The Afters - Broken Hallelujah ♥♥

I try to find the words to pray.

I don't always know what to say,

But You're the one that can hear my heart.

Even though I don't know what your plan is,

I know You're making beauty from these ashes.

- Broken Hallelujah by The Afters

Istraživajući po internetu, pronašla sam podatke o kršćanskom pop rock bendu The Afters. Budući da sam veliki obožavatelj rock glazbe, a pogotovo kršćanskog rocka, počela sam slušati neke njihove pjesme. Broken Hallelujah je pjesma koju sam vrlo brzo uspjela zapamtiti i ubrzo mi je postala najdraža pjesma. Za ovu objavu na mom blogu odabrala sam upravo tu pjesmu, pa se ponovno vrlo lako može zaključiti da je i tema ove objave: Bog.

Iako sam u prošloj objavi pisala o razvoju moje vjere, čitajući ju iznova više puta shvatila sam da sam nešto izostavila. Što točno nisam znala, ali odlučila sam pokušati to prenijeti u riječi u ovoj novoj objavi.

Kao prvo, želim reći da se možda neki od čitatelja neće složiti sa mojim razmišljanjem što je u potpunosti u redu jer Bog nas je sve stvorio različite. Ali opet, važno je naglasiti da nas je također stvorio i na svoju sliku. Sada kada smo to razriješili, krenut ću sa pravim razlogom pisanja ove objave.

Već sam bila spomenula da sam u životu, baš kao i svaki čovjek na kugli zemaljskoj, imala mnogo uspona i padova. Zbog tih padova gubila sam vjeru u sve. Ali Bog mi je otvorio oči i dao mi do znanja da ne može uvijek sve biti savršeno, tj. onako kako bih ja htjela da bude. Patnje su me bacile na koljena. A svaki put kada sam u mračnim noćima klečala sklopljenih ruku i molila se Bogu moja je vjera rasla, moj pogled postajao je sve jasniji, a život sve ljepši. Ponekad nisam znala što reći u molitvi, nisam znala kako da se obratim Bogu. Mislim da je razlog tomu taj što sam mislila da sam ga razočarala i svojim postupcima i svojim ponašanjem. U nekim se trenucima nisam baš usudila pokušati razgovarati sa Bogom, reći mu o svojim patnjama i potrebama. Valjda zato što sam se bojala ishoda. Nisam se usudila tražiti pomoć od Boga. Zašto? Bojala sam se da mi ju Bog neće pružiti jer nisam bila zaslužila pomoć od njega. Ali svejedno sam svaki dan barem desetak minuta provodila u tišini u svojoj sobi, na koljenima. Nisam znala kojim riječima da izrazim ono što sam osjećala pa sam zato samo šutjela. Ali šutjela sam sklopljenih ruku i zatvorenih očiju dok sam razmišljala o svemu onome što me tišti. Nakon što sam nekoliko dana tako u sebi razmišljala o svemu onome što bih htjela učiniti, a nisam, o svemu onome što mi smeta a ne poduzimam ništa, shvatila sam da zapravo i ne moram uvijek znati riječi kojima ću se obratiti Bogu. On me čuje čak i kada šutim. Kako je to moguće? - pitate se... Vrlo je jednostavno objašnjenje: ne moram Bogu reći što se događa u mom životu jer, kao prvo, on točno zna što mu ja to trebam reći jer je uvijek tu, od samog početka do kraja, a kao drugo, dovoljno je da mu otvorim svoje srce. Jer čim mu dopustim da uđe u moj život i moje srce, sve je nekako lakše. 

Nakon nekog vremena počela sam i pronalaziti riječi. Najčešće su bile: "Bože, oprosti mi..." i "Bože, molim te..." Molila sam se svaki dan, uvijek dolazeći Bogu sa novim potrebama. Nisam shvaćala da se molim na krivi način, nisam bila dovoljno zrela da to shvatim. Trebalo je proći još neko vrijeme da naučim prave riječi koje trebam reći u molitvi. Ne kažem da su te navedene loše, ali moja greška je bila ta što sam ja uporno ponavljala te riječi kao da sam zaboravila na sve druge. Bog nije uslišao svaku moju molitvu, nije mi u svakom trenutku pomogao da se lako izvučem iz nevolja. Još jedna moja ogromna pogreška bila je što sam tada posustala. Počela sam sumnjati. Iako sam od starijih osoba čula da se svakom vjerniku ponekad dogodi da sumnja, uvijek sam mislila kako se to neće meni dogoditi. Kada je moja vjera postala malo manja, počela sam u molitvi koristiti još neke rečenice poput "Bože čuješ li me zapravo?" ili čak "Bože jesi li uz mene ili ne?"

