedna druge. Bojala sam se da će me ljudi vidjeti onakvom kakva zapravo jesam, da će shvatiti da se ispod mog osmijeha krije ogromna borba, da je iza mog svjetla gusta tama... 

Vidite, neki ljudi se boje mraka, neki se boje morskih pasa, neki se boje smrti, a ja sam se velik dio dosadašnjeg života bojala same sebe. Bojala sam se svoje iskrenosti, svoje ranjivosti, a zbog tog sam straha stjerana u kut iz kojeg, činilo mi se, postoji samo jedan izlaz. I o tom sam ja izlazu razmišljala svakog dana jer to je nešto s čime se nosite do kraja života. To nije poput vodenih kozica koje prebolite jednom i više se ne pojavljuju. Taj vam osjećaj postane vaša svakodnevica, onaj cimer kojeg ne možete istjerati iz stana, glas kojeg ne možete utišati, to su osjećaji koje, čini vam se, ne možete izbjeći. 

A najgore od svega jest činjenica da nakon nekog vremena postanete imuni na sve to. Tada, ono čega se najviše bojite nije patnja koju osjećate u sebi. To postaje stigmatiziranje od drugih, ne odobravajući pogled u očima vaših prijatelja, glasine koje se šire o vama. To je ono što vas spriječi da podijelite svoje osjećaje s drugima. I zato to držite u sebi i krijete. 

Da, znam kako se osjećate. Ali ja sam tu da vam kažem da to nije u redu. Ne smije vas zaustaviti strah. Nemojte više pokrivati svoje ožiljke flasterima i praviti se da nisu ondje. Jer jesu! Ali, znate što? U redu je. Ako prolazite kroz takve trenutke, znajte da je to u redu. To ne treba biti vaš identitet ili znak slabosti. 

To je samo dio ovog našeg životnog puta i koliko god ja mrzila neke pozicije u koje me moja borba dovela, na mnogo sam načina i zahvalna na svemu tome. Jer, istina je, ta moja životna borba odvela me u mnoga lutanja, ali da nije bilo toga, ja možda nikada ne bih pronašla svoju snagu, možda ni dan danas ne bih upoznala ove predivne ljude kojima je stalo do mene i koji to iz dana u dan pokazuju. Moja mi je patnja donijela perspektivu, moja me bol natjerala da imam nadu - nadu i vjeru; vjeru u sebe, vjeru u Boga, vjeru u ljude oko mene, vjeru da je sutra novi dan, nova prilika i da će biti bolje, vjeru da mogu nešto promijeniti, da mogu progovoriti i boriti se protiv stigmatiziranja, protiv neznanja današnjeg društva, protiv netolerancije. I više od svega, vjeru da mogu pokazati drugima, da mogu pokazati svima vama, koliko mi je stalo, da vas prihvaćam upravo zato što ste takvi kakvi jeste, što ste ono što vi želite biti, a ne ono što svijet od vas želi da budete. 

Jer svijet u koji ja vjerujem je onaj u kojem prihvaćanje vlastitog svjetla ne znači i ignoriranje one svoje lošije strane. Svijet u koji ja vjerujem je onaj gdje mogu nekoga pogledati u oči i iskreno i bez oklijevanja reći: "Prolazim kroz pakao." I taj netko bi mogao reći: "Znaš što? I ja isto." i to je u redu jer naš je život uz patnju u redu. Mi smo ljudi. Mi smo ljudi i mi se borimo i patimo, krvarimo, plačemo, a ako ste mislili da prava snaga znači da nikada ne pokazujemo svoje slabosti, onda sam ja tu da vam kažem da ste gadno u krivu. U krivu ste jer je to upravo suprotno. Mi smo ljudi i svi mi imamo probleme. Nismo savršeni i to je sasvim u redu. Zato moramo zaustaviti neznanje, zaustaviti stigmu, zaustaviti netoleranciju i više od svega: ZAUSTAVITI ŠUTNJU! Moramo pogledati istinu i početi pričati. Jer jedini način kako možemo pobijediti neki problem jest da budemo snažni ZAJEDNO. I ja vjerujem da možemo. 

Ali ništa od ovoga što sam napisala ne bi vrijedilo da ne kažem sljedeće: vjerujem da sve počinje upravo sada, upravo ovdje, sa mnom, sa vama. Vrijeme je da zauzmemo svoj stav. Ja više ne želim šutjeti. Shvatila sam da me to neće dovesti nikamo. I zato pozivam i sve vas koji ovo čitate da mi se pridružite u ostvarivanju ovog cilja, u stvaranju boljeg društva bez osuđivanja, bez stigme. Želim vas vidjeti i čuti. Budite primijećeni! Budite HRABRI! Recite ono što vam je na srcu, iznesite svoje osjećaje i ne prepuštajte se strahu. Možda mislite kako ne možete biti toliko hrabri i reći istinu, ali vjerujte mi, kada pokušate shvatit ćete da to nije tako teško. Ja sam to shvatila (zato što sam imala nekoga da mi pokaže pravi put - i od srca kažem "hvala" tim osobama), a sada je vrijeme da i vi to shvatite. Neka ovo bude početak, ali ne i kraj. Nastavimo svi malim koracima prema boljem društvu. 

Vjerujem u vas i zato nikada ne odustajte i budite hrabri! ♥

"I don't think that being a strong person

is about ignoring your emotions and

fighting your feelings.

Putting on a brave face doesn't mean

you're brave.

That's why everybody in my life knowys

what I'm going through.

I can't hide anything from them.

People need to realize that being open 

isn't the same as being weak."

Pismo (23. 11. 2015.)

~ Postoje osobe koje će znati kome je ova objava prvenstveno upućena. Iako želim isto napomenuti i da osim te jedne osobe kojoj je ovo posvećeno, ovu objavu na svoj život mogu primijeniti i svi drugi koji se osjećaju kao i osoba opisana u ovoj objavi. ~

Please Don't Give Up! ♥

Vidim da plačeš po noći. Vidim koliko se osjećaš samom. Vidim koliko se boriš svaki dan, dok ti je na licu uvijek taj odlučni, hrabri osmijeh. Zatim, vidim kako polako ulaziš u tišinu svoje sobe. Napokon si sama. Napokon možeš spustiti taj zid koji tijekom dana gradiš oko sebe da drugi ne shvate koliko ustvari patiš. U trenutku kada taj zid padne, tišinu koja te do tada okruživala prekidaš jecanjem. Ne znaš zašto tvojim licem teku suze, ali znaš da je sada već kasno da ih zaustaviš. Ne želiš da te itko čuje pa zato prigušuješ plač jastukom. I eto te opet na samome rubu. Razmišljaš ima li smisla nastaviti kada očigledno nisi dovoljno snažna. Vidim kako sklapaš ruke i kroz plač moliš Boga za još jednu priliku, da ti dâ dovoljno snage u toj novoj prilici da izdržiš sve ono što On stavlja pred tebe. A onda molitvu završavaš riječima: "A ako mi ne možeš dati snagu da sve to izdržim, Bože, onda te molim da sve ovo završi." 

YOU'RE NEVER ALONE ♥!