Ono što nisam shvaćala jest činjenica da je Bog zaista uz mene i čuje svaku moju riječ, samo što želi vidjeti jesam li mu stvarno vjerna. Da, istina je, ponekad se nađemo na kušnji i pitanje je samo hoćemo li ostati vjerni Bogu i slijediti njega kroz ono što nam se čini kao trnovit i težak put ili ćemo krenuti onim prividno lakšim putem koji tek kasnije postaje pun prepreka. Ja sam prvo krenula tim drugim putem koji se lažno činio jednostavnijim. Tek kasnije shvatila sam da sam pogriješila, da nisam slijedila Boga onako kako mi to moja kršćanska vjera nalaže. Osjećala sam se izgubljenom. Obavio me mrak, a iznutra sam bila ispunjena strahom i tjeskobom. Nisam znala što trebam činiti, kamo trebam ići. Željela sam se vratiti, krenuti onim drugim putem, Božjim putem, ali nisam znala kako. Nisam znala gdje se nalazi taj put, kako da dođem do njega, i mogu li uopće. Moje su lice prekrile suze, moje srce lomilo se od boli jer bila sam uvjerena da sam iznevjerila Boga i da mu se više nikada neću moći vratiti. Refleksno sam u tom trenutku patnje, tuge i boli kleknula, sklopila ruke i stisnula ih čvrsto, zatvorila oči, ignorirala slane kapljice koje su klizile mojim obrazima i iz dna duše molila Boga da mi oprosti bar taj put, samo taj put i da mi pomogne da se vratim na pravi put, njegov put, put istine i pravednosti, ljubavi i sreće, put vjere. Dugo je trebalo da se to dogodi, ali nisam odustajala. Molila sam i molila zaista vjerujući da će se nešto dogoditi, da me Bog čuje i da će doći po mene. Već sam jednom bila odustala kada se ništa nije događalo nakon mojih molitava, ali tada nisam željela odustati, željela sam vidjeti što će se dogoditi ako ustrajem u molitvi i vjeri. I uistinu, moje molitve su se isplatile. Bog me izbavio i vratio me na početak, na isto ono raskrižje gdje sam se našla i prije kada sam odlučila poći krivim putem i udaljila se od Boga. Ovoga puta odlučila sam se za onaj ispravni put, Božji put. Bila sam svjesna toga da sam takvu odluku trebala donijeti i prvi put, ali bilo je kasno za to i nisam mogla ispraviti prošlost, ali zato sam mogla ispraviti budućnost. 

Napunjena vjerom, krenula sam pravim putem. Iako je taj put u početku bio trnovit, pun izazova i kušnji, uz redovitu molitvu i ustrajnost i naravno Božju pomoć, uspjela sam proći taj teški dio puta kako bih došla do onog gotovo blistavog dijela koji je, iako se nađe gdje-koji oblačak, uglavnom ispunjen suncem. Moja vjera nije bila toliko čvrsta nakon pogrešaka koje sam učinila tako da sam do tog dijela puta došla posve iscrpljena. Nisam željela da prođe dan bez molitve pa sam ponovno kleknula, sklopila ruke, pogledala oko sebe, a zatim u nebo i rekla samo 3 riječi, ali te 3 riječi bile su dovoljne, te 3 riječi bile su prave riječi koje sam također trebala ponekad koristiti u molitvi: "Bože, hvala ti."

Od tada, iako ne znam što će se dogoditi u mom životu ni sutra ni za godinu dana ni bilo kada u budućnosti, ne posustajem u svojoj vjeri ni u molitvi jer znam da je Bog isplanirao cijeli moj život prije nego što sam ja uopće kročila na Zemlju. Ja sam njegovo dijete i odlučila sam živjeti na taj način. Otkako mi je Bog spasio život vrativši me na pravi put i dajući mi nadu u bolje sutra, trudim se držati ga u središtu mog života. Otkako mi je Bog pomogao da doživim i one bolje dane, svaka moja molitva započinje riječima: "Bože, hvala ti." I sada mi se dogodi ponekad da ne znam što da kažem dok molim, ali u tim trenucima znam da Bog čuje moje srce jer je on dio mog života. Ponekad je teško živjeti onako kako to Bog od mene traži, ali otkako to činim, moj je život mnogo drugačiji, mnogo ljepši i ispunjeniji. Otkako sam mu dopustila da uđe u moj život, daje mi snagu da se borim sa svim teškoćama, svim bolnim trenucima. Daje mi snagu da ustrajem prema ostvarenju svojih snova. Daje mi snagu da prijeđem svaku prepreku u mom životu i iako se ponekad čini da ne čuje moje molitve, više mi se nikada ne događa da počnem sumnjati, jer znam da je Bog tu, uz mene i da će kad-tad priskočiti u pomoć.

Ne moramo uvijek znati što reći u razgovoru s Bogom. Dovoljno je da znamo da nas on čuje i vidi čak i kada se mi tome ne nadamo. Ono što treba bitno naglasiti je to da samo ne smijemo posustajati u molitvi jer Bog pomaže onima koji vjeruju i onima koji su uporni i ne odustaju. Bog zaista može promijeniti nečiji život, samo moramo vjerovati da on to može i moramo mu dopustiti. Ne bojte se promjena ako te promjene dolaze od Boga! 