Ponovno ti naviru suze, a zatim, onako iscrpljena, padaš u san i duboko se u sebi nadaš da će sutrašnji dan biti ili bolji ili posljednji. Ali, želim ti reći da si premlada da se tako osjećaš. Premlada si da tako razmišljaš. 
Drugi oko tebe ne vide taj skriveni očaj. Oni vide lijepu curu, uspješnu, sretnu i zadovoljnu, popularnu, briljantnu. Oni vide nekoga kome se mogu povjeriti, nekoga tko ima izgrađen stav prema svemu, tko ima samopouzdanje i vjeru. A sada te pitam: Jesi li znala da postoji toliko osoba koje bi htjele biti baš poput tebe? Jesi li znala da postoje osobe koje te obožavaju, koje misle da kada bi bili upola kao ti možda bi njihov život bio bolji? Zar ne vidiš koliko nade pružaš tim osobama?
Znam da se bojiš same sebe. Znam da ponekad misliš da mrziš samu sebe. Znam da često odlaziš spavati pitajući se: Vrijedi li se ujutro probuditi? Znam kakve su to misli koje ti lete umom iz dana u dan. To me čini neopisivo tužnom. Ti se ne bi smjela tako osjećati. Mnogo si više od toga. Ne bi se trebala tako boriti svaki dan samo da preživiš. Zaslužuješ mnogo više. Zaslužuješ sve one osjećaje koje i druge cure tvojih godina prožive: uzbuđenje prilikom prvog poljupca, prve izlaske, maturalnu zabavu i još mnogo divnih stvari koje te čekaju u životu. 
Vidjela sam neke stvari koje si činila, stvari kojih se sramiš, stvari koje si uplašeno činila bez ikakve kontrole koja te mogla zaustaviti. Ne zaslužuješ takvo poniženje. Zaslužuješ mnogo, mnogo više. Curo, zar ne vidiš da se ne moraš uništavati kako bi dobila kontrolu? Tvoje tijelo zaslužuje mnogo više od te muke. Tako si uplašena, izgubljena u ovoj surovoj stvarnosti. Molim te, vjeruj mi kada ti kažem da ne trebaš tražiti potvrđivanje kroz svoje tijelo. Lijepa si samim time što postojiš! ♥
Oh, malena, želim da te mogu držati dok plačeš i reći ti da ne zaslužuješ bol koja ti je nanesena. Molim te, oprosti sebi. Oprosti sebi za sve one oznake na tvom tijelu, za sva ona djela očaja, ono što si učinila u strahu i izgubljenosti. Znaj da zaslužuješ mnogo više od onoga što ti je učinjeno.
A sada kažem:

Just a little longer

Ti ćeš pobijediti. Obećajem. Tvoje će srce jednoga dana biti izliječeno. Bol će postati podnošljiva. Samo, molim te, izdrži još malo. Je li to u redu? Dobro. Želim da vidiš koliko si života već do sada dotakla. Zaslužuješ, čuješ li me, zaslužuješ biti na ovome svijetu! Bog ima plan, a ti imaš priču. Nikada ne odustaj, molim te! Nastavi se boriti! Uz tebe sam! ♥ 

Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si! (17. 11. 2015.)

Probudiš se i odmah te okupira te onaj poznati osjećaj straha. Misliš "Moram učiniti to, to i to.", "Ne mogu to učiniti.", "Što ako to ne učinim?" Takve misli prolete tvojim umom i već si zablokirala. Jedino što želiš jest vratiti se u krevet i sakriti se od svijeta oko tebe.

Koliko god bih željela reći da se takve stvari meni ne događaju, da takva jutra rijetko proživljavam, ne mogu. Činjenica je da se događaju i previše često. 

Lako je dopustiti takvim mislima da kontroliraju tvojim životom. Počneš im dopuštati da te u potpunosti opisuju. Svako jutro samu sebe podsjećaš i uvjeravaš da si nešto što nisi, nešto što te uopće ne treba i ne smije opisati. 

Možda je i danas bilo tako; čim si se probudila pomislila si: "Što ako ovo ne prođe kako treba? Što ako ovo ne uspijem učiniti pravilno? Što ako prekinem ovaj niz pozitivnih dana?"

Upravo tako: "Što ako?" Tim običnim dvjema riječima dopuštamo da nam u sekundi promijene način razmišljanja. Mogu ti iskreno reći da čim dopustiš tim dvjema riječima da upravljaju tvojim umom, više ništa neće biti kako treba. Nadam se da nećeš na isti način kao i ja shvatiti moć tih riječi. 

Ali, iako si se možda danas probudila razmišljajući na takav način, sutra ne mora biti isto. Neka sutra bude drugačije. Dopusti samoj sebi da se oslobodiš tog zatvora u kojem živiš iz dana u dan. Sutra odluči da si se previše puta probudila usamljena i uplašena. Čvrsto odluči da ćeš se od sutra početi prihvaćati činjenicu da si živa i da dišeš. Odluči slaviti nove početke, nove prilike. 

Sutra kada se probudiš, pogledaj u zrcalo i reci samoj sebi: "Lijepa si! Voljena si! Dovoljna si!" Ponovi to više puta u sebi i još više i još više, sve dok uistinu ne shvatiš da je istina to što si govoriš.

"Lijepa si!" 

Čak i kad se ne osjećaš dovoljno dobrom. Čak i kad se ne uklapaš u okolinu. Čak i kada ti drugi ne govore isto.

"Voljena si!"

Čak i kada misliš da si sama. Čak i kada ti se čini da svi osim tebe imaju nekoga uz sebe. Čak i kada se ne osjećaš dostojnom biti voljena.

"Dovoljna si!"

Čak i kada je jedina stvar koju možeš učiniti leći u krevet i pokriti se preko glave. Čak i kada posrneš i padneš. Čak i kada ti se čini da si zaboravila zašto si uopće započela i kad ti se čini da ne možeš pronaći valjani razlog da nastaviš dalje. 

Ponavljaj si te riječi iznova i iznova tako da stvarno u to povjeruješ i ne odustaj ako ti bude trebalo malo duže. 

Sada kada si izazvala svoje negativne misli, promijeni igru. Odluči da ćeš imati više dobrih početaka svakog dana nego loših. Zato se i dalje svakog dana, koliko god bilo potrebno, sjeti svih tih istina gore navedenih. Ako se boriš sa tim da ih izrekneš na glas, reci ih zajedno sa mnom: "Lijepa sam! Voljena sam! Dovoljna sam!"

Znamo da nitko drugi ne može igrati našu ulogu u ovome svijetu. I na kraju, kao što govorimo te tri rečenice jedni drugima i vjerujemo u njih jedni za druge, one će postati istina i za nas same. Nastavit ćemo se boriti za sretne dane koje smo zaslužili, a doći ćemo do njih jer imamo jedni druge. Nećemo i ne smijemo nikako putovati kroz ovaj svijet sami. Ovo je za sve one koji se i dalje nadaju da će imati više dobrih jutara nego loših. Vaše će se želje ostvariti, samo budite uporni. I ne zaboravite, svakodnevno si govorite tri istine koje su navedene u ovoj objavi i sve će vam se zasigurno posložiti ubrzo. 

Ostanite snažni i hrabri! ♥ U ovome smo zajedno, a zajedno smo jači!

Ne zaboravi, biće si ♥ (20.10.2015.)

"They can't do nothing to you, they can't do nothing to me!

This is the life that we choose, this is the life that we bleed!

So throw your fists in the air!

Come out, come out if you dare!

Tonight we're gonna change forever!

People like us, we've gotta stick together!

Keep your head up, nothing lasts forever!

Here's to the damned, to the lost and forgotten

It's hard to get hight when you're living on the bottom."

- Kelly Clarkson: People like us

Postoji toliko razloga zašto se odvajaš od ostatka svijeta. Ne želiš da se drugi brinu. Želiš svoj prostor, privatnost. Ne želiš vući ljude oko sebe prema dolje. Toliko razmišljaš o tome da si teret pa svoje srce pokrivaš oklopom kako bi sve one osobe kojima je uistinu stalo do tebe držala vani. 

Želiš zaštititi samu sebe, ali još više, želiš zaštititi druge.  Ti si ona zabavna cura, cura koja smatra da nema priču koju bi ispričala. Možda tvoj uobičajeni dan pluta na "Dobro sam." i osmijesima, dok zapravo duboko u sebi skrivaš istinu, a onda kada misliš da si potpuno sama, sve te misli preuzmu kontrolu nad tobom i tada počneš pokazivati samoj sebi mržnju i sumnju.  Ali, tvoj oklop ne može vječno držati sve te osjećaje. On hrđa zbog tolikoga otrova u tvojim mislima, zbog strahova, sumnji i briga koji te iz dana u dan napadaju. Tada činiš sve samo da ih smiriš.