Skillet - Salvation ♥

He was pierced for our rebelion, crushed for our sins.

He was beaten so we could be whole.

He was whipped so we could be healed.

All of us, like sheep, have strayed away.

We have left God's paths to follow our own.

♥Yet the Lord laid on him the sins of us all.♥

Kao što se može i vidjeti iz gore navedenih stihova, ova objava bit će vezana uz Boga. Preciznije, uz ono što je On učinio u mom životu. 

I prije sam ja bila vjernik, redovito se molila i išla u crkvu. Poštivala sam obitelj i zajednicu. Čak i kada bi me netko na bilo kakav način povrijedio, nikada nisam nikoga mrzila. Zašto? - pitate se... Jednostavno nisam znala kako. Odrasla sam u domu punom ljubavi i zajedništva, istina ne previše savršenom domu, ali za mene je to bilo sve što mi je trebalo - svako se jutro probuditi uz mamin poljubac, tatin zagrljaj, istina i bratovo zezanje... Bili smo jedna velika obitelj: 7 članova, toliko nas je bilo. Nisam imala ni 4 godine kada je moja baka umrla, počivala u miru. ♥ No, zbog vjere u Boga i priče koje su mi svi pričali: kako moja baka sada mene čuva iz raja i kako je na ljepšem mjestu, nisam previše tugovala. Dobro, normalno je da sam plakala jer sam izgubila voljenu osobu, i dan danas ponekad zaplačem kada se sjetim tih dana ili kada pogledam slike, ali plakala sam mnogo manje nego što bih da nisam znala gdje je moja baka otišla. Znala sam da ju Bog čuva. 

Ali, što sam bivala sve starijom, počela sam shvaćati da ipak postoji to nešto što odvaja ljude od njihovih bližnjih, obitelji i prijatelja. Nisam znala što je to, ali bila sam dovoljno zrela da shvatim da to ne valja. U molitvi sam molila Boga da nikada mene ili nekoga od mojih bližnjih ne uhvati takvo što, nekakvo prokletstvo koje bi nas odvojilo. Nisam ni slutila da će to prokletstvo u budućnosti na trenutak zahvatiti moju dušu i okrenuti cijeli moj život naopačke.

2007. godine umrla je moja druga baka. Imala sam 8 godina i naravno nije bilo lako. Ponovno sam slušala one iste priče o tome kako me ona sada uz Boga i mog anđela čuvara čuva iz raja i kako joj je tamo bolje nego na zemlji, kako je pronašla mir. Imala sam 8 godina pa sam već počela malo bolje promišljati o svijetu u kojem živim i kojim sam okružena. Počela sam razmišljati i o Bogu o kojem sam toliko slušala svaki dan. Na TV-u sam baš kao i danas slušala o ratovima, prometnim nesrećama, gladi, ubojstvima i samoubojstvima... Nije mi bilo jasno zašto Bog dopušta svu tu patnju svoga naroda. 

Prije malo više od tri godine dogodilo se nešto što je moju vjeru presjeklo na pola. Mnoge su se stvari događale u jako kratkom vremenu i počela sam se pitati je li Bog uistinu uz mene. Moj se pogled na svijet promijenio i počela sam shvaćati što je to što odvaja ljude od obitelji i prijatelja. Mržnja. Taj grozan osjećaj samo je na trenutak zauzeo mjesto u meni i prije nego što sam uspjela shvatiti što se događa, sve se promijenilo. Istina je da sam se uspjela dosta brzo riješiti te mržnje, ali bilo je dovoljno da sam u trenutku slabosti posustala u svojoj vjeri i počela sam živjeti život kakav nisam smjela. I dalje sam ja išla u crkvu jer sam duboko u sebi znala da želim vjerovati i željela sam na bilo koji način osnažiti svoju vjeru. I baš kad sam mislila da mi je to uspjelo, ponovno bi se dogodilo nešto što bi me bacilo na koljena i vratilo me na početak. Sjećam se da sam svaku večer jecala dok sam molila Boga da nešto poduzme, da mi olakša taj užasno težak životni put. Ali, koliko god sam se molila, ništa se nije događalo. Bar se meni činilo da se ništa ne događa. Patnja je ostala i u moje srce urezala milijune malenih ožiljaka. I dan danas žalim zbog nekih situacija, što se nisam drugačije postavila u njima. 