Što činiš? Uništavaš... Možeš osjetiti bolnu vrućinu na tvom tijelu, osjećaš bol u praznom želucu. 

Tvoj se um toliko promijenio da je gotovo zamrla svaka predodžba o tvom prošlom danu kao i svaka ona o ljepšem sutrašnjem. U trenutku kada doneseš neke pogubne odluke, sve se mijenja. Da, dovoljan je jedan potez, jedan trenutak slabosti, jedna odluka i ništa više nije kako je prije bilo i ništa više neće biti kako je prije bilo.Iz dana u dan povlačiš samu sebe u mjesto gdje se tvoje misli stalno bore, ostavljajući te užasno iscrpljenom, ondje gdje misliš i osjećaš previše i zato ponovno posegneš za onim, samo privremenim olakšanjem. 

Ali, dolazi vrijeme kada više ne možeš izdržati sama, kada shvatiš da ne možeš tu bitku sama voditi i pobijediti. Samo, kada to shvatiš, znaš da je već možda prekasno. Više ne možeš uništiti te otrovne misli i osjećaje i čini ti se da nema smisla sada se početi boriti protiv toga.

Isto tako, dolazi vrijeme kada moraš dati iskren odgovor na pitanje: "Kako si?"

Dolazi vrijeme:

• Kada napokon moraš izreći sve one riječi koje si toliko dugo sprečavala da izađu.
• Kada se trebaš osloboditi oklopa koji ti drobi srce. 
• Kada moraš shvatiti svoje osjećaje, misli, svoju priču, sve stvari jer ti to smeta.

(I sada ono najbitnije, poanta svega ovoga):

Možda misliš da ne patiš dovoljno. Možda misliš da je mnogima gore nego tebi, da su se borili više, ili su prošli kroz teže stvari. Možda misliš da tvoja priča nije dovoljno značajna kada ih usporediš s pričama drugih ljudi. Možda, kako ti to mozak sugerira, samo tražiš pažnju drugih. Možda ti se događa gore navedeno, ali moraš zapamtiti da nema precizne mjere za bol. Ne moraš doseći neki broj kako bi zaslužila pomoć ili ljubav. Svatko se osjeća, nosi i pati na drugačiji način. Nikad, ali NIKAD nemoj misliti da tvoja bol nije dovoljna da dobiješ pomoć.

Bez obzira gdje si u svojoj priči ili kako ona izgleda, to nešto znači. Tvoja je bol važna jer je tvoja.

MORAŠ naučiti da je tvoj glas bitan i da postoje ljudi koji ga žele čuti.

Kada sam se ja počela otvarati, shvatila sam da postoje ljudi koji su htjeli da ih pustim unutra, da im dopustim da budu uz mene. Shvatila sam da postoje ljudi koji žele znati tko sam ja ustvari. Oni nisu željeli znati samo onu curu s oklopom oko srca bez priče. Htjeli su znati za curu sa snovima i strahovima i nadama i žaljenjima i boli i ljubavi u svom životu.

I ti zaslužuješ pokazati svijetu cijeli spektar svog bića - svjetlo i mrak i sve između. Svaka tvoja nijansa trebala bi biti osvijetljena, prepoznata. Što više pokušavate sakriti različite nijanse svog bića, više se bore protiv vas.

A kad jednog dana napokon date iskren odgovor na to pitanje "Kako si?" vidjet ćete da ćete ponekad dobiti odgovor "Hej, i ja se također tako osjećam."

Tvoja priča može pomoći drugim ljudima da i oni dijele svoje priče. Da, svačija je bol drugačija, ali postoje stvari koje svi mi dijelimo. Na primjer: kada dođe tama, osjećamo se beznadno. Upravo su te naše sličnosti ono što nas može spasiti.

Tvoja iskustva koja zaglušuju tvoje misli mogu pomoći nekome drugome tko se osjeća isto. 

Iznoseći svoju priču, zaustavljaš otrov koji teče u tvom umu. Na taj ćeš se način osloboditi od rđavog oklopa koji steže tvoje srce. 

Ako kažeš: "Ne osjećam se baš dobro u zadnje vrijeme." nekome komu vjeruješ nikako ne znači da si teret, da si dosadna ili naporna. To je do ljudskog života. Svaka emocija. Radost. Patnja. Bol. Ljubav. Nada. Strah. To sve trebamo osjećati i doživjet s vremena na vrijeme.

Upamti, biće si. Ti si ti. Doprinosiš svijetu, dišeš, voliš, možeš se boriti, povrijediti, osjećaš. Zbog svega toga, zato što postojiš, bitna si i vrijediš.

Pa neka svijet vidi osobu s pričom koja zaslužuje biti ondje vani, koja zaslužuje da se čuje.

Tvoja bol nije teret.

Ti si biće, a ne teret! ♥

"Everyone has a story to tell, a lesson to teach, and a wisdom to share...

Life is beautiful masterpiece bound together by your experiences. Open up and share your story; become an inspiration to others. 

You can make a difference because you matter. You were created with purpose. Live your life with intention, go out there and make a difference by being the difference."

Vrijeme je (29. 9. 2015.)

~Budući da je 1. svibnja točno godina dana otkako sam osnovala ovaj blog, odlučila sam ovaj mjesec vratiti malo sjećanja na one objave koje su mene ohrabrile, a nadam se i mnoge od vas.~

Don't you wanna learn to deal with fear

Don't you wanna take the wheel and steer

Don't you wait another minute here

What are you waiting for

Dok sam tražila nove pjesme za play listu, naišla sam na ova dva benda; All Time Low i Nickelback. Budući da je to vrsta glazbe koju ja i inače slušam, odlučila sam poslušati neke njihove pjesme, a onda sam, bez ikakvog upozorenja, bila pogođena tolikim naletom osjećaja. Nevjerojatno je koliko neka pjesma može opisati točno ono što ja osjećam. Upravo zbog toga često volim reći da mi je glazba više puta spasila život, a ako ništa drugo, bar mi je pomogla da se osjećam manje samom. Nekako sam uvjerena da se i mnogi od vas tako osjećaju.

Neki od mojih prijatelja znaju da u posljednjih nekoliko mjeseci predano radim prema ostvarenju svojih snova. Sve je išlo vrlo dobro, usudim se reći i savršeno. Mnoge osobe znaju koliko meni znači ovo što radim, sve ovo što pišem i baš zbog toga što znaju koliko je teško ponekad, u potpunosti me podržavaju i ostaju uz mene u svakom trenutku. 

Ali, bez obzira na svu njihovu podršku, iz nekog sam razloga u određenom trenutku posustala. Počela sam sumnjati, preispitivati svaku pojedinu sitnicu. Pitala sam se: "Mogu li ja to uopće? Nije li to preteško za šesnaestogodišnjakinju?"

Odjednom sam od sebe zahtjevala savršenstvo, nešto što će me pokrenuti, nešto što će me natjerati da nastavim sa ovim što radim jer očigledno, moj dosadašnji rad nije bio dovoljan. Tražila sam znak. Bilo što. A kada nisam dobila odgovore koje sam tražila, posustala sam. Ogromna pogreška, ako ćemo biti iskreni. Sada to shvaćam. Tada mi se to činilo kao situacija iz koje ne mogu pronaći odgovarajući izlaz. Stvari su se počele gomilati, a budući da sam odustala od pisanja, nisam imala način iznošenja svog mišljenja, svojih osjećaja. Zbog toga je sve postalo još teže. 