Ali, onda se nešto promijenilo. Nisam točno sigurna što se dogodilo, ali tijekom jedne uobičajene večernje molitve, obuzela me toplina kakvu do tada nisam osjetila. To je bila prva noć nakon mnogo mnogo vremena koju sam uspjela prespavati cijelu, bez noćnih mora, potpuno smireno. Nakon te večernje molitve, sve je drugačije. Iako sam u početku bila jako nesigurna, pustila sam Boga u svoj život. Otkako sam prihvatila da ne može sve u životu biti onako kako ja želim samo zato što sam u nekoliko molitava zamolila Boga da tako bude, moj je život drugačiji, moje su oči otvorene, a i ono još bitnije: moje srce je zacijelilo. Već dvije godine živim u zajednici s Bogom, većoj nego ikad prije. Već dvije godine sve svoje patnje prepuštam Bogu da ih riješi, ali ne zahtijevam od Njega da ih popravi kada ja želim jer vjerujem da On zna najbolje. I istina je. Vjera mi je otvorila oči. Sada se trudim sve učiniti kako bih Bogu vratila bar mali djelić ljubavi koju On meni pruža. 

Ovo pišem jer želim da i ostali vide da iako nije nikome sve u životu sjajno i blistavo, Bog pomaže onima koji su strpljivi i uporni u molitvi. Bog je taj koji je meni promijenio život na bolje. I moram priznati, Bog je taj koji je bio uz mene onda kada nitko drugi nije, pomogao mi je kroz one mračne trenutke kada sam možda bila i u kušnji kako bih mogla doživjeti i ove lijepe trenutke radosti u kojima Mu svim srcem zahvaljujem na sve načine na koje mogu. 

Simple Plan - Astronaut

So tonight I'm calling all astronauts

All the lonely people that the world forgot...

If you hear my voice come pick me up

Are you out there?

'Cause you're all I've got!

Ne osjećamo li se svi ponekad kao astronauti? Potpuno odsječeni od svijeta, u ogromnom prostranstvu, ali čini nam se da nas nitko ne vidi, ne primjećuje. Možda nas ponekad uhvati takav osjećaj, ali ne, ne stalno. Međutim, postoje ljudi koji, istina je, proživljavaju takve osjećaje 365 dana u godini. 
Takvi ljudi su najčešće oni koji su proživjeli razne teške trenutke i budući da u tim najtežim trenucima njihovih života nisu imali nikoga uz sebe da im pruži podršku, odustali su, postali su `astronauti`. Njihov se život, cijela svakodnevica, svodi na skrivanje od ostalih ljudi jer nose taj grozan osjećaj u sebi da zapravo nema nikoga ondje vani u svijetu tko ih zapravo čuje, tko ih razumije, tko je uz njih. Umjesto da uživaju u raznim predivnim stvarima i događajima koji ih okružuju, oni odlučuju skrivati se od svega toga, živjeti život bez rizika. Zašto? Upravo zato jer su na takav način života naučili i čini im se da je to jedino što postoji. Žele se osjećaji sigurno iako ne shvaćaju da trpe ogromne posljedice. Vjerujte mi, naučila sam to na teži način. 

Upoznala sam mnogo takvih ljudi; kroz razgovore s drugim osobama s kojima sam bliska i kroz rad u zajednici 7CupsOfTea. Mnogi od tih ljudi koji su mi se obratili u toj zajednici i s kojima sam razgovarala, priznali su kako žive i kada su shvatili što im to lošega donosi, odlučili su to promijeniti na bilo koji način. S nekima i dalje razgovaram i kažu mi da su uspjeli iako se ponekad vrate na isti put, ponekad se nađu na početku, ali svejedno ne odustaju. Oni su nekada bili ti `astronauti` koji su lutali uokolo sami, napušteni od strane onih kojima su najviše vjerovali. Ali oni su isto tako ti koji su odlučili donijeti neke, istina teške, ali korisne odluke kako bi promijenili način života i kako bi ponovno ŽIVJELI. No, međutim, ima i onih koji se još uvijek bore da donesu ispravne odluke. Još uvijek su skeptični i budući da su godinama živjeli u "sigurnom" okružju samoće i tuge, nisu sigurni da će im promjene donijeti bolji život, nisu uvjereni u to. Previše puta su izgubili vjeru i nadu i zbog toga im je zaista teško živjeti drugačije. Boje se. Ali, to nije ništa neobično. I sve je to u redu. Jer čak i oni mogu pobijediti, čak i oni mogu doživjeti bolje sutra ako se nastave boriti. Samo, iako se možda sada bore i daju sve od sebe, neće moći još dugo ako ne bude onih koji će stati uz njih u njihovim bitkama. Te su bitke od životne važnosti za neke ljude i bitno je da im pomognemo iako se možda čini da oni to ne žele. Nitko nije stvoren da se bori sam i to je bitna životna lekcija za sve. 

`Astronauti` su osobe koje su uvjerene da im nitko ne želi pomoći, da nikome nije stalo do njih. I vrijeme je da nešto poduzmemo i promijenimo to razmišljanje. Ja sam svjesna da ne možemo spasiti cijeli svijet svojim postupcima, ali kada bi svatko od nas uspio spasiti barem jednu osobu, to bi bio ogroman korak i svi bismo uvidjeli da svijet može itekako biti bolje mjesto za život. Jer sve je ljepše i lakše kada imamo makar jednu osobu koja će hodati uz nas i po glatkim stazama i po trnovitim, zabačenim putovima. 