Moji su radovi stajali u ladici i ponovno skupljali prašinu. Zašto? Zato što sam se bojala što će tko reći. Zato što sam se bojala iznijeti svoje osjećaje. Zato što sam bila uvjerena da ništa od toga ne valja. Zašto onda to nisam bacila, mislim, ako već nije valjalo? Nisam mogla, nešto me spriječilo. Imala sam osjećaj da ukoliko bacim te radove bacam dio sebe. Jer, ipak su u te radove utkani sati i sati truda, gomila neprospavanih noći, ipak su ti papiri upili gomilu suza. Nisam mogla samo tako to sve odbaciti i zaboraviti kao da se nikada nije dogodilo.
Sve do nedavno nalazila sam se u toj "bezizlaznoj situaciji", ali kao što to inače biva kada to ne čini pisanje, glazba je spasila sve. Naravno, tu su utjecaj imale i mnoge osobe koje nisu odustale, nisu digle ruke od mene i mojih radova onda kada sam ja to htjela. Sjetila sam se što mi je jednom čovjek koga ja vrlo poštujem rekao: "Sanja, daj razmisli, nema bezizlazne situacije za jednu šesnaestogodišnjakinju. Cijeli život je pred tobom." 

I znate što? Bio je potpuno u pravu. Samo što sam to tek nedavno počela shvaćati. Ali, bolje ikad nego nikad. 

Neki dan sam ležala sa slušalicama u ušima i počela je svirati pjesma "What are you waiting for". Budući da je to bila nova pjesma na play listi, nisam bila potpuno sigurna koja je točno pa sam pažljivo slušala. Isplatilo se. Ta mi je pjesma privukla pažnju i svaki put kada sam ju iznova slušala, nešto je u meni proradilo, želja da krenem u akciju. Bio je to trenutak kada sam ustala, izvadila one radove iz ladice i počela raditi na njima. Bio je to odlučujući trenutak jer sam odlučila da nema više onog bespotrebnog odustajanja. Sada, svaki put kada pomislim kako će sutra možda biti bolji dan da počnem raditi na ostvarenju svojih snova, poslušam tu pjesmu i shvatim da takvim razmišljanjem samo gubim dragocjeno vrijeme za koje ne znam koliko ga imam.

Druga pjesma koju sam stavila u ovu objavu također je tu s razlogom. Jučer sam za vrijeme istraživanja internetom slučajno naišla na jedan link koji me uvjerio da uistinu postoje šanse za ostvarenje mojih najvećih snova. I zanimljiva je činjenica da sam upravo malo prije nego sam pronašla taj link po prvi put upalila tu pjesmu i čula stihove: "Maybe it's not my weekend, but it's gonna be my year!"

Možda su šanse za ostvarenje mojih snova male, ali su tu, postoje. Na meni je cijelo ovo vrijeme bilo samo da odlučim hoću li ih prihvatiti ili ne. Bolna istina je da bi neprihvaćanje tih šansi bilo lakše sada, ali ostatak života bih mogla žaliti za propuštenim prilikama. 

Zato kažem, zašto ne? Zašto ne bih žrtvovala još mjesec, dva, pola godine za nešto što će me ispuniti? Ne, nema valjanog razloga zašto ne bih trebala to učiniti. I baš zato odlučujem, sada, ovog trena, upravo ovdje, u ovoj sekundi, da ću naporno raditi. Da, bit će teško. Nikada nikome nije lako buditi se ujutro u pola 6 dok svi spavaju i ostajati budan navečer do iza ponoći, ali vjerujte mi, isplati se. Itekako se isplati. Jer kada vidite rezultate, kada osjetite žar sreće kako vam struji cijelim tijelom, kada ugledate ponos u očima osoba koje volite, nikakvu više bol ne osjećate, nikakav vas san više ne hvata. Jer znate da ste bar na sekundu pomogli ovome svijetu da nastavlja ići prema naprijed samim time što ste naporno radili, što niste odustali niti sumnjali, što niste digli ruke od svega čak ni kada se činilo najtežim i nepodnošljivim, bezizlaznim. 

Donesite tu odluku. Zajedno možemo ovaj svijet pogurati naprijed, možemo mijenjati stvarnost oko nas jednom čvrstom odlukom. Neću lagati, bit će teško. Ali vjerujte mi i kada vam kažem da se isplati. Učinimo taj korak zajedno. Idite prema ostvarenju svojih snova. Vrijeme je. Jeste li spremni?

Maybe it's not my weekend but it's gonna be my year

And I'm so sick of watching while the minutes pass as I go nowhere

And this is my reaction to everything I fear

'Cause I've been going crazy, I don't wanna waste another minute here.

7Cups Internship - Day One: Where is this world going?

~Volonteri nisu oni koji nužno imaju vremena. Oni su oni koji imaju srce. ♥~

Danas je prvi dan moje prakse u zajednici 7CupsOfTea. Ne mogu vjerovati da sam već prvi dan imala tako puno zahtjeva i razgovora. Ne sumnjam da će mi i svaki drugi dan biti jednako užurban. Ali ne smeta mi to. Dapače, obožavam kada mogu pomoći drugima.

Samo, jedna stvar mi nije nikako jasna. Ne mogu vjerovati kako se mogu događati takve stvari o kojima slušam od osoba koje u toj zajednici potraže pomoć, prijateljsku ruku, prijateljsko srce spremno slušati. Doista se zapitam: Kuda ovaj svijet ide?

Petnaestogodišnjakinja koja je ostala trudna?? Trinaestogodišnjak kojem je majka rekla da ga nitko ne voli?? Šesnaestogodišnjakinja čija prijateljica prijeti samoubojstvom?? Što mi radimo toj djeci? Mislim, i ja sam dijete. Ipak, i ja imam 16 godina. Ali kada slušam te pretužne priče tih očajnih tinejdžera, upitam se stvarno: Kuda ovaj svijet ide? 

Tako je tužno što toliko mladih pati. Pogledam statistike današnjeg dana, a ono piše već skoro 30 000 razgovora je obavljeno. To je skoro 30 000 mladih (i starih) koji traže pomoć, a ne dobivaju je u svom okruženju.

Uistinu sam Bogu zahvalna što mogu biti dio te zajednice. U njoj je uistinu jako jako puno ljubaznih ljudi dobrog srca koji su spremni bilo kada dočekati svačiji zahtjev i pomoći barem toplim riječima utjehe.

Ovo je samo prvi dan od 8 tjedana koliko mi traje praksa, a već sada sam se naslušala mnogih stvari koje su mi slomile srce. 

Mnogi me pitaju zašto to radim. Hoćete uistinu znati zašto? Vrlo je jednostavno. Kada na kraju razgovora dobijete riječi zahvale, kada znate da ste jednoj osobi stavili osmijeh na lice, kada znate da ste pomogli da jedan život ide dalje, tada zaboravljate na SVE probleme u svom životu i tada shvatite da ne postoji ništa vrjednije od onog osjećaja kada znate da ste pomogli jednom srcu vratiti nadu u bolje sutra. 

Upravo je meni ta zajednica 7Cups vratila vjeru i nadu u bolje sutra. Jer kada vidim koliko je mladih i starih osoba spremno pokloniti svoje vrijeme i pažnju drugima, ipak mi je lakše vjerovati da će jednoga dana ovaj svijet biti ispunjen radošću. Iako vjerojatno nitko od njih ovo neće pročitati, svejedno bih htjela zahvaliti svakoj osobi koja je aktivna u toj zajednici i koja redovito radi s drugima kako bi ovaj svijet postao malo bolje mjesto za život. ♥

A sve vas koji ondje vani imate neki problem potičem da se javite nekome u ovoj zajednici. Nećete požaliti. Meni se uvijek možete javiti na sljedeći link: http://www.7cups.com/11394783.

Ukoliko među vama postoji onih koji bi htjeli dio svog vremena posvetiti drugima, slobodno nam se priključite. Zajedno možemo učiniti mnogo toga. Potrebno je samo ići malim koracima.