Ovo je moja poruka za sve `astronaute`... Niste sami. I vjerujte mi postoje osobe koje znaju kako se osjećate. Postoje osobe koje bi učinile sve kako biste se vi osjećali bolje. I upravo zbog samih sebe i zbog tih osoba nikada ne smijete posustati. Teško je ovo priznati, ali i ja sam bila na vašem mjestu, ali danas se, zahvaljujući hrabrosti svih mojih prijatelja, nalazim ovdje gdje jesam, živa i zdrava i vjerujem. Vjerujem u život, vjerujem u Boga koji mi daje snagu da idem dalje, vjerujem u vas plemenite ljude koji se borite svakim danom da preživite bar još taj jedan dan... I ponosna sam na sve vas zbog toga što ste dogurali ovako daleko. I vjerujte mi, bar samo ovaj put, možete postići što god želite. Samo se nastavite boriti, a kada uspijete, kada dođete do toliko očekivanog cilja, nećete požaliti ništa jer bit će vrijedno svih onih boli, bit će vrijedno svih sati provedenih u muci. Sve će se isplatiti. Samo morate ustrajati. Nemojte ni danas odustati, ni sutra, ni za dvije godine, jer ako odustanete, nikada ne znate kakvo vas je iznenađenje čekalo možda baš idući dan, idući pokušaj. 

Ja vjerujem u sve vas, vrijeme je da i vi počnete vjerovati u sebe. 

If you're going through hell, keep going.

-- Winston Churchill

Fireflight - Stand Up ♥

"Don't be afraid to...

Stand Up!

Stand up if you're broken

Stand Up!

Stand up if you feel ashamed.

You are not alone when you hurt this way.

Stand Up!

Stand up if you need love

Stand Up!

This is not judgment day...

You don't have to hide

There's no need to run

Everything will be ok."

- Fireflight: Stand Up

Otkako sam član zajednice 7CupsOfTea (anonimna zajednica na internetu koja pruža podršku osobama koje se iz bilo kakvih razloga ne osjećaju dobro i osobama koje su prošle kroz mnogo loših iskustava u životu), shvatila sam da je svijet prepun patnje. Mislim, znala sam ja to i puno prije, ali otkako sam počela razgovarati s mnogim osobama koje su proživjele mnogo toga, došla sam do zaključka da je broj osoba koje ne žive sretan život iz ovih ili onih razloga zapravo mnogo mnogo veći. 

Malo me boli ta činjenica. Ne volim vidjeti kako ljudi pate. Jer mi nismo dobili ovaj život od Boga da bismo ga proživjeli u tuzi i patnji. Ali, ono što me još više boli je to što jako puno osoba koje žive takav život zapravo svoju patnju zadržavaju za sebe. Nikome ne govore kako se osjećaju. Zašto? Postoji više razloga. Za neke znam i iz osobnog iskustva jer sam ja dugo vremena držala svoje osjećaje za sebe. 

Vjerojatno onaj prvi razlog zašto ljudi ne razgovaraju više sa svojim bližnjima o svemu što proživaljavaju i osjećaju je strah da će ih netko ismijavati zbog tih osjećaja, strah da će biti odbačeni. Nažalost, uvjerila sam se i sama, prema vlastitim iskustvima, ali i promatrajući ljude oko sebe, da strah u 99% naših života utječe na naša razmišljanja i ponašanja. Strah je taj koji upravlja našim životima i koji nas tjera da gradimo neke vrste zaštite oko sebe kako bismo se što više odvojili od svojih obitelji, od prijatelja i svih onih osoba kojima je zapravo stalo do nas. Strah nas uvjerava da smo sami u svemu tome i da nas nitko drugi neće razumjeti i baš zbog toga odbacujemo svo ono povjerenje koje smo se toliko trudili izgraditi. Ono što ne shvaćamo jest činjenica da nam osjećaj straha laže. To je kao da nam onaj maleni glasić u svakome od nas konstantno ponavlja da nećemo uspjeti u ovome ili da nećemo ostvariti naše snove, da mi to ne možemo. A kada nam netko uporno nešto ponavlja, iz dana u dan, iz minute u minutu, mi počnemo vjerovati u to, iako možda duboko u sebi znamo da te negativne misli nisu istinite. To samo strah upravlja cijelim našim bićem. I zato se godinama zatvaramo u sebe i ne iznosimo svoja mišljenja, ne govorimo o svojim osjećajima. 

Drugi razlog, ne manje važan od prvoga, je taj da mnogi od nas misle kako njihovi osjećaji nisu vrijedni spominjanja. Naravno da ni to nije istina. Dobro, u redu je ako ponekad stavljamo druge ispred nas i ako uspijemo utješiti prijatelje kada im je teško, ali ako nikada ne razgovaramo i o svojim osjećajima, neće biti lako niti pomagati drugima niti pomagati sebi. Jer mi kao ljudska bića nismo stvoreni da bismo se sami borili sa izazovima svakodnevice. Zato imamo osobe oko nas kojima je, ponavljam, stalo do nas. Priznajem, ja sam prije nešto više od tri godine počela misliti kako zaista nikome nije stalo do mene, počela sam gledati na svijet potpuno negativno, ali onda sam upoznala nekoliko prijatelja koji su mi zaista pomogli i uvjerili me da se nikada ne smijem boriti sama. Nitko od nas ne smije se, u bilo kojem trenutku boriti sam jer takva bitka teško da će imati pozitivan ishod. Vjerujte mi kada vam kažem da koliko god bilo teško, uvijek postoje osobe koje znaju kako se osjećaju i koje vam žele biti podrška.

Još je mnogo razloga zašto mnogi ljudi uopće ne razgovaraju o svojim osjećajima, ali kada bih pisala nešto o svakome od njih, ne bih završila do preksutra. Mislim da su i ova dva razloga sasvim dovoljna.

Ono što želim ovime poručiti jest to da uvijek, u bilo koje doba dana ili noći postoje osobe koje će vrlo rado razgovarati s nama o našim osjećajima i našim mislima. I iako je to ponekad zaista teško i možda se čini užasno zastrašujućim, moramo svoje osjećaje pustiti van jer ako ih držimo u sebi, kad-tad će se dogoditi nešto neočekivano i nešto loše. Ako će to ikoga utješiti, znajte da sam i ja među tima koja se često boji reći što osjeća, ali naučila sam kojim osobama mogu vjerovati i koje će osobe uvijek odvojiti desetak minuta bez obzira koliko posla imale samo da razgovaraju sa mnom i pomognu mi da se osjećam bolje.

Ne bojte se reći istinu o sebi, istinu o svojim osjećajima. Jer čak i ako vam se čini da vas nitko neće razumjeti ili da vaši osjećaji nisu toliko važni kao tuđi, shvatite da to samo strah progovara i uvjerava vas da je dobra stvar šutjeti i skrivati se, bježati od svojih osjećaja. To nikako nije dobra stvar i vrijeme je da svi to shvatimo. Jer ako bi svatko od nas pronašao barem jednu osobu kojoj može vjerovati i reći sve, tada bi na ovome svijetu moglo biti puno manje osoba koje žive život u patnji i tuzi. 

Stanite, zauzmite se za sebe i krenite u bolju budućnost! ♥

P.S. Želim iskoristiti ovu prigodu da zahvalim svojim najboljim prijateljima koji su zaista zaslužili da ih tako zovem jer su mi pomogli i pomažu da čak i u najmračnijem tunelu pronađem svjetlo, da i na najcrnjem nebu pronađem barem jednu zvijezdu. ♥♥

Je li vrijedno toga?

"The two most important days in your life are

the day you were born and the day you find out why." 

- 

Mark   Twain

Mnogi me osuđuju... Zbog svega - jer sam osoba koja jesam, jer činim stvari koje činim, jer razmišljam na način na koji razmišljam. Mnogi misle da će na taj način pokazati svoju snagu. Mnogo sam puta razmišljala o odustajanju od svojih snova. Svaki put kada bi mi netko nešto rekao što bi me zaboljelo, pomislim: Koja je svrha svega toga o čemu sanjam, što želim, ako se to drugima ne sviđa, ako ću biti izopćena iz društva zbog toga? Priznajem, ponekad je preteško. Postoje trenuci u kojima padnem, u kojima se molim da sve završi, trenuci koji me još više navode na razmišljanje o ispravnosti mojih snova. I baš kada sam spremna dići ruke od svojih najvećih želja, nešto se dogodi, nešto što me navede da ponovno promijenim mišljenje. Kada se ponovno podignem, bude mi žao zbog svih prekršenih obećanja. Bude mi žao što sam možda povrijedila druge oko sebe. Bude mi žao što sam uopće željela odustati. Posljednji put kada mi se to dogodilo, čvrsto sam odlučila da toga više nema. Neću tratiti svoje vrijeme, svoj dar na gluposti. Iako će vrlo vjerojatno opet biti teško, iako ću vrlo vjerojatno opet pomisliti kako sve to nema smisla, više mi se neće događati da budem tako blizu odustajanju, da slomim sebe i povrijedim druge. Jer dobila sam već i previše "drugih šansi". Mislim da bi bilo krajnje vrijeme da već jednu iskoristim kako treba.

Neki od mojih jako bliskih prijatelja koji znaju detalje iz moje prošlosti, pitaju me što se to tako naglo promijenilo. Odakle sad odjednom takvo potpuno drugačije, pozitivnije mišljenje. Shvaćam njihovu zbunjenost. Navikli su na drugačiji pristup. Mislim da bi bilo dobro da iskoristim ovu priliku da sve to pojasnim.

Ja nisam jedna od onih koji vjeruju da itko od nas ima snove koji su u nama bez razloga, bez svrhe njihova ispunjavanja. Ako osjećamo da imamo nešto što bismo mogli dati ovome svijetu, ako osjećamo da je neki naš talent vrijedan pažnje i razvijanja, onda ništa nije neizvedivo i ništa nas ne može zaustaviti. Zato želim čestitati svima onima koji sanjaju, koji vode utrku prema ostvarivanju svojih snova, svima onima što vjeruju u sebe. Jer to i je smisao života: napredovati i prihvaćati izazove, tražiti način da poboljšamo sami sebe. Onaj mali glasić u svakome od nas govori nam da to ne možemo napraviti, da ne možemo danas ostvariti svoj san, ali ako želimo postići nevjerojatne rezultate u svom životu kao što su življenje svog sna i uzimanje sudbine u svoje ruke, moramo biti nevjerojatne osobe. Dok odrastamo, svi nam pokušavaju usaditi vjerovanje da je svijet oko nas takav kakav je, da je naš život samo puko življenje unutar tog svijeta. Znate što? To je vrlo ograničen život. Život može biti mnogo više od toga. Jednom kada shvatimo da su sve oko nas što zovemo životom osmislili ljudi koji nisu bili nimalo pametniji od nas, jednom kada to naučimo i prihvatimo, nitko od nas neće više biti ista osoba. 

Ako je teško, zašto to ljudi rade? Zašto se neki ljudi penju na planine? Zašto neki ljudi ne spavaju noćima nego umjesto toga sjede u sobama uz prigušeno svjetlo, s olovkom i komadom papira i zapisuju svoje misli? Zašto neki ljudi ustaju u 4 ujutro i idu trčati? Zašto to rade? Zato što, iako je teško, definitivno se isplati. Ali da bi se isplatilo, to mora biti naša strast. Moramo voljeti to što radimo. 

I da, doista je vrijedno svakog trenutka kojeg provodim u sobi samo sa svojim mislima i olovkom i bilježnicom. Istina je da ne smijem prestati trčati prema ostvarenju svojih snova. Mnogi se pitaju zašto govorim da je vrijedno svega toga ako sam toliko puta bila na samom rubu... Vrijedno je jer je osjećaj kada prenesem svoje misli na papir jednostavno neopisiv. Isto kao što je sportašima neopisiv osjećaj kada osvoje medalju na olimpijskim igrama, isto kao što je slikarima neopisiv osjećaj kada njihovi radovi budu postavljeni u neku galeriju i kada mnogi ljudi posjećuju te izložbe kako bi vidjeli te radove. A odgovor na pitanje zašto je to toliko uzbudljivo i zanimljivo je ovo: zato što je sav moj trud uložen u to, zato što su na tom papiru moji osjećaji koje, bit ću iskrena, inače ne mogu tako lako izraziti. Ovo mi je pomoglo da shvatim svijet na potpuno novi način i iako sam ponekad kroz šalu rekla da je pisanje moje prokletstvo jer prođe gomila neprospavanih noći, užasno mnogo dana u kojima bjesnim po kući jer nemam inspiracije, prođe jako mnogo vremena za koje bi mnogi rekli da je potraćeno dok ja ne uspijem napisati priču ili stranicu knjige, ja zapravo uživam jer mi je to bijeg iz bolne svakodnevice, tipka za gašenje buke okolnog svijeta. I baš zato što je to moja strast i zato što mi to pomaže da se osjećam bolje, neću nikada prestati pisati, neću nikada odustati, koliko god mi se nemogućim i dalekim činio moj san. 

Jer ako danas odustanem, nikada neću saznati što će se sutra dogoditi. 

"Every secret of a writer's soul, every experience of his life, every quality of his mind is written large in his works."

-

Virginia Woolf

Mogu i hoću biti bolja!

Jeste li se ikada osjećali kao da vam ništa ne ide od ruke, kao da ništa ne uspijevate učiniti onako kako vi ili netko drugi od vas očekuje? Ah, i ja svašta pitam. Pa naravno da ste se barem jednom tako osjećali. Ali, postavljam potpitanje: Jeste li se ikada tako osjećali 24 sata na dan, 7 dana u tjednu? Sigurna sam da se postotak onih koji će na ta pitanja odgovoriti potvrdno znatno smanjio. A jeste li se ikada tako osjećali bez obzira što svi rezultati pokazuju upravo suprotno? Ja sam jedna od tih osoba koje na sva tri ova pitanja mogu odgovoriti samo s „Da.“ Zašto se tako osjećam? Nemam pojma. Možda zato što nemam vjere u sebe. Možda zato što se ne želim razočarati neuspjehom. Možda, možda, možda... Ima stotine mogućih odgovora. Možda je svaki od njih točan, a možda nije nijedan. Sve ukazuje na to da sam savršena osoba. U čemu je onda problem? Ocjene su mi dosta dobre, ali ja svaki dan strahujem da će se pogoršati jer ne mogu učiti, ne mogu se koncentrirati. Nakon svakog testa govorim da nisam ništa znala i da ću dobiti jedan, a onda dobijemo ispravljene testove i na mom testu u kutu najčešće piše vrlo dobar (4) ili odličan (5). 

Ne radi se samo o ocjenama. Kada krenem pisati neku priču, uvijek imam nekakva loša očekivanja, a na kraju ispadne baš lijepo. Odustala sam od sviranja (nisam išla u glazbenu školu nego sam samouk). Zašto sam odustala? Zato što me svaka pogreška zaboljela. Previše sam kritizirala svoj rad i jednostavno sam rekla da to nije za mene i odustala sam. Uz pomoć uputa na internetu naučila sam crtati stvarno predivne stvari, ali za gotovo svaki crtež sam čula komentare poput: to je precrtano ili to nisi ti crtala. Odustala sam i od toga. Iskreno, živcira me to što od svega odustajem i što sam toliki pesimist. Zato sada donosim odluku, odluku koja će mi najvjerojatnije promijeniti život. Mogu i hoću biti bolja! Mogu i hoću razmišljati na bolji, pozitivniji način! Svi koji ovo čitate svjedoci ste toj mojoj odluci. Znam da sada neće biti lako ići tim novim putem, ali zato vas molim: budite uz mene. Ne dajte mi da se vratim na stari put jer on je sada iza mene, moja prošlost. Nema povratka. Ako i padnem, pomozite mi da ustanem. Jer nikada ne znate što vas sutra čeka. Nikada ne znate kada ćete vi zatrebati pomoć. Ako vi meni pomognete, ja ću biti spremna pružiti vama ruku kada padnete i pomoći vam da ustanete i nastavite dalje. Još jedna stvar: nemojte nikada o sebi razmišljati na negativan način, pogotovo ako vam drugi uporno pokušavaju reći da ste dobri u ovome ili odlični u onome. Istina je da ne možete biti savršeni u svemu, ali prihvatite da vam nešto ne ide i okrenite se onome što vas zanima i u čemu ste dobri, u čemu ste se pronašli. Vjerujte u sebe u svako doba dana i noći jer činjenica je da možete biti bolji.

Zaslužuješ bolje ♥!

Želim da odmah sada znaš da si previše snažna da živiš život u boli. Previše si lijepa da dozvoliš lošim putevima drugih ljudi da te učine nesigurnom u sebe. I zato prestni plakati za onima koji mogu nasmijati druge i dopusti da do tebe dopre osoba koja će nasmijati tebe. Prestani tražiti one osobe koje te svaki put iznova slome i dopusti da dođe osoba koja želi njegovati te rane na tvom srcu i pomoći da zarastu, osoba koja te želi zaštititi od takvih rana. Tvoja vrijednost treba biti više od toga da se samo ponekad osjećaš posebnom, da se samo ponekad osjećaš prihvaćenom i voljenom. Zašto se zadovoljavaš time da si nekome potrebna samo kada oni tako kažu? Zašto si u “stanju čekanja“ kada zaslužuješ puno više? Vrijeme je da se prestaneš pitati zašto ti nanose bol i vrijeme je da znaš za zaslužuješ bolje. Vrijeme je da se prestaneš pitati zašto su te prevarili i da znaš zašto im nećeš dati priliku da to učine ponovno. Nije problem u tebi! Zato prestani misliti da si ti problem! Prestani okrivljavati samu sebe. Nije istina da je nešto krivo u tebi. U njima je problem. Oni su ti s kojima nešto nije u redu. Osoba koja je stvorena da te voli će ti dati poštovanje, učinit će da se osjećaš posebnom, prihvatit će te jer si takva kakva jesi. Netko kome je stalo do tebe ne dobiva snagu tako što tebe gleda kako patiš. Netko kome je stalo do tebe nije sretan kada te vidi slabom, nije nasmijan kada te vidi kako plačeš. Taj netko želi vidjeti ono najbolje u tebi, čak i ono što ti sama ne vidiš. Ne želi te vidjeti kako patiš, jer kada nekoga voliš i ta osoba pati, i ti sama patiš, kad oni plaču, ti plačeš. I zato, želim da znaš da ne zaslužuješ živjeti život u boli. Ne. Zaslužuješ mnogo više. Ali ništa se ne mijenja ako znaš što nije dobro za tebe, a opet odabereš taj put. Ne pitaj „Zašto nisam dovoljno dobra za njih?“ nego shvati zašto oni koji su te povrijedili i napustili nisu bili dovoljno dobri za tebe. Ti si prekrasna, i u srcu i u duši. Želim vidjeti osmjeh na tvome licu jer zaista zaslužuješ bolje